Sjećanje na čovjeka koji je pokrenuo Arapsko proljeće

Na dašnji dan, prije deset godina, tunižanski prodavač voća i povrća zapalio se u gradu Sidi Bouzidu i pokrenuo Arapsko proljeće.

Na fotografiji iz januara 2011. tunižanski demonstranti protestuju ispod postera Mohameda Bouazizija, blizu premijerovog ureda u Tunisu (AP)
Na fotografiji iz januara 2011. tunižanski demonstranti protestuju ispod postera Mohameda Bouazizija, blizu premijerovog ureda u Tunisu (AP)

„Sedamnaesti decembar 2010. bi bio običan dan da lokalni mediji i ljudi nisu bili ovdje“, kaže Ali Bouazizi. „Činjenica da su se odlučili zaustaviti iz straha od vlade sve je promijenila.“

Devet je sati i Ali, koji ima 48 godina, upravo se vratio kući s posla u minimarketu u Sidi Bouzidu, gradiću u središtu Tunisa.

Ali Bouazizi u svom supermarketu Al-Jasminu, u centru Sidi (Al Jazeera)

Svog rođaka Mohameda je viđao gotovo svakodnevno, jer mu je ovaj 26-godišnjak često pomagao u radnji.

„Bio mi je veoma drag“, kaže on. „Bio je dobra osoba. Jedini problem je bio taj što se brzo ljutio i onda više nije mogao ostati razborit.“

‘Ne mogu više disati’

Kada je Mohamed bio mlađi, ljudi su ga zvali Basbous, što Ali prevodi kao „osoba koja se šali“.

„Bio je duhovit tip koji se puno smije“, prisjeća se on. „Ali u posljednjim godinama života izgubio je smisao za humor zbog svakodnevnog stresa s kojim se suočavao.“

Mohamedov otac je radio u Libiji, ali je umro od zatajenja srca kada je njegov sin imao svega tri godine, objašnjava Ali. Tako je od ranog doba Mohamed pomagao majci i šestero braće i sestara.

„Svaki dan je vozio svoja kolica na tržnicu u ponoć da kupi voće i povrće koje bi prodavao od ranog jutra do večeri“, prisjeća se on.

Tržnica u Sidi Bouzidu (Al Jazeera)

„Potom bi odlazio kući da odspava nekoliko sati, a onda je ponavljao istu rutinu iznova. Uvijek je bio okupiran poslom i otplatom dugova.“

Ujutro 17. decembra 2010, policija je zaplijenila Mohamedove vage jer je radio kao ulični prodavač bez dozvole. Otišao je da se žali guverneru u zgradi pokrajinske vlade u Sidi Bouzidu, ali ga je on odbio primiti. U činu čistog očaja i protesta, Mohamed se zapalio na ulici ispred zgrade.

Na fotografiji iz oktobra 2011, Samia Bouazizi, sestra od Mohameda Bouazizija, drži baner tokom intervjua sa Reutersom u svom domu u La Marsi, predgrađu Tunisa (Reuters)

„Niko ga nije htio slušati“, kaže Ali. „Da sam bio s njim tog dana, bez sumnje bih intervenisao. Našao bih načina da vidimo guvernera, silom ako je potrebno. Ali nisam bio tamo.“

Ali zastaje na trenutak i dodaje: „Da Vam kažem nešto što još nikome nisam. Naš rođak Lasaad, koji kontroliše poreze na tržnici kasnije mi je rekao o razgovoru koji je vodio sa Mohamedom sedmicu prije nego se on zapalio. ‘Pun sam i umoran’, rekao mu je. ‘Ne mogu više disati’.“

Korupcija u policiji i među vladinom službenicima je bila uobičajena. Policija je uvijek maltretirala Mohameda, kaže Ali. „Zato što je radio ilegalno, tražili su mu mito. Ili im je morao dati novac, dati sve što je zaradio taj dan, ili bi mu konfiskovali vage i robu – voće i povrće koje je prodavao.“

Abdessalam Bouazizi (36), u crvenom, rođak Mohameda Bouazizija koji je radio s njim na tržnici, kaže da njega i druge ulične prodavače i dalje maltretira policija, koja također konfiskuje dio njihovih proizvoda. On se pridružio protestima tokom revolucije, ali sada misli da je režim Bena Alija bio bolji (Al Jazeera)

‘Bio sam prestravljen kada sam postavio video’

U to vrijeme je Ali bio aktivan član sekularne Progresivne demokratske stranke, koja se protivila tunižanskom diktatoru, predsjedniku Zineu El Abidineu Benu Aliju. Ali je objavljivao kritičke članke u listu ove stranke Al Mawqif, i na web stranici zvanoj Vijesti iz Tunisa, koja više ne postoji.

Sedamnaestog decembra, Ali je radio u svojoj radnji. Pozvao ga je njegov dajidža Salah da kaže kako je čuo da se neko zapalio, „Rekao je, ‘hajdemo da provjerimo, da vidimo kako možemo pomoći’“. Nijedan od njih dvojice nije znao da je to bio Mohamed. Ali je ponio kameru, s namjerom da snimi prizor.

Kada su stigli, vozač taksija koji je svojom jaknom pokušao ugasiti vatru oko Mohameda, prišao je Aliju i povikao: „Ali, Mohamed je! To je Basbous, dobri čovjek.“ Ali kaže da je bio toliko šokiran da je počeo plakati. Uspio je snimiti okupljene ljude i nakon što je Mohameda odvezla hitna u bolnicu, rastući broj demonstranata ispred vladine zgrade.

Zgrada pokrajinske vlade u centru Sidi Bouzida gdje se Mohamed Bouazizi (Al Jazeera)

„Na početku je bila samo šačica članova porodice i bliskih prijatelja“, kaže on, svi šokirani i sa zahtjevom da vide zvaničnike u zgradi. „Drugi ljudi su posmatrali s distance“, prisjeća se on.

Ali onda se više ljudi pridružilo – deseci, „možda stotine“, kaže Ali i sada su silom ušli u zgradu. Guverner ih je odbio primiti i potom je pobjegao.

Ali, koji je kreirao Facebook profil prije svega dva mjeseca, odlučio je objaviti na Facebooku video ljudi koji su protestovali ispred zgrade pokrajinske vlade. „Naravno, bio sam prestravljen kada sam objavio taj video“, kaže Ali. Biti u opoziciji i kritikovati režim bilo je veoma opasno – zatvori i policijske stanice Ben Alija su bile zloglasne. „Ali osjećao sam da se sada ne mogu povući, zbog djece i porodice. Bila je to Bogom dana šansa i morao sam je iskoristiti.“

Taj video je uskoro bio mnogo dijeljen. Tu večer su informativni kanali počeli izvještavati o događajima.

„Vlada je počela paničiti kada su ove vijesti doprle do međunarodnih medija“, kaže Ali. „Ben Ali je kontrolisao sve tunižanske medije i plašio se slobode izražavanja i slobodnih medija.“

Na fotografiji iz januara 2011, Tunižani protestuju protiv vladajuće stranke u Sidi Bouzidu, rodnom gradu Mohameda Bouazizija. Na plakatu piše: „Nećemo biti poraženi. Pobjeda ili smrt“ (Reuters)

Nakon emitovanja Alijevog videa, državni informativni kanali su izvijestili da su strane države unajmile demonstrante kako bi Tunis loše izgledao, prisjeća se Ali. „Kazali su da je situacija u Sidi Bouzidu uobičajena i obećali su da će poslati milione tunižanskih dinara u Sidi Bouzid [za ekonomski i socijalni razvoj], što je, naravno, bila čista laž.“

Cijena slobode

Mohamed je bio u komi u bolnici i nesvjestan pretesta koje je njegov čin samozapaljenja potakao. Dvije i po sedmice kasnije, 4. januara je preminuo od opekotina, a nekoliko desetaka demonstranata je uhapšeno, posebno mlađih demonstranata koji su ostajali vani cijelu noć, suprotstavljajući se policiji.  Strahujući da će i njega uhapsiti, Ali se krio, krećući se između domova prijatelja i poznanika noću. Ali 10. januara je uhapšen, zajedno s rođakom Lasaadom.

Na fotografiji od 28. decembra 2010, bivši tunižanski predsjednik Zine El-Abidine Ben Ali, drugi slijeva, u posjeti Mohamedu Bouaziziju u bolnici nakon što se ovaj ulični prodavač zapalio (Reuters)

„U policijskoj stanici, šef sprecijalne jedinice mi se obratio riječima ‘Ali s Al Jazeere’“, prisjeća se on, referirajući se na intervju koji je dao Al Jazeeri nakon što je objavio video svog rođaka. „’Ovo je čovjek koji je sručio pakao na nas’, kazali su oni. Ti ćeš biti žrtveni jarac za proteste koji su se desili. Stavili su mi lisice s rukama na leđima, prekrili su mi lice i tukli me cijelu noć.“

Nakon pritiska od demonstranata, Ali i drugi koji su bili u pritvoru s njim – uključujući tri nastavnika i menadžera pošte – su oslobođeni 12. januara. Druge zatvorenike, koji su bili uhapšeni odvojeno, pustili su nekoliko sati prije nego što su Ali i Lasaad pušteni zajedno. Ima fotografije modrica na tijelu nakon dva dana u zatvorskoj ćeliji.

„Sretan sam što je Bog odlučio da trebam ostati živ nakon njihovog mučenja“, kaže Ali sada.

Na fotografiji iz januara 2011, demonstranti u Tunisu uzvikuju slogane nakon što su postavili banere i fotografiju Mohameda Bouazizija na premijerov auto tokom protesta. Bouzazijevo žrtvovanje u decembru potaknulo je sedmice protesta koji su doveli do svrgnuća predsjednika Bena Alija (Reuters)

Dva dana nakon njegovog puštanja na slobodu, 14. januara, režim je pao i predsjednik Ben Ali je napustio državu.

Ali kaže da je šef policijske jedinice koja ga je uhapsila pobjegao u Alžir nedugo nakon pada režima i nije se vratio od tada.

Ali nije bio novajlija u hapšenjima u to vrijeme. U 2008. je proveo nekoliko dana u zatvoru nakon učešća u protestu protiv hapšenja jednog od kolega iz opozicione stranke. „Tada su demonstracije zaustavljane u roku od 10 minuta, i tukli su nas.“

Kada smo ga upitali kako su ova iskustva utjecala na njega, on je rekao: „Smatram to cijenom slobode. To nije bilo ništa u poređenju šta su drugi trpjeli. Oni koji su bili u zatvoru 10 ili 15 godina tokom režima Bena Alija i koji su trpjeli fizičku i prishološku torturu.

Ali Bouazizi, rođak Mohameda Bouazizija (Al Jazeera)

‘Sada je mučenik’

U proteklih deset godina, Ali je bio uključen u organizovanje godišnjeg festivala u Sidi Bouzidu u znak sjećanja na događaje 17. decembra 2010. Uprkos pandemiji, mali događaj je organizovan i danas.

Iako je trenutni predsjednik Kais Saïed, 17. decembar proglasio državnim praznikom i festival prima neke novce od ministarstva kulture i gubernije Sidi Bouzid, ali kaže: „Festival ima tako mali budžet da jedva opstaje.“

Djeca se igraju na kipu koji predstavlja kolica Mohameda Bouazizija na četvrtu godišnjicu njegove smrti u Sidi Bouzidu, 17. decembra 2014. (Reuters)

On smatra kako je šteta što nikada nije prerastao u veliki, globalni festival, gdje bi se međunarodni mediji, pokreti i stranke mogli sresti na mjestu rođenja Arapskog proljeća. „To je propuštena prilika da se uloži u ovo važno poglavlje tunižanske historije i da naš grad bude u centru pažnje“, kaže on.

Ali dodaje da mu nedostaje rođak i dalje i „da se nadam da je on sada mučenik“. „Tužan sam što nisam bio tamo da mu pomognem da izrazi svoje potrebe i svoju borbu. Svi su smatrali Mohameda dobrim čovjekom. Tužan je način na koji je umro, bio je veoma mlad i proživio je težak život.“

Nadgrobni spomenik Mohameda Bouazizija u okolici Sidi Bouzida na kojem piše njegovo ime, datum rođenja i smrti, riječ „mučenik“ i molitva (Al Jazeera)

Mohamedova majka i braća i sestre su se odselili iz Sidi Bouzida. Ali kaže da su ih maltretirali nakon što su primili male iznose novca od ljudi koji su s njima suosjećali, i kasnije, od tunižanskih vlasti. Njegove majka i sestra Leila, otišle su u Montreal u Kanadu 2013. kada se Leila udala za Tunižanina koji tamo živi. Ostali braća i sestre sada žive u Sfaxu i Tunisu. Sve u svemu, Ali kaže „da sada bolje žive“.

‘Trebamo imati više strpljenja’

Nakon revolucije, neki Tunižani su se osjetili razočarano. Mnogi se još bore da plate račune u državi u kojoj su cijene visoke u poređenju sa primanjima. Nezaposlenost je također i dalje visoka – za mlade u dobi između 15 i 30 godina, veća je od 30 posto – i korupcija je još dominantna.

Iz očaja, neki su krenuli na opasno putovanje preko Sredozemnog mora do Evrope. Drugi su slijedili primjer Mohameda Bouazizija i spalili su se. Nedavno se u decembru prošle godine, Abdelwaheb Hablani (25), nadničar koji nije primio platu dvije godine, spalio u Jelmi i umro.

„Samoubistva se dešavaju posvuda u svijetu“, kaže Ali. „Također, prije revolucije, bilo je dosta samoubistava u Tunisu, ali su cifre skrivene.“ Dva mjeseca prije nego se Mohamed spalio, desio se sličan slučaj mladog muškarca u Monastiru, kaže on. „To je zataškano. Nije bilo medija.“

Demonstranti stoje ispred interventne policije tokom demonstracija ispred zgrade Parlamenta u Tunisu 22. novembra 2011. [ (Reuters)
Ali Bouazizi je i dalje sretan što se revolucija desila. „Deset godina je ništa u poređenju sa drugim revolucijama. Trebamo imati više strpljenja. Naravno, Tunisu dobro ide u poređenju sa drugim arapskim državama koje su slijedile naš primjer.“

Barem u guberniji Sidi Bouzid primijetio je promjene na bolje. „Infrastruktura je sada bolja, ima više radnih mjesta, izgrađeni su univerzitet i mali koledži.“

Također kažu da su sloboda izražavanja i medija značajno bolji u Tunisu. „To je razlika za 180 stepeni, iako trebate biti svjesni različitih programa mnogih privatnih kanala.“

Ali kaže da je od zatvorenika čuo da se situacija u zatvorima također popravila. Tokom diktature, ako biste bili pretučeni ili mučeni, niko za to ne bi čuo. „Ako se to sada dogodi, provede se istraga i počinioci se kazne. Policija je također pažljivija, jer mogu biti izvedeni pred lice pravde.“ Ipak, također dodaje: „Bit će potrebno vrijeme prije nego što ovaj loš tretman potpuno nestane.“

‘Demokratija početničkog nivoa’

Brojni posmatrači smatraju Tunis jedinom uspješnom pričom Arapskog proljeća.

„Demokratija u Tunisu je na početničkom nivou“, kaže Ali. „Sretni smo što smo dobili ovu priliku, ali nažalost, političari su je prokockali tokom proteklih 10 godina. Pali su u zamku rada za vlastiti interes umjesto za narod.“

Stanovnici centralne regije Kasserine hodaju sa posterom Mohameda Bouazizija i tunižanskom zastavom ispred vladine palače u Tunisu 28. januara 2011. (AFP)

Osim tog, on smatra: „Tunižanski birači nisu još zreli. Glasaju za one koji lijepo govore, a nisu svjesni programa stranaka.“

Ali je 2011. napustio politiku i svoj rad za opozicionu stranku nakon što se razočarao u postupke političara nakon revolucije.

Međutim, nedavno se pridružio novouspostavljenom ‘Haraka 17 décembre’ (Pokretu 17. decembar), koji će početi s radom na dan kada se obilježava 10 godina od početka Arapskog proljeća. Kada ovaj pokret bude odobren, može postati politička stranka. Ali kaže da se nada da će se boriti protiv korupcije, istražiti zloupotrebu moći i novca od strane političke elite, da će te ljude izvesti pred lice pravde i da će reformisati politički sistem.

„Ja i dalje želim promijeniti Tunis nabolje i vjerujem da će se situacija u državi popraviti u narednim godinama.“

Izvor : Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO