Muntazar al-Zaidi za Al Jazeeru: Ponovo bih Busha gađao cipelom

Piše: Taha al-Ani

Nekoliko sedmica prije kraja svog drugog mandata, bivši američki predsjednik George W. Bush posjetio je Irak, tačnije 14. decembra 2008. godine, kako bi se oprostio od američkih vojnika i potpisao sporazum o sigurnosti s Bagdadom.

Na zajedničkoj konferenciji za novinare koju su održali bivši irački premijer Nuri al-Maliki i njegov gost, nakon potpisivanja sporazuma, svi su ostali zatečeni kada su dvije cipele poletjele prema Bushu. Bacio ih je novinar Muntazar al-Zaidi, što je izazvalo burne reakcije širom svijeta.

Oproštajna posjeta

Bila je to iznenadna posjeta američkog predsjednika Bagdadu, a jedno od glavnih pitanja na dnevnom redu bilo je potpisivanje sporazuma o sigurnosti i sporazuma o strateškom okviru s vladom premijera Al-Malikija, prema riječima ovog iračkog novinara.

U intervjuu za Al Jazeeru, Al-Zaidi je objasnio da Busheva posjeta nije bila najavljena. Sastanak je održan između dvojice političara i tri nivoa vlasti, i to bez bilo kakvog prethodnog preciziranja datuma. Dodao je da Iračani Busha i njegovu administraciju smatraju glavnim razlogom za ono što im se dogodilo i događa u zemlji, posebno u pogledu sektaških sukoba i podjela u Iraku na osnovu pripadnosti nekoj manjini, nacionalnosti i doktrini.

Al-Zaidi smatra da odgovornost za svu korupciju koja se događa u Iraku snosi Bushova administracija, jer je dovela do gore situacije nego prije, kako je rekao.

Politički istraživač Mujahed al-Tai ističe da je četvrta i posljednja posjeta predsjednika Busha Iraku bila drugačija, jer je okončana incidentom u kojem je novinar Al-Zaidi bacio cipele na američkog predsjednika.

Pojašnjava da je razlog Busheve posjete bio dovršetak sporazuma o sigurnosti koji podrazumijeva povlačenje iz ove zemlje i provedbu misije neorepublikanaca u to vrijeme da okupiraju Irak, kao i da se osigura kontrola nad izvorima energije i njenim putevima, te važan geopolitički položaj u regiji za novo stoljeće.

Al-Tai pojašnjava za Al Jazeeru da se Iračani generalno protive američkom i svakom drugom stranom prisustvu. Međutim, prema iračkoj političkoj jednadžbi, postoje dva glavna igrača, naime Washington i Teheran. Iračani su shvatili da bi odlazak bilo koje strane značio rast utjecaja i moći druge strane.

Sporazum o sigurnosti, koji su formalno potpisali irački ministar vanjskih poslova Hoshyar Zebari i američki ambasador Ryan Crocker, 17. novembra 2008. godine, predviđa povlačenje američkih “borbenih” snaga iz iračkih gradova i sela prije kraja juna 2009. godine i povlačenje svih trupa prije kraja decembra 2011. godine, dok će iračke snage preuzeti punu sigurnosnu odgovornost.

Al-Zaidijeve cipele

Vezano za razlog bacanja cipela na Busha, Al-Zaidi je rekao: “Htio sam, na ovaj način koji u arapskom nasljeđu predstavlja izraz prezira, poručiti cijelom svijetu da irački narod ne dočekuje okupatora s cvijećem, već ga dočekuje s najgorim što postoji, a to je odbacivanje svake vrste”.

Prema riječima Al-Zaidija, to je odranije planirao uraditi. Na taj način je namjeravao poslati poruku da su Iračani gord i veličanstven narod koji odbacuje nepravdu i ugnjetavanje.

“Rekao sam im u uredu istražnog sudije (nakon što su ga iračke vlasti uhapsile), da se neću izviniti. I da se vrijeme vrati unazad, opet bih uradio isto, a tada sam bio obliven krvlju i mučen tri dana”, nastavio je pričati.

Al-Zaidi je naglasio da su Iračani bili bijesni zbog američkog prisustva još od prvog dana invazije i da otpor nije jenjavao, dodajući: “Bio sam odraz volje naroda i nisam bio izuzetak u tome.“

Okupatorska snaga

Sa svoje strane, Ahmad al-Masari, politički vođa Fronta spasa i razvoja, ističe da je irački narod smatrao Sjedinjene Američke Države okupatorskom silom i da su ih zato Iračani tretirali kao okupatore.

U razgovoru za Al Jazeeru dodaje da je postojao otpor iračkog naroda koji se suprotstavio američkoj okupaciji, dok je Al-Zaidijevo gađanje Busha cipelama zapravo poruka kojom se izražava protivljenje naroda američkoj okupaciji.

U istom kontekstu, politički istraživač Al-Tai pojašnjava da je u to vrijeme bijes iračkog naroda zbog američkog prisustva bio poprimio mnoge različite oblike, poput oružanog otpora, odbacivanja režima i političkog procesa, ili bacanja cipela na Busha, što je opisao kao “oproštajni poljubac” za posljednju Bushevu posjetu.

Reakcije naroda i zvanični odgovori

Reakcije javnosti u Iraku bile su brojnije od zvaničnih. Međutim, na globalnom nivou su zabilježene brojne reakcije javnosti i zvaničnih krugova, posebno iz zemalja koje su se protivile američkoj invaziji na Irak, prema Al-Zaidiju.

Kada je riječ o odavanju počasti i ponudama koje dobio, Al-Zaidi je rekao: “Nisam maneken pa da idem za najboljim ponudama ili da izađem iz pritvora da bih zatražio ili prihvatio azil. Čak i kada mi je ponuđen azil u Švicarskoj, ja sam to odbio. Imam misiju i principe, a principi se ne mogu fragmentirati.”

Al-Zaidi je izrazio žaljenje jer su ga neki optužili da radi u skladu s američkim planovima. Učestvovao je u protestima građana, a korumpiranim osobama koje su došle s američkim snagama je rekao: ”Napustite politiku i napustite pozicije koje ne zaslužujete”, prema njegovim riječima.

Sporazum o sigurnosti

Što se tiče sporazuma o sigurnosti između Sjedinjenih Američkih Država i Iraka, Mohammad al-Baldawi, zastupnik ispred “Alijanse Fatah” kaže da su se njegove stavke odnosile na američke borbene trupe koje su se nalazile na iračkom tlu u to vrijeme.

Sporazum je predviđao povlačenje ovih snaga i predaju svih baza, uključujući i one izgrađene na iračkom tlu, dodao je za Al Jazeeru.

Al-Baldawi otkriva da je najvažnija stvar u sporazumu bio uvjet Sjedinjenih Američkih Država da se pruži imunitet njihovim snagama, što su zastupnici odbili. Samim tim, rezultat je bio izlazak tih snaga i primopredaja uspostavljenih baza, a uloga američkih trupa je bila ograničena na pitanja saradnje u pogledu obuke, naoružanja, logističke i sigurnosne podrške.

Sjedinjene Američke Države obvezale su se da će pružiti podršku Iraku u slučaju da bude izložen prijetnji i zaštititi njegovu sigurnost i suverenitet, posebno u pogledu iračkog zračnog prostora.

Al-Masari u tom kontekstu kaže da je sporazum bio vrlo važan, jer Irak u to vrijeme nije imao prave državne institucije, posebno sigurnosne. Vlade u to vrijeme nisu upravljale na ispravan način, pa je sporazum bio neophodan kako bi se spriječilo stvaranje sigurnosnog vakuuma u zemlji.

Što se tiče političkog istraživača Firasa Eliasa, on smatra da su najvažniji razlozi koji su potakli Irak i Sjedinjene Američke Države na zaključivanje ovog sporazuma zapravo okolnosti koje su pratile američku invaziju, te pojava snaga koje su se usprotivile ovom direktnom vojnom prisustvu, zatim eskalacija vojnih operacija i slaba kontrola iračke vlade, što je otvorilo put potrazi za novom formulacijom koja će uspostaviti okvir za odnose između dvije zemlje.

Sporazum o sigurnosti je nailazio na stalno odbijanje nekih političkih i narodnih snaga. O razlogu ovog odbijanja, Elias kaže kako vjeruje da su te snage smatrale da vlada premijera Al-Malikija nije uspjela postići odlučujuće rezultate u vezi s američkim prisustvom u zemlji.

Implikacije i upozorenja

Sporazum o sigurnosti proizveo je ozbiljne posljedice koje su imale utjecaja na situaciju u Iraku, jer je trasirao put za “neodgovorno” povlačenje Amerike, smatra Elias. Rezultat toga je bio sljedeći: uspjeh Irana da popuni sigurnosni vakuum koji su ostavile Sjedinjene Američke Države.

Ovaj politički istraživač dodaje da se tim sporazumom otvorio put za usvajanje politika isključivanja i marginaliziranja prema partnerima te stvorio ambijent za pojavu oružanih organizacija i milicija.

Istakao je da su se Sjedinjene Američke Države ponovo vratile kroz međunarodnu koaliciju protiv organizacije Islamska država Irak i Levant (ISIL) 2014. godine. Nakon što je završen rat s tom organizacijom, danas se počinje razgovarati o iračko-američkom strateškom dijalogu za obnavljanje sigurnosnih odnosa koje prethodni sigurnosni sporazum nije mogao obnoviti.

Al-Baldawi je ponovo upozorio na posljedice kontinuiranog prisustva stranih snaga na iračkom tlu, jer se time pravi ambijent sukoba.

Danas želimo graditi odnose sa svim zemljama, uključujući Sjedinjene Američke Države, na osnovu poštivanja suvereniteta Iraka i postojanja zajedničkih pokretača i faktora koji upravljaju ovom politikom, dodao je.

Također, postoje i vanjski razlozi, konkretno iranski, koji su ovaj sporazum vidjeli kao uvod u dugoročno američko prisustvo u Iraku, što bi predstavljalo direktnu prijetnju iranskoj nacionalnoj sigurnosti.

Što se tiče Al-Masarija, smatra da je sporazum bio vrlo važan, jer Irak u to vrijeme nije imao prave državne institucije, posebno sigurnosne. Vlade u tom periodu nisu upravljale pitanjima na ispravan način, pa je sporazum bio neophodan kako bi se spriječio sigurnosni vakuum u Iraku.