Bh. društvo i dalje tolerira nasilje prema ženama

Žrtve vrlo rijetko same zatraže pomoć iz straha od mogućih novih posljedica.

Najizraženije nasilje je u Kantonu Sarajevo gdje je 1.305 osoba u 2019. godini zatražilo podršku organa starateljstva (Arhiva)
Najizraženije nasilje je u Kantonu Sarajevo gdje je 1.305 osoba u 2019. godini zatražilo podršku organa starateljstva (Arhiva)

Problematika nasilja nad ženama je u kontinuitetu prisutna u bh. društvu, ali isto tako i marginalizirana.

Nasilje nad ženama danas predstavlja jedan od najvećih izazova kada je zaštita ljudskih prava u pitanju. Ova vrsta nasilja nije ograničena geografskim, etničkim, statusnim ili drugim faktorima, već predstavlja globalni problem čije prave razmjere nije moguće utvrditi.

Teške posljedice nasilja u porodici i nasilja nad ženama, pogađaju žrtvu koja dugo vremena ostaje izolirana zidom straha i šutnje. Osim žene kao glavne žrtve porodičnog nasilja, i djeca su pogođena ovom vrstom nasilja koje direktno krši njihovo pravo na sigurno odrastanje i odgoj u porodici.

Psihologinja Nejra Nesimović iz Bihaća kaže da bi se dao odgovor na uzroke nasilja nad ženama, nužno je otići daleko unazad kroz historiju, gdje se može vidjeti da je odnos prema ženama često bivao otvoreno netrpeljiv, te da i danas imamo takve oblike ponašanja prema ženama, samo su nazvanim nekim drugim imenima i paradigmama kao što je “seksualno uznemiravanje”, “nasilje u porodici”, “nasilje u odnosu na spol”, gdje su ti problem uvijek adresirani kao problem žene.

Neadekvatan pristup medija

“To bi, ustvari, trebali više posmatrati kao problem muškaraca jer nazvati nasilje nad ženama ‘ženskim problemom’ samo je dio problema o kojem govorimo. Ovakav pristup muškarcima daje izgovor da ne obraćaju pažnju na ovu problematiku. Nažalost, nasilje nad ženama je prisutno i u najuređenijim društvima, među visokoobrazovanim i visokopozicioniranim ljudima, tako da ni naša zemlja ne zaostaje po tom pitanju. Ono po čemu se neke razvijenije zemlje razlikuju od nas, jeste to što se na ekonomskom nivou radi na tome da se žena osnaži, kako ne bi bila ovisna o svom zlostavljaču. Jako je važno da se radi i sa nasilnicima kako bi uvidjeli na koji način postupaju, da se pokušaju promijeniti takvi obrasci destruktivnog ponašanja, neka forma ‘preodgajanja’”, pojašnjava Nesimović.

Dodaje kako je zanimljiva lingvistička analiza društvenog i medijskog pristupa ovom problemu u smislu da na nivou rečenične strukture način na koji ljudi u našem društvu razmišljaju i kako bukvalno koriste jezik, ustvari, skreće pažnju sa muškaraca na ženu.

“Sa ovim se često susrećemo u medijima ali i u svakodnevnom govoru. Evo kao primjer jedna prosta rečenica: ‘Suljo tuče Fatu’. Suljo je vršilac radnje, odnosno subjekat, ‘tuče’ je glagol, a ‘Fata’ je objekat, na njoj se izvršava radnja. Idemo sad na drugu rečenicu koja ima istu informaciju, ali je samo u pasivnom obliku. ‘Fata je pretučena od Sulje’. Opet se puno toga desilo u ovoj rečenici, otišli smo od Sulje kao subjekta, aktivnog vršioca radnje ka Fati, sada kao subjektu, i sav je fokus na Fati, a Suljo je na kraju rečenice, blizu da sklizne s mape vidljivosti i jednostavnosti. U trećoj rečenici, Suljo je ispušten, pa imamo ‘Fata je pretučena’. I sada se radi samo o Fati”, kaže Nesimović.

Nasilje u porodici je krivično djelo

“Prisjetite se nekih slučajeva nasilja za koje ste znali, kako ste slušali ovakve rečenice. Više uopće ne razmišljamo o Sulji, totalni je fokus na Fati. U posljednje vrijeme umjesto ‘pretučena’ više čujemo neke druge izraze kao naprimjer: iznabijana, isprebijana, izubijana, tako da imamo rečenicu ‘Fata je isprebijana’. I zadnja rečenica u ovoj sekvenci, izvedena je od početne rečenice: ‘Fata je isprebijana žena’. Sada je Fatin identitet, identitet jedne isprebijane žene, što joj je urađeno od Sulje koji se spominje u prvoj rečenici. Ali kao što vidimo na kraju, Suljo je davno ‘left the conversation’ odnosno napustio razgovor”, dodaje.

Problem je mnogo dublji i više je sistemski i društveni problem, te ga tako treba i rješavati. A šta sistem o tome kaže, pitali smo ljude u Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike.

“U Federaciji BiH potrebna zaštita žrtava nasilja u porodici data je kroz Krivični zakon FBiH, Porodični zakon FBiH i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici. Naime, Krivični zakon FBiH propisuje nasilje u porodici kao krivično djelo i pri tome ga definiše kao nasilničko, drsko ili bezobzirno ponašanje kojim se ugrožava mir, tjelesna cjelovitost ili psihičko zdravlje člana porodice. U slučajevima kada je prilikom činjenja ovog krivičnog djela, član porodice teško tjelesno ozlijeđen ili mu je zdravlje teško narušeno, ili ako je krivično djelo učinjeno prema djetetu ili maloljetniku, Zakon predviđa strožije kazne”, pojašnjava ministar Vesko Drljača.

Prve linije odbrane i zaštite

Dodaje kako je prva instanca kojoj se žrtva nasilja može javiti policija, koja prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici ima ovlaštenja za zaprimanje prijave o počinjenom nasilju, što se u najvećem broju slučajeva i dešava.

“Osim policije, institucije koje najčešće imaju prvi kontakt sa žrtvom nasilja su  centri za socijalni rad, zdravstvene ustanove i nevladine organizacije. Sve ove institucije, u okviru svoje nadležnosti, intervenišu u zaštiti zbrinjavanja žena i djece žrtava nasilja u porodici. Postupanje nadležnih institucija u slučaju nasilja u porodici, pored zakonskog i podzakonskog okvira, definisano je na nivou kantona i općina u Federaciji BiH, protokolima o postupanju u slučaju nasilja, kojima su decidno definisana postupanja u zaštiti žrtava porodičnog nasilja. Prijava policijskog upravi se podnosi pismeno ili usmeno, putem telefonskog poziva. Prijavom slučaja o nasilju u porodici, policija je dužna hitno i bez odgode uputiti se na mjesto događaja radi pružanja intervencije”, kaže Drljača.

Ističe i to da, ukoliko se radi o nasilju za koje policija procjeni da je odmah potrebno uključiti centar za socijalni rad u intervenciju, poziva predstavnike centra da im se priključe radi poduzimanja mjera i radnji u skladu sa njihovim nadležnostima.

Neuplitanje u tuđe porodične probleme

“Nakon prikupljanja svih potrebnih činjenica, centar za socijalni rad provodi postupak radi ostvarivanja prava žrtve. Naime, centri za socijalni rad su po Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, nadležni da pruže adekvatne oblike pomoći i podrške svim osobama koje su izložene bilo kojoj vrsti nasilja u porodici, odnosno da provode postupak radi ostvarivanja prava žrtve nasilja propisanih Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rada i zaštite porodice sa djecom i Porodičnim zakonom Federacije BiH, kojim su u obavezi da žrtvi nasilja u porodici osiguraju osnovne životne potrebe kao što su socijalno, zdravstveno i materijalno zbrinjavanje, kao i pravnu pomoć”, pojašnjava Drljača.

Međutim, pojašnjava ministar Drljača, nasilje u porodici, prvenstveno nasilje nad ženama, djecom i starijim osobama, često ostaje skriveno od centara za socijalni rad, iz razloga što žrtve vrlo rijetko same zatraže pomoć iz straha od mogućih novih posljedica. Dodaje, kako ni građani ne prijavljuju takvo nasilje zbog stavova o neuplitanju u porodične probleme drugih osoba.

A kako se s ovim problemom nose centri za socijalni rad, pitali smo u ovoj ustanovi u Sarajevu gdje su nam kazali da je njihova nadležnost prijaviti nasilje policiji kako bi se, prvenstveno, žrtve nasilja zaštitile, pa tek onda procijenio stepen njihove ugroženosti i poduzeo niz aktivnosti koje imaju za cilj da ublaže tegobe i omoguće žrtvama da ostvare prava koje im sistem garantuje.

Pomoć žrtvama

”Dakle, intervenirati po prijavi ako su žrtve nasilja žene koje imaju maloljetnu djecu koje su indirektne žrtve nasilja, i zaustaviti trenutno nasilje, procijeniti stepen ugroženosti žrtve nasilja, najčešće su to žene i djece koja su, time što svjedoče nasilju, nažalost indirektne žrtve nasilja, zatim po procjeni i potrebi  propratiti žrtvu nasilja u zdravstvenu ustanovu radi pružanja ljekarske intervencije i utvrđivanja stepena povrede”, pojasnili su nam u Centru za socijalni rad Sarajevo.

Ukoliko žrtva prihvati, zbrinu je i smjeste u sigurnu kuću, a nakon toga u saradnji sa stručnim timom sigurne kuće pružaju druge vidove podrške kao što je savjetodavna, savjetovališna, psihosocijalna i pravna podrška, te po potrebi i u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima, omogućavaju ostvarivanje prava na materijalnu podršku, poput jednokratne ili izuzetne novčane pomoći, i poduzimati druge mjere porodično pravne zaštite.

“Ukoliko je izrečena zaštitna mjera počiniocu nasilja, pratimo njeno izvršenje i o toku izvršenja, izvještavamo sud i predlažemo izmjenu izrečene zaštitne mjere drugom, produženje zaštitne mjere ili njenu obustavu”, dodaju.

Broj prijavljenih slučajeva porodičnog nasilja u Tuzlanskom kantonu tokom proteklih godina se povećava, što je zabrinjavajuće ističe Nedeljko Jurkić iz Centra za socijalni rad Tuzla. Dodaje da statistike pokazuju da žrtva nasilja može biti bilo koja žena, bez obzira na godine i obrazovanje, materijalnu situaciju i slično. Uzroci ili faktori nasilja su brojni, a neki od njih su individualni i vezani za žrtvu kao što je dob, obrazovanje, porodični faktori u što spada porodični status, sastav, prisustvo porodične patologije i slično, te društveni poput sankcionisanja nasilja u društvu i kultura.

Kriza povećala broj slučajeva

”Pored navedenih uzroka nasilja, važno je pomenuti i strukturne uzroke nasilja nad ženom, a tiču se regiona i naselja iz kojeg žena potiče, ekonomski položaj njene primarne porodice kao i pripadnost porodice društvenom sloju. Uzroci opredjeljuju kako će žena doživjeti nasilje i kako će se s tim nositi dalje i preuzimati radnje radi svoje zaštite. Kriza izazvana pandemijom povećala i broj nasilja u porodici. Tu se prije svega misli na ekonomsku situaciju. Ljudi su ostali bez posla, smanjeni su prihodi, povećan stres, vlada jedna opšta nesigurnost za zdravlje i ljudi ne znaju kako da se nose sa svom tom situacijom”, pojašnjava Jurkić.

Dodaje i to da se kao Centar za socijalni rad najčešće susreću sa fizičkim, psihičkim  ekonomskim nasiljem na ženama, kao i slučajevima seksualnog nasilja. Svi zaprimljeni slučajevi se prijavljuju nadležnoj policijskoj stanici na dalje postupanje, a u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici  FBIH.

”Porodično nasilje najčešći je vid rodno zasnovanog nasilja. Fenomen je globalni, ali posebne konotacije dobija u društvima koja su patrijarhalna, mada to nije pravilo. Naizgled ovo dovodi do relativizacije problema koji je globalan bez obzira na kulturu, društvene vrijednosti, religiju, klasnu pripadnost. Zabrinjavajuća je činjenica koliko žene ustvari nisu dovoljno informisane, niti upoznate sa zakonskom regulativom i činjenicom da je nasilje, ustvari, krivično djelo”, kaže Jurkić.

Da se broj slučajeva porodičnog nasilja i nasilja nad ženama značajno povećao, najbolje pokazuju podaci Federalnog ministarstva rada i socijalne politike. Naime, u ovoj instituciji kažu da je u 2018. godini evidentirano ukupno 2.762 slučaja, dok je u 2019. godini bilo 2.521 slučaj nasilja u porodici. Najizraženije je fizičko nasilje izvršeno nad ženama u dobnoj skupini od 28 do 45 godina starosti, ali i dobnoj skupini preko 46 godina.

“Najizraženije nasilje je u Kantonu Sarajevo gdje je 1.305 osoba u 2019. godini zatražilo podršku organa starateljstva zbog nasilja u porodici, zatim Tuzlanski kanton 533., Zeničko-dobojski kanton 280., Srednjo-bosanski kanton 165 i Unsko-sanski 137 slučajeva. U drugim kantonima taj broj je znatno manji. Posmatrajući problem nasilja u porodici i posljedice koje ostavlja po žrtvu, a ujedno analizirajući prikupljene podatke, treba imati u vidu da veliki broj žrtava nad kojima se vrši nasilje u porodici ostaje ‘tamna brojka’ tj. broj slučajeva nasilja u porodici za koje se pretpostavlja da postoje ali se ne prijavljuju. Stoga, prije svega, nužna je odgovornost društva i nadležnih institucija, ali i pojedinaca kako bismo omogućili pravovremenu podršku žrtvama i počiniocima nasilja. Također, na prevenciju nasilja i mediji mogu imati značajan uticaj”, poručuje ministar Vesko Drljača.

Spas i utočište svakoj žrtvi

Kako se u cijeloj problematici snalaze i funkcioniraju sigurne kuće, provjerili smo u Banja Luci i Sarajevu. Kao nevladina organizacija Fondacija “Udružene žene” Banja Luka postoje i djeluju već 24. godine. Od samog početka svoga rada uspostavile su SOS liniju za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja i pravno savjetovalište za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja.

Od 2007. godine u sastavu Fondacije radi i funkcionira Sigurna kuća za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja, koja može da primi 23 osobe. Trenutno je u Sigurnoj kući smješteno 40 žena i djece, a prosječno na godišnjem nivou imaju oko 1.000 poziva na SOS telefon i oko 300 žena dobije pravnu pomoć u njihovom savjetovalištu.

”Na godišnjem nivou u Sigurnoj kući bude smješteno oko 40 žena. Inače, u Republici Srpskoj ustanovljeno su tri sigurne kuće  i to u Modriči, Banja Luci i Bijeljini, dok u Federaciji BiH funkcioniše pet sigurnih kuća i to u Sarajevu, Mostaru, Bihaću, Zenici i Tuzli. Sve sigurne kuće uključene se u mrežu organizacija koja funkcioniše pod nazivom ‘Sigurna mreža’. Napominjem da  funkcionisanje sigurnih kuća u Republici Srpskoj ima zakonsko uporište, jer su sigurne kuće u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici prepoznate kao subjekt zaštite, te je tim zakonskim rješenjem ženama moguće izdati Rješenje o smještaju u sigurnu kuću u trajanju od 6 mjeseci sa mogućnošću produženja na još šest mjeseci”, pojašnjava Lana Jajčević pravna savjetnica u Fondaciji.

Bilo je, dodaje, određenih napada ali su se desili izvan prostora Sigurne kuće, zbog čega su u nekoliko navrata bile prisiljene da prilikom odvođenja korisnica Sigurne kuće na Sud u različitim sudskim postupcima, angažiraju policijsku pratnju.

Servisi za žrtve nasilja

Fondacija lokalne demokratije od 2000. godine vodi jedinu Sigurnu kuću za područje Kantona Sarajevo. U okviru Sigurne kuće ostvaruju se tri servisa za žrtve nasilja – sklonište za žene i djecu žrtve nasilja u porodici koje može da primi 25 osoba, 10 žena i 15 djece, sklonište za djevojčice i djevojke žrtve seksualnog nasilja, silovanja, incesta, porodičnog nasilja i drugog oblika nasilja, koje može da primi 10 djevojaka i SOS crvena linija, telefon za prijavu nasilja koji je otvoren 24 sata.

Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće Fondacija lokalne demokratije kaže da je u periodu od 2000. do 2020. godine u ovu Sigurnu kuću primljeno je 2058 žrtvana nasilja. Što u prosjeku iznosi oko 100 žrtava nasilja bude primljeno tokom jedne godine. U periodu od 2004. do 2020.godine na SOS telefon zaprimili su 11.392 poziva.

Dodaje, kako je osnovni cilj Sigurne kuće fizička zaštita i sigurnost žrtava ali i niz drugih usluga koje će im pomoći u njihovoj rehabilitaciji i resocijalizaciji.

“Posebna pažnja poklanja se u radu sa djecom koja su na smještaju u Sigurnoj kući sama ili sa majkama, kao žrtve direktnog ili indirektnog nasilja. Nad njima se također provodi terapijski tretman i ona nastavljaju redovno pohađanje škole, te se na taj način u što kraćem vremenskom periodu nastoji izvršiti reintegracija u društvenu zajednicu”, ističe menadžerica Hodžić-Lemeš.

Svaka druga žena iskusila nasilje

Dodaje da, kada je generalno riječ o nasilju nad ženama u BiH, provedena istraživanja o rasprostranjenosti nasilja nad ženama govore da je u našoj zemlji svaka druga žena nakon navršene 15-e godine života iskusila neki od oblika nasilja. Oni u Sigurnoj kući prate porast nasilja, tako su prošle godine zabilježili 62 posto porast broja primljenih žrtava u Sigurnu kuću u odnosu na godinu prije.

”Od početka pandemije COVID-19 u cijelom svijetu je zabilježen rast broja prijava nasilja u porodici tako da i naša zemlja nije izuzetak. Iako ne postoji jedinstvena evidencija o prijavama nasilja u porodici na području naše zemlje, statistika nevladinih organizacija koje se bave zaštitom žrtava i vode SOS telefon za prijavu nasilja, ukazuje da je došlo do povećanja nasilja u porodoci u periodu pandemije”, kaže Hodžić-Lemeš.

Zastupnica u Skupštini Unsko-sanskog kantona Ilda Alibegović (NiP) i sama je iskusila različite oblike nasilja. Iako je sve više žena koje se usuđuju tražiti svoja prava, koje su sve više društveno aktivne, koje pružaju otpor na nasilje i bilo koje druge oblike ponižavanja ili zlostavljanja, još uvijek je, kaže Alibegović, naše društvo nedovoljno osviješteno po ovom pitanju.

“Još uvijek se, uglavnom, čast pojedincima, žene bore same za sebe bez veće podrške. I ne samo da nemaju podršku, nego su ugnjetavane na razne načine, posebno one koje se usude biti drugačije, drugačije od onog kalupa koji je za njih pripremljen. Proći će dosta vremena dok žene u našoj zemlji ne dobiju zasluženo mjesto, ali je pozitivno što su žene sve više svjesne svoje pozicije i što se pokušavaju izboriti za pravičan pristup prema njima. Lično sam prošla određene pritiske društva, pritiske nekih političkih grupa ili kvazimedijskih timova i znam da je psihičko zlostavljanje ili mobbing jedan od alata kojima se neki služe da ‘izdresiraju’ ženu”, kaže Alibegović.

Ističe da su zakoni koji tretiraju nasilje u porodici djelimično dobri, ali puna zaštita žrtava nasilja nije osigurana jer se isti ne sprovode u potpunosti zbog prirode društva u kojem živimo.

“Vjerujem da ima prostora da se zakonski donesu i bolja rješenja kako bi se ženama, koje su doživjele nasilje, olakšao život. Zakonska rješenja, zapravo, postoje, ali zbog našeg mentaliteta se takve pojave nastoje prikriti od strane samog društva”, ističe Alibegović.

Izvor : Al Jazeera

Povezane

Hrvatska pravobraniteljica za ravnopravnost spolova kaže kako je tijekom karantene zaprimila povećan broj pritužbi koje se odnose na nasilje nad ženama. Izolacija i ograničavanje kretanja tijekom epidemije teške su okolnosti za one koji u svoja četiri zida proživljavaju zlostavljanje. Baš u ovo vrijeme prije dvije godine Hrvatska je ratificirala Istanbulsku konvenciju, dokument Vijeća Europe o […]

Više iz rubrike TEME
POPULARNO