COVID 19: Teške posljedice zbog nekoliko minuta neodgovornosti

Ispred Doma zdravlja u Konjicu su me jedno kišno i hladno jutro dočekali doktor porodične medicine Džemal Hajduk i njegov kolega medicinski tehničar Edi Balić. Njih dvojica su, između ostalih, bili među prvima koji su krenuli liječiti i zbrinjavati pacijente pozitivne na Covid 19.

Virus se u ovom gradu u martu počeo širiti brzo i to je izazvalo paniku. Iznenada je stigla depeša da se Dom zdravlja i Hitna pomoć odvoje od Opće bolnice. Uposlenici su se smjestili u neuslovnu i neopremljenu malu zgradu u neposrednoj blizini bolnice i počeli raditi. Formirali su se timovi ljekara i medicinskih tehničara; kopalo se po internetu, tražile su se i prevodile smjernice kako liječiti, zbrinjavati i spašavati pacijente. Mediji su senzacionalistički izvještavali uvodeći građane u stanje straha. Virus je najednom promijenio stanje i oduzeo stvarni oblik svijetu koji poznajemo.

Prvi val

„Bilo je logično da će Dom zdravlja raditi s pozitivnim pacijentima. Kako nismo imali kadra i opreme, oslonili smo se na pomoć tehničara iz Hitne pomoći. Od osam ljekara, njih pet je imalo tek nekoliko mjeseci iskustva. Starije kolege također ništa ne znaju da bi ih uveli u posao. Grad zatvoriše, ne smije se prolaziti ulicama, strah posvuda…“, priču započinje Hajduk, a nastavlja je njegov kolega Balić.

„Bio sam u smjeni kad se pojavio prvi pacijent. Trebalo je da se ode u kućnu posjetu kod oboljelog. Nemamo opreme, nemamo znanje, nemamo informacije, ali valja poći. Sve što smo znali – znali smo iz medija. Pita nas doktor ko će s njim u kućnu posjetu… Neki tada počnu izbjegavati obavezu, ne znaš kako se ponašati.“

I prošla je prva posjeta. Osim što pomažu kod liječenja, tehničari tada preuzimaju još neke odgovornosti.

„Doktor liječi bolesne ljude, a ja pomažem doktoru. Mi, tehničari, moramo paziti i na zdrave ljude. Krenula je panika, bilo je građana koji treći dan nisu imali šta da jedu. To su oni što zarađuju dnevnice. Morali smo se angažovati; pokrenuli smo humanitarne akcije, pozivali ljude da pomognu i obilazili građane u udaljenim selima“, kaže Balić.

Kako nije bilo formirano Covid odjeljenje u Konjicu, prve pacijente s teškom kliničkom slikom su sanitetom slali u Mostar.

„Pregledamo ih, pošaljemo u Mostar i onda dobijemo informaciju da je pacijent umro. To nas je uništavalo, jer znamo te ljude i mnogi su bili u punoj životnoj snazi. Tad smo vidjeli s čim imamo posla. Građani su se angažovali da pomognu, dostavljali su hranu i opremu, i slušali su preporuke. Kontakte smo izolirali“, govori Hajduk.

U početku se policija angažovala. Krizni štab u gradu i Krizni štab Doma zdravlja su se usaglasili i svi su znali šta treba raditi.

„Nismo znali šta nas čeka kad sjednemo u sanitet i vozimo nekoga sat vremena do Mostara i onda satima čekamo da ga prime… Ko god kaže da ga nije bilo strah – mislim da ne priča istinu. Neki su se pomirili s tim da će se zaraziti i bilo im je svejedno. Mjesec dana nisam vidio ženu i djecu. Bilo je situacija kada sam išao u kućnu posjetu gdje su tri osobe pozitivne. Prethodno je jedna osoba umrla. Moraš biti psiholog, moraš pola sata s njima pričati, moraš da im objasniš. Ja nisam navikao na to, to nije moj posao. Moraš izmišljati, nekad i lagati, kako bi ih smirio. Počeo sam pacijentima obećavati… Dođem na vrata i kažem čovjeku: ‘Slušaj me, stoposto ćeš ostat’ živ!’ Ko je znao ko će ostat živ?!“, opisuje Balić.

Kad su se na proljeće stvari stavile pod kontrolu, ljudi su se opustili. Život je dobio stare obrise, bašte su bile pune, na ulicama se odigravao život, a pozitivnih pacijenata je bilo sve manje. Onda je naišao drugi val. U jednom danu tokom drugog vala je bilo osamdeset pozitivnih…

„Nakon prvog vala, stekao sam utisak da smo to pobijedili. Ako se štogod pojavi, zdravstvo će to završiti. No, zdravstvo je ostalo samo i preopterećeno, bez podrške drugih institucija. Nema više ni straha, rade nam kafane, restorani, radnje… U prvom valu u Konjicu nije bio nijedan pozitivan među medicinskim radnicima u Domu zdravlja i Hitnoj pomoći. Na jesen je oboljelo devet medicinskih tehničara i dva doktora. U međuvremenu je formirano odjeljenje za pacijente u zgradi jednog motela“, objašnjava Hajduk.

428 poziva u jednoj smjeni

Danas se u Konjicu testira jedan član porodice i ako je pozitivan u izolaciju se šalju svi njegovi kontakti. U početku je bilo dovoljno testova, pa su ih iz Konjica donirali u druge opštine. Ukupno je do sada u Konjicu bilo oko hiljadu i sto pozitivnih pacijenata. Procedura je takva da se, kad je nešto sumnjivo kod pacijenta, uradi dijagnostika, laboratorijski nalazi i ako treba proslijedi se bolnici, a bolnica dalje u izolatoriji.

„Nemamo mi zdravstvo koje se može s ovim nositi i zato imamo ovoliki postotak smrtnih slučajeva. Redovi su ispred ambulanti… Razumijem pacijenta koji dođe i čeka nekoliko sati. Ovako ispade da su zdravstveni radnici za sve krivi, a nismo uzeli dan odmora od februara. Na dva telefonska broja namijenjena Covid pacijentima u jednoj smjeni smo zabilježili 428 poziva. Sve pozive sestra mora zapisati, uzeti podatke, proslijediti ljekaru, a onda ljekar, nakon što završi svoje redovne poslove, zove te pacijente i to nekad traje satima. Ispadamo krivi jer ne stižemo sve završiti. Pacijent je dolazio, radio rendgen, čeka rezultat, zove, a mi nemamo kad da mu se javimo. Ne možemo se klonirati“, zabrinut je Hajduk.

Prvih dana su se u nabavku opreme i drugih potrepština uključili privrednici. Sada je pacijenata sve veći broj,  a radnici jednako ili više oskudijevaju s opremom i kadrom.

„Ova maska je jednokratna, a ja je nosim pet dana. Ko ovo meni treba obezbijediti?!“, kaže Balić pokazujući na svoju hiruršku masku, a njegov kolega dodaje: „Ja kupujem sebi maske u PENNY-u. Šta ću?“.

Da li ovo stanje ostavlja psihičke posljedice na medicinske radnike i da li im treba pomoć? Šta građani mogu učiniti da im olakšaju? Kažu da je za mjesec i po u Dom zdravlja u Konjicu došlo preko tri i po hiljade ne-Covid pacijenata. Doktori moraju brinuti i o tim pacijentima, pratiti njihovo stanje i spriječiti da se ono pogorša.

„Gdje su druge posljedice ovog stanja? Mi nekim ljudima, srčanim bolesnicima, dijabetičarima, ne smijemo da odemo u posjetu upravo zbog Covid-a. Znaju li građani šta to za njih znači? Oni trebaju našu pomoć, liječenje, kontrole, a mi im ne možemo pomoći jer smo zatrpani novim slučajevima. Građani su sebični u svemu ovome“, veli Balić.

Anksioznost i iscrpljenost

Doktor Hajduk u Konjic putuje svako jutro iz Sarajeva. Događalo se da dođe kući, provede par sati i potom se vrati nazad na posao.

„Već tri mjeseca govorim da sam anksiozan. Osjetim da nisam isti; po disanju, ponašanju, promjenama raspoloženja. Nismo generalno društvo koje voli psihijatra. U našoj zemlji se tablete uzimaju ispod stola i zato često čitamo o porodičnom nasilju ili samoubistvu. A niko to ozbiljno ne istražuje. Pitanje je hoćemo li priznati posljedice ili nećemo“, pita se Hajduk.

U Konjicu se sada teško može pronaći stanovnik koji ne poznaje barem jednu osobu oboljelu od Covid-a. Uprkos tome, ima ih koji misle da virus ne postoji. Ljekari im poručuju da provedu jedan dan s njim i vide njihovu borbu.

„Bolest je tu; da li je vještački napravljena ili je od Boga, meni je svejedno. Valja mi se s njom boriti. U zadnjem valu, od pet stotina oboljelih imamo tridesetak umrlih. Neki moji najmiliji su umrli. Desi se da pacijent radi bris ujutro, popodne ga vidimo u kafani, a sutradan se ispostavi da je pozitivan…“, kaže Balić.

„Medicinari su pokazali koliko su spremni pomoći građanima, a građane molimo da budu odgovorni. Teško se boriti za jedan udah. Teško. Nemojte nas dovoditi u najtežu situaciju; da vas gledamo kako se patite, a ne možemo vam pomoći. Pritom, znamo da vas je koštalo nekoliko minuta neodgovornosti“, poručuje Hajduk.

Svoje sagovornike ostavljam ispred Doma zdravlja na čijim vratima piše GENERALNI ŠTRAJK. Čitam kasnije u medijima da Bosna i Hercegovina uvelike kasni s nabavkom vakcine protiv virusa Covid 19. Prema optimističnim procjenama, ona bi se trebala pojaviti početkom drugog kvartala sljedeće godine. Sve upućuje na to da samo medicinski radnici u ovom trenutku mogu pretpostaviti kako će se do tada nositi s novim prilivom pacijenata, ko će ih liječiti i kome će ih proslijediti. I samo oni mogu pretpostaviti kakve nas posljedice čekaju i koliko će te posljedice boljeti.

(Priča iz autorskog serijala Covid 19: Iskustva zdravstvenih radnika, nastala uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)