Nasljeđe britanskih ‘Crnih pantera’: Bojali su nas se

Na majici demonstranta piše „End Sars“, što je referenca na odjel specijalne policije za borbu protiv pljačkaša, a demonstrant sjedi na vozilu tokom protesta zbog navodne policijske brutalnosti u Lagosu, u Nigeriji 15. oktobra 2020.   (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Bryan Knight

U martu 1968. godine ulice koje su okruživale Trafalgar trg u centralnom Londonu bile su ispunjene, prema procjenama, sa 10.000 ljudi koji su protestirali protiv rata u Vijetnamu. Tokom ovih protesta je Sam Arugha Sagay, nigerijski student, zajedno s drugim antiratnim aktivista, upao u južnoafričku ambasadu, da se suoči s “bijelom strukturom moći” aparthejdnog režima, koji su vidjeli kao onaj koji pomaže rasizam i rat širom svijeta.

Na ulicama je aktivistkinja i glumica Vanessa Redgrave predvodila marš na američku ambasadu, koju je blokirala policija na Grosvenor trgu, gdje se obratila ambasadoru s antiratnom peticijom. Iako su ovi protesti uglavnom zapamćeni po nasilnim sukobima koji su uslijedili, oni su utjelovili eru u kojoj su se studentski, kontrakulturni i pokreti za crnu moć ujedinili u protivljenju establišmentu. Ovo je jedna od mnogih prilika kada je Sagay, osnivač pokreta “Crni panter” u Velikoj Britaniji, poduzeo direktnu akciju protiv vlasti.

Osjećajući se kao autsajder 

Sagay, koji je rođen u Nigeriji 1941. godine, došao je u Veliku Britaniju 1964. i nije mogao predvidjeti kakvo će političko obrazovanje i iskustvo steći u narednim godinama. Od uključenosti u studentsku politiku do stajanja u kutku za govornike u Hyde parku i njegove uloge u uspostavljanju pokreta “Crni panter”, Sagay je promovirao ideologije crne moći i zalagao se za revolucionarni panafrikanizam.

Sagay je rođen u porodici sa sedmero djece u Sapeleu, država Delta, gdje mu je otac radio kao nastavnik, a majka je bila domaćica. Osnovnu i srednju školu je završio u rodnom gradu, a onda se preselio u državu Ibadan in Oyo, gdje ga je angažiralo Ministarstvo rada, da radi na sjedištu u zapadnoj regiji 1960. godine.

Dvije godine kasnije Sagay je poslan u nigerijsku prijestolnicu Lagos, prije nego što je prebačen da radi u Londonu 1964. godine, kada je imao 23 godine.

Sam Sagay u Londonu

Tamo se Sagay prvo uselio s prijateljem Tonyjem Izelienom u Brixton, na jugu Londona. Kasnije je iznajmio stan u Victoriji, u centralnom Londonu, od gospodina kojemu se “dopao” jer je nigerijski grad Port Harcourt dobio ime po gazdinom rođaku, kolonijalnom sekretaru vikontu  Lewisu Harcourtu.

Pohađao je Wandsworth koledž na Univerzitetu u Westminsteru. Dok je boravio tamo, postao je uredski menadžer za Londonsku organizaciju za studentsku zajedničku akciju, prije nego je preuzeo ulogu menadžera sindikata na Univerzitetu u Londonu, u ulici Malet, blizu puta Tottenham Court.

Kada se prisjeća svog vremena na univerzitetu u Londonu, Sagay kaže kako se sjeća da se osjećao kao autsajder i da je “živio život crnog studenta u bijelom društvu”. Rasizam, kako se on sjeća, bio je prisutan u svim aspektima britanskog društva, iako je on unutar univerzitetskog prostora bio “suptilniji” i teži za artikulirati.

Sagay kaže kako je otkrio da je priroda britanskog rasizma podmukla. “Znate Britanci [znaju biti] veoma suptilni. Oni djeluju na veoma suptilan način, pa ne možete ni znati kakva se sve zla kriju u njihovim umovima”, kaže on.

Od 1965. godine Sagay je posjećivao kutak za govornike u Hyde Parku, gdje se upoznao s nizom pobunjenika, kao što su nigerijski dramski pisac Obi Egbuna, dominikanski aktivista  Eddie LeCointe, gvajanski govornik Roy Sawh i neslavni trinidadski revolucionar Michael X.

Kutak za govornike ubrzo je postao platforma za Sagayeva politička uvjerenja, jer se pridružio svojim drugovima u govorenju o crnačkom nacionalizmu i panafrikanizmu. Njegovi novi prijatelji bili su raznolika mješavina radikalnih ličnosti koje su se borile protiv rasizma s različitim pristupima i setovima vještina.

Sam Sagay se obraća publici u Londonu 1960-ih 

Za nekoga ko je svjedočio i učestvovao u nekim od najvećih društvenih pokreta za promjenu u historiji, Sagay je danas nevjerovatno skroman čovjek. Dok govori u svom domu u Benin Cityju, u nigerijskoj državi Edo, oči mu se zacakle dok prepričava priče o svojim starim prijateljima. Prisjeća se kako je Sawh bio “dobar govornik” trockizma. X je, s druge strane, bio dobar aktivista, “ali nevelikih intelektualnih sposobnosti”.

Tokom kasnih 1960-ih X je postao kontroverzna ličnost unutar crnačkih krugova, zbog svodničkih i drugih “prevarantskih” aktivnosti. To je variralo od varanja lokalnih stanovnika do finansijskog iskorištavanja bijelih liberala, kao što je John Lennon, da osigura finansije za projekte u zajednici.

X je, također, kritiziran zbog svog radnog odnosa s izrabljivačkim stanodavcem Peterom Rachmanom. Zloglasan zbog iznajmljivanja oronulih stanova crnačkoj zajednici u zapadnom Londonu, ovaj “sirotinjski stanodavac” naplaćivao je visoke stanaraine i koristio crne prikupljivače stanarina kao što je X da zastraši stanare.

Uprkos kontroverzi koja je okruživala X-ovu poziciju u crnačkom društvu, Sagay kaže: “Imao je neke odane pristalice u Notting Hillu. Michael je, manje-više, bio doajen u tom kraju. Nema sumnje da je on bio svjestan i vjerovao u oslobođenje crnaca.” Međutim, kada je u pitanju “intelektualni kapacitet”, Sagay kaže da je tu X zaostajao.

Aktivista, revolucionar i lider pokreta Crna moć Michael de Freitas poznat kao Michael X (1933-1975) 31. augusta 1967.   

Kreiranje ‘Crne moći’

U julu 1967. godine, kada je politički metež rata u Vijetnamu bjesnio u pozadini, sazvan je radikalni kongres u Camden Roundhousu, na sjeveru Lonodona, popularnom mjestu u to vrijeme tokom kontrakulturne scene 1960-ih. Ovaj događaj, nazvan “Dijalektika oslobođenja”, bio je sastanak radikalnih akademika i aktivista kao što su Herbert Marcuse, Allen Ginsberg i Joseph Berke. Glavni govornik na ovom kongresu bio je afroamerički aktivista Stokely Carmichael.

Tamo je Carmichael podsticao crne Britance da djeluju protiv rasizma i pozvao na kreiranje militantne “Crne moći” u Velikoj Britaniji, koja bi mogla služiti kao efikasna opozicija rasističkoj politici bijelog britanskog establišmenta. Sagay se prisjeća da je Carmichael “artikulirao naše osjećaje, [i] u Velikoj Britaniji [i] i u Americi.”

Poruka je bila ta da “crni ljudi pate zbog iste stvari” i da je “Crna moć” jedini put naprijed.

Stokely Carmichael govori u znak podrške pokretu Crna moć u Chalk Farm Roundhouseu u Londonu 25. juna 1967.  

Sagay i njegovi drugovi aktivisti su pokazali Carmichaelu London, ganuti i energizirani riječima ovog aktiviste. Sagay kaže da je nakon njegove posjete britanski pokret “Crna moć” uistinu kristaliziran. Antirasitičke organizacije, kao što su Kampanja protiv rasne diskriminacije (CARD) i Univerzalno udruženje obojenih ljudi (UCPA), prethodile su kongresu, ali nijedna ova grupa nije još usvojila idelogiju “Crne moći”.

Organizacije pokreta “Crna moć”, koje su se pojavile nakon kongresa, usvojile su militantne stavove prema kapitalizmu, rasizmu i kolonijalizmu. Za razliku od grupa koje su im prethodile, organizacije “Crne moći” su odbile djelovati samo kao parlamentarni lobisti, što su vidjeli kao neefikasno, i umjesto toga su formirali lokalne pokrete s mnogo radikalnijim zahtjevima. Ove grupe su uključivale Front crnog oslobođeja, Stranku crnačkog jedinstva i slobode i Društvo djelovanja rasne prilagodbe.

Samo nekoliko dana nakon Stokelyjeve posjete, u ljeto 1967. godine, Sagayev prijatelj, nigerijski dramski pisac Obi Egbuna, pozvan je na godišnji opći sastanak UCPA-e i izabran je za njenog predsjednika. Ovoj je organizaciji trebalo svega dva mjeseca da usvoji novu ideologiju i objavi manifest pod naslovom Crna moć u Velikoj Britaniji, koji se stilski podudarao s filozofijama crnačkih radikalnih grupa u SAD-u.

Specijalno izdanje pamfleta pokreta Crna moć koje sadrži poruku Kwame Nkrumah (juli 1968.)

‘Bojali su nas se’ 

U aprilu 1968. godine, nakon posjete SAD-u, Egbuna je odbio predsjedničku poziciju, iako je bio ponovo izabran, i najavio da će formirati pokret “Crni panteri” (BPM). Sagay, koji je još studirao, postao je sekretar ove organizacije i preuzeo je na sebe dužnosti kao što su uređivanje mjesečnog časopisa Black Power Speaks.

BPM je organizirao demonstracije, pisao publicistiku “Crne moći” i išao od vrata do vrata u londonskim crnačkim zajednicama kao što su Ladbroke Grove i Brixton. Glavna preokupacija je, međutim, bila policijska brutalnost u Velikoj Britaniji, koja je većinom rezultirala time da su crni miškarci rasno profilirani i napadani, premlaćivani ili im je podmetana droga.

Sagay se prisjeća da su policijska maltretiranja posebno teška bila za njegove crne savremenike koji su živjeli u Notting Hillu, u zapadnom Londonu. Ova maltretiranja su uključivala zaustavljanje i pretraživanje, smještanje crncima za krivična djela i stalno maltretiranje u crnačkim ustanovama, kao što je restoran “Mangrove”, koji je služio karipsku hranu na putu All Saints. Za mnoge u crnačkoj zajednici policijski rasizam je bio svakodnevnica.

Edward Heath, lider Konzervativne stranke, sluša dok se Enoch Powell (desno), obraća delegatima tokom sesije godišnje Konferencije Konzervativne stranke u Brightonu, u Engleskoj 19. oktobra 1967. 

Jedna ličnost protiv koje su protestirali Sagay i njegovi drugovi bio je zastupnik u Parlamentu Enoch Powell, koji je u aprilu 1968. godine bio izvor kontroverze na sastanku konzervativnog političkog centra u predjelu West Midlands. Njegov govor na ovom sastanku postao je poznat kao govor “Rijeke krvi”, tokom kojeg je oštro kritizirao imigraciju u Veliku Britaniji, posebno iz država New Commonwealtha. Powell se, također, protivio predloženom zakonu protiv diskriminacije, prijedlogu zakona rasni odnosi, koji je usvojen te godine i koji je učinio ilegalnim da se odbije izdati smještaj, dati posao ili javnu službu nekome na osnovu boje kože, rase ili porijekla.

U prvim godinama BPM je bio grupa kojom su dominirali muškarci i koja se sastojala uglavnom od američkih domorodaca karipskog porijekla, crnih Afrikanaca i stanovnika južne Azije, koji su se sjedinili pod idejom “političke crnoće” – krovni termin koji je ujedinio sve crnce kroz njihovo zajedničko iskustvo rasizma.

“Borili smo se protiv zajedničkog problema rasizma [što je] posebno podsticao Enoch Powell – đavo”, kaže Sagay. “Reagirali smo na takve stvari formiranjem BPM-a, u skladu s onim što se dešavalo u Americi.”

Mangrov je bio karipski restoran na cesti All Saints u Ladbroke Groveu, u Londonu, u kojem je policija više puta vršila raciju, zbog čega su lokalci marširali u znak protesta 

U julu 1968. godine, u to vrijeme još predsjednik nedavno oformljenog BMP-a, Egbuna je uhapšen, jer je navodno podsticao na ubistvo policajca u svom pamfletu s naslovom Šta raditi ako policajci dignu ruku na crnca u kutku za govornike. Ohrabrujući kolektivnu samoodbranu, u pamfletu je pisalo: “Onog trenutka kada policajci dignu ruku na crnog brata, dužnost je crne gomile [da] krene naprijed, kao jedan veliki crni parni valjak, da uhvati korak s policajcem… dok crni brat ne bude spašen, oslobođen i ne pobjegne.”

Ovaj je dokument policiji navodno dao štampač, koji je bio doušnik. Nakon Egbuninog hapšenja, desio se porast incidenata policijskog zaustavljanja i pretraživanja crnih aktivista u kutku za govornike, pa su u dva slučaja prišli i Sagayu. “Na putu za kutak u Hyde parku uhapšen sam [i] pretražen bespotrebno. Nisu ništa našli protiv mene, [ali] to je bilo nakon Egbunine provokativne izjave”, kaže on. Vjeruje da je to bio impulsivan odgovor policije na pokret “Crni panter”: “Bojali su nas se.”

Mangrov je bio karipski restoran na cesti All Saints u Ladbroke Groveu, u Londonu, u kojem je policija više puta vršila raciju, zbog čega su lokalci marširali u znak protesta 

‘Crni panteri’ su rođeni 

BPM je imao ogranke na sjeveru, jugu i zapadu Londona. Iako je tačan broj onih koji su se pridružili ostao nepoznat, bivši “panter” i pjesnik Linton Kwesi Johnson je procijenio da vjerovatno svaki ogranak nije imao više od 100 članova na svom vrhuncu. Referirajući se na poveznice BPM-a s drugim crnim grupama u gradovima kao što su Nottingham, Bristol i Manchester, Johnson primjećuje da je “naše prisustvo bilo veće od našeg članstva”.

Dok su vodeći mediji predstavljali BPM kao nasilne ekstremiste, bjelačku kontrakulturni časopisi, kao što su OZ, International Times i INK, podržavali su antiautoritarnost “pantera”. Uprkos tome, BPM je većinom izbjegavao vanjske medije, preferirajući da proizvodi svoje biltene, kao što su Black People’s News Service i, kasnije, Freedom News.

Vrhunac snage “pantera” bio je 1970. godine, tokom suđenja pokretu Mangrov 9, koje je uključivalo istaknute članove BPM-a, kao što su Altheia Jones-Lecointe, Darcus Howe i Barbara Beese. Nakon demonstracija protiv policijskog maltretiranja restorana “Mangrove” u Ladbroke Groveu, devet optuženika je lažno optuženo za nerede i tuču.

Vlasnici restorana Mangrov nakon što su se pojavili pred sudom Kensington Petty 15. augusta 1970. (slijeva na desno) Roy Hemmings, Jean Cabussel i Frank Crichlow. Ovaj restoran je bio u centru demonstracija pokreta Crna moć nakon što su u njemu više puta vršene policijske racije

Tokom ovog suđenja devetorka je privukla pažnju javnosti, jer su tražili da porota bude crna i jer su tri člana odlučila sebe predstavljati na sudu. Njihova snažna odbrambena strategija, podrška kontrkulturnim publikacijama i solidarnost šire mreže BPM-a rezultirali su oslobađanjem većine težih optužbi i do tad neviđenim otkrićem rasizma u Metropolitan policiji od sudija.

Osvrčući se na saveze između različitih radikalnih pokreta tokom 1960-ih i 70-ih, Sagay kaže da je rat u Vijetnamu bio “iskra koja je okupila sve”. Sjeća se da su tri pitanja bila najzastupljenija u njegovom krugu aktivista: rat, borba za predstavljanje studenata i rasizam. Iako je bio fokusiran na studije, Sagay kaže: “Nisam bio uspavani student, bio sam aktivista.”

Sagay se prisjeća da je postojala razlika između Afrikanaca unutar pokreta “Crna moć” i američkih domorodaca karipskog porijekla. Kaže da su prvi došli u Veliku Britaniju da studiraju s jasnim ciljem da će se vratiti u svoje domovine, dok se karipska imigrantska zajednica uglavnom nastanila u Velikoj Britaniji. Posljedično tome, on smatra da je ova razlika navela američke domoroce karipskog porijekla da s većim žarom pristupe rasnoj borbi u Velikoj Britaniji.

“Naša politička orijentacija je bila prema našim državama, posebno Nigeriji, jednoj od najvećih crnih nacija… Mi smo bili spremni promijeniti stvari tamo.”

Pokret Crni panter na demonstraciji pokreta Mangrov 1970. 

Misija ‘obaranja kapitalizma’ 

Osvrčući se na svoj mladalački radikalizam, Sagay se smije dok se prisjeća svoje rane misije da “obori kapitalizam” i eliminira rasizam. “To je bio naš mentalni stav u to vrijeme, ali zapravo se naša politička orijentacija kretala ka naošoj [domovini]”. U konačnici su crni studenti poput njega postali više zainteresirani za politiku na afričkom kontinentu.

Crni intelektualci, kao što su Marcus Garvey, Edward Blyden i WEB Du Bois, u velikoj su mjeri utjecali na Sagayevu generaciju panafričkih aktivista. Dok je BPM tražio inspiraciju od lidera američkog pokreta “Crna moć”, Afrikanci u ovoj grupi su posebno bili privučeni revolucionarnim panafričkim idejama Nkrumaha i Touréa. Sagay prepoznaje intelektualni elitizam BPM-a u prvim godinama.

Tokom njegovog boravka u Velikoj Britaniji, koji je trajao do 1972. godine, Sagay se strastveno uključio u panafričku politiku bivšeg predsjednika Gane Kwamea Nkrumaha. Nakon vojnog udara u Gani, u februaru 1966. godine, Nkrumah je živio u egzilu u Gvineji Bisau, na poziv tamošnjeg predsjednika Sékou Touréa. Iako je bio u egzilu, Nkrumah je razvio panafričku mrežu u Velikoj Britaniji kroz svoj patronat nad BPM-om, kroz svoje pisanje u crnim radikalnim novinama i sponzorstvo mladih afričkih revolucionara.

Protest u znak solidarnosti sa Anguillom protiv britanske invazije ovog otoka koji je podržao pokret Crni panter u cirkusu Piccadilly u Londonu, 24. marta 1969.  

Sagay je, zajedno s grupom mladih koje je sponzorirao Nkrumah, poznat kao put po Evropi i SSSR-u, na “politički trening”, što je tema o kojoj Sagay danas baš i ne želi pričati. Navodni cilj je bio da se Nkrumah ponovo vrati na vlast u Gani i da se osnaži panafrikanizam na afričkom kontinentu. Oni su smatrani “vojnicima za Nkrumaha”, ali 1972. godine Sagay piše: “Starac je preminuo prije nego je realizirao svoj san.”

Povratak kući 

Pritisci bivanja studentom i angažmana u političkom aktivizmu ostavili su posljedice na Sagaya i neke od njegovih kolega.

“Svi smo bili studenti, pa smo morali [osigurati da možemo] nastaviti sa studijem… Nema svrhe traćiti vrijeme u Velikoj Britaniji, bolje je vratiti se kući i rješavati svoje probleme.”

Sagay se povukao iz BMP-a 1970. godine, da se fokusira na studije i dvije godine kasnije se vratio u Nigeriju, osjećajući da je “bolje ići kući i rješavati problem [tamo nego ostati] u Velikoj Britaniji.”

Sam Sagay kao mladić u Londonu i u poznim godinama u Nigeriji 

Po povratku u Nigeriju 1972. godine, Sagayeva politička aktivnost se nastavila kada se pridružio Stranci jedinstva Nigerije (UPN) Obafemija Awolowoa, koju je smatrao najprogresivnijom strankom u to vrijeme.

UPN je bio daleko od politike “Crnih pantera”, kojom se Sagay bavio u Velikoj Britaniji, ali on prepoznaje kompleksnosti uključene u pokušaju da se donesu ideologije “Crnih pantera” u svoju domovinu. Ta je država bila naprosto “prevelika i previše raznolika”.

“Vidite [UPN je imao] situaciju gdje smo se pokušavali pozicionirati u ostvarivanje naših snova kakvi su bili – snova crne ideologije – ali budući da je Nigerija velika i raznolika država, naša se nastojanja nikada nisu materijalizirala… Unutar država koje smo kontrolirali – Lagosa, Oguna, Oya, Onda i Bendela – dali smo sve od sebe da se pobrinemo da crni identitet bude uspostavljen kako treba.”

Iako je UPN izgubio na federalnom nivou, osvojio je guvernerstvo na izborima 1979. godine u državi Bendel, s Ambroseom Alijem kao kandidatom. Sagay je potom radio kao Alijev menadžer kampanje i šef osoblja tri godine, do februara 1982. godine, kada je, kaže Sagay, “otpušten jer se protivio vladi u nekoliko pitanja plemenske pripadnosti i korupcije”. Nakon tog je Ali imenovao svog neiskusnog rođaka za sekretara, nepošteno dodjeljujući vladine ugovore i “obeščastivši obećanja koja je davao tokom kampanje”.

“Borili smo se protiv Alijevog drugog mandata kao kandidata za guvernera, ali on je sebi kupio put do pobjede”, kaže Sagay.

Osvrćući se na svoje premještanje u Nacionalnu stranku Nigerije (NPN), Sagay se prisjeća da su neki članovi UPN-a “prešli u opozicionu stranku”, koju je u to vrijeme vodio progresivni kandidat Samuel Ogbemudia, koji je naslijedio Alija na poziciji guvernera države Bendel u oktobru 1983. godine.

‘Blijedi odraz bijelog čovjeka’ 

Kada je u pitanju afrička politika danas, Sagay tvrdi da je korijen problema ovog kontinenta “kulturna devijacija od tradicionalne afričke kulture” zbog kolonijalizma. Ističe da je Zapad “dekulturalizirao” Afrikance i ostavio crne “surogate” zadužene za ovaj kontinent. “Afrikanci trebaju ponovo otkriti svoju kulturu”, kaže Sagay i dodaje da kada ova tradicionalna kultura bude prigrljena – što tek treba biti – treba uslijediti njena revolucija, kako bi odgovarala današnjem kontekstu.

“Afrikanci imaju veoma ozbiljan problem, koji potiče iz činjenice da im je oduzeta kultura. Danas je afrički [lider] blijedi odraz bijelog čovjeka… To je naš problem i to je problem u svim afričkim državama danas. [Afrikanci] se nisu ponovo otkrili. Bez obzira kakvog lidera imamo, činjenica da je on izgubio svoju kulturlošku pozadinu, znači da on mora biti surogat.”

Ova kulturna obnova će pružiti afričkim nacijama šansu da prosperiraju, smatra Sagay. “U onoj mjeri u kojoj je zapadnjačka kultura dominantna u [Nigeriji], mi možemo samo napredovati [a ne] razvijati se… Jer, osnove na kojima bismo se trebali razvijati su struktura bijelog čovjeka. Sva naša orijentacija je da uhvatimo korak s bijelim čovjekom – a to ne možemo, jer dok mi napravimo dva koraka, bijeli čovjek će već ići deset koraka ispred. Tako smo mi u poziciji da [konstantno] želimo uhvatiti korak.”

Koristeći lingvistiku kao analogiju za afričke strukturalne probleme, Sagay tvrdi da Afrikanci “razgovaraju s bijelim čovjekom na njegovom jeziku a taj jezik nikada ne možete govoriti bolje od njega, jer ste učenik. On, koji je učitelj, uvijek je lider [i] uvijek može promijeniti pravila kada poželi. Kad osjeti da mu se previše približavate, on mijenja pravila.”

Sagay bi volio vidjeti povratak pretkolonijalnim sistemima vjerovanja u Africi. “Azijske države su zadržale svoje jezike [i] religiju. Ta dva glavna faktora su odsutna u Africi. Ako pogledate svjetsku mapu – gdje god je kršćanstvo izvan Evrope, tu je siromaštvo.”

Za Sagaya klasik Waltera Rodneya iz 1972. godine Kako je Evropa nedovoljno razvila Afriku ostaje relevantan i ključni tekst. U njemu se tvrdi da su evropske vlade strateški izrabljivale Afriku tokom 19. i 20. stoljeća kako bi razvile globalni sjever, nauštrb Afrike.

‘Mandela i Mbeki nisu moji heroji’ 

Sagay ima kritički stav prema afričkim liderima koji su na liderskim pozicijama širom kontinenta i koji su radili sa zapadnjačkim strukturama. Posebno je oštar u vezi onih afričkih lidera koje Zapadnjaci hvale.

Govoreći tonom ljutnje i razočarenja, Sagay kaže: “Ljudi uzdižu [Nelsona] Mandelu, ljudi uzdižu [Thamboa] Mbekija. Za mene su oni marionete. Da su dozvolili afričkim revolucionarima iz vlade u Južnoj Africi [bilo bi drugačije], ali naravno da ih bijeli ljudi predstavljaju kao velike Afrikance. Koriste taj publicitet i prodaju nam ih kao heroje. Oni nisu moji heroji.”

“Bez revolucije ne možemo ići naprijed”, kaže Sagay. Njegova vizija Afrike zasnovana je na premisi panafrikanizma. Po njegovoj procjeni, zapadnjački kolonijalizam je potpomogao i pogoršao ideje plemenske pripadnosti da spriječi afričko jedinstvo i revolucionarno djelovanje. Radnička klasa, kaže Sagay, mora biti ona koja će voditi, nasuprot buržujskoj klasi ili vojsci.

U vrijeme ovog intervjua nigerijski pokret EndSARS je dobio popriličan zamah, a omladina iz ove države izašla je na ulice da protestira protiv policijske brutalnosti vladinih represovnih mjera prema građanima.

Na majici demonstranta piše „End Sars“, što je referenca na odjel specijalne policije za borbu protiv pljačkaša, a demonstrant sjedi na vozilu tokom protesta zbog navodne policijske brutalnosti u Lagosu, u Nigeriji 15. oktobra 2020.  

Sagay izražava duboku sreću i ponos na nigerijske aktiviste. “Trebali bismo ih pozdraviti, trebali bismo im odati počast”, kaže on. Prema njegovom mišljenju, “ova borba se neće završiti bez obzira šta establišment napravi. Svijest [se] proširila, i ako ju je moguće održati na neko vrijeme, doći će do promjene. Molim se da dođe do promjene.”

Nehijerarhijska priroda pokreta EndSARS djeluje obećavajuće po Sagayevom mišljenju. “Vođstvo u ovoj fazi nije najbolje [jer će vlade] kompromitovati lidera”, smatra on. Objašnjava kako siromaštvo među mladima u Nigeriji čini ih ranjivim na manipulaciju države ili mito. Lideri će se, smatra on, “pojaviti u dogledno vrijeme”, ali u ovom trenutku “niko ne želi vođu u fotelji”.

Iako ima dvojno državljanstvo, Sagay nije bio u Velikoj Britaniji od 1972. godine i kaže “da se nikada nije mislio” vratiti. Umjesto toga se odlučio skrasiti u Benin Cityju, gdje su on i njegova bivša supruga odgojili kćerku Gbone. Danas Sagay kaže da uglavnom uživa u provođenju vremena s porodicom i posmatranja troje unučadi kako rastu.

U osamdesetoj godini, Sagay se i dalje nada će poživjeti da vidi istinsku promjenu za crnce u Africi i širom svijeta. “Ja sam na odlasku. Ja sam svoj dio posla odradio, ali još želim vidjeti rezultate mojih nastojanja.”

Referirajući se na brojne knjige koje je napisao, Sagay kaže da “čak i ako to ljudi ne prihvataju sada, doći će vrijeme. Vidjet će razboritost u onome što sam govorio.”

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Poremećaj u nigerijskom školovanju zbog korona virusa izaziva zabrinutost zbog budućnosti nekoliko miliona djece. Škole su zatvorene prije četiri mjeseca i ne mogu ponovno biti otvorene jer raste broj zaraženih korona virusom. Samo nekoliko škola učenicima je uspjelo ponuditi online nastavu.

Published On 28 Jul 2020

Predsjednik Nigerije, Muhammadu Buhari, nakon više od dvije sedmice protesta protiv vlade i policijske brutalnosti, obratio se naciji. Pozvao je na prekid protesta. Amnesty International je izvijestio o ubistvima najmanje 12 demonstranata u Lagosu. Snage sigurnosti negirale su da su otvarale vatru na okupljene građane, a međunarodna zajednica je oštro osudila upotrebu sile protiv demonstranata.

Published On 23 Oct 2020
Više iz rubrike TEME
POPULARNO