Sarajevo je na putu da postane bošnjački i muslimanski grad

Opsada Sarajeva 1992. je nešto najtragičnije što se desilo u njegovoj historiji tokom 20. stoljeća, kaže Husnija Kamberović (Arhiva)
Opsada Sarajeva 1992. je nešto najtragičnije što se desilo u njegovoj historiji tokom 20. stoljeća, kaže Husnija Kamberović (Arhiva)

Šta je Sarajevo? To je pitanje na koje mnogi nastoje naći valjan odgovor duže od pola milenija, ali definicija mjesta neprekidno izmiče svakom racionalnom omeđavanju. Razlog je jednostavan; to je grad koji ne želi biti objašnjen u jednoj rečenici, u jednoj definiciji ili jednom ograničenom pogledu.

Historija Sarajeva u 20. vijeku bila je dinamična i uzbudljiva, a grad je u nekoliko prelomnih tačaka postao žiža povijesti, postao mjesto u kojem su se prelamale epohe i direktno sukobljavale različite političke ideologije. U Sarajevu je ubijen austrougarski prijestolonasljednik Franc Ferdinand, što je bio povod za izbijanje Prvog svjetskog rata, u Sarajevu su održane Zimske olimpijske igre, Sarajevo je grad koji je najduže u modernoj povijesti držan pod terorom i opsadom. Četiri duge i krvave godine grad je bio meta uništavanja i destrukcije.

Zbornik historijskih radova naslovljen Između rata i mira – Sarajevo u prelomnim godinama 20. stoljeća donosi pogled na vijek dinamičnih zbivanja, a autori radova Husnija Kamberović, Enes S. Omerović, Minela Radušić, Vera Katz, Aida Ličina Ramić, Merisa Karović Babić i Edin Omerčić pokušali su predstaviti kompleksnu sliku živog urbanog organizma u njegovim povijesnim mijenama. Izdavač zbornika je UMHIS iz Sarajeva.

Objavljivanje zbornika poved je za razgovor s profesorom historije iz Sarajeva Husnijom Kamberovićem, koji kaže da je dugo vremena Sarajevo bilo prepoznatljivo po dvije stvari:

“Principov atentat na Franca Ferdinanda 1914. godine je dugo vremena obilježavao sliku Sarajeva. Mada su se i prije toga dešavali razni atentati (pa i u Sarajevu – poput pokušaja atentata na zemaljskog poglavara Varešanina 1910. godine), ali je ovaj Principov ostao upamćen po tome što je bio iskra koja je čitav svijet odvela u dotad najveće krvoproliće. Uz Olimpijadu, i dan danas je to prvo na šta strance asocira pomen Sarajeva.”

  • Sarajevo je osmanski grad koji se proširio i izmjenio za vrijeme austrougarske uprave zemljom. Koliko je Austro-Ugarska ugradila u Sarajevo moderni urbanizam, a koliko je, između ostalog, narušila osmanski identitet grada?

– Sarajevo, koje se dugo razvijalo kao osmanski grad, poslije 1878. godine je poprimilo zapadne obrise u urbanom razvoju i našlo se u dvije kulturne sfere: uz tradicionalnu orijentalnu kulturu, oslonjenu na Istanbul, Sarajevo se počelo razvijati pod zapadnim utjecajima i osloncem na Beč. Vrlo brzo je postalo jasno kako Sarajevu tada nisu bili tako daleko ni Istanbul, ni Beč. Na primjeru Sarajeva Monarhija je željela pokazati kako nije okupacijska sila, nego snaga koja želi razvijati grad na način da on postane dobar primjer uspješne uprave. O tome su pisali i brojni domaći (Kreševljaković, Kruševac, Skarić…), kao i neki strani historičari (Roberta J. Donija, Holm Sundhaussen…). Svi oni su pokazali kako se Sarajevo u habsburško doba razvijalo, industrijaliziralo, urbaniziralo, jednom riječju – moderniziralo.

Grad je dobio novo lice, ali ne na način da je staro lice uništavano. Monarhija je uvažavala tradiciju Sarajeva, ali je izgradila niz novih infrastrukturnih objekata, koji su sarajevskom pejzažu dali novi izgled, pri čemu je osnovna inspiracija za razvoj grada bila bečka Ringstrasse, čiji model se ovdje, u nešto skromnijoj varijanti, kopirao. Djela Josipa Vancaša, koji je bio glavni arhitekta u ovo doba, Karla Witeka, Karla Pařika i drugih i danas su među najprepoznatljvijim dijelovima grada. Zgrade Vijećnice, Predsjedništva, Katedrale, Aškenaske sinagoge, Nove pravoslavne crkve, Evangelističke crkve, brojni hoteli (poput “Centrala” i “Evrope”) Zemaljskog muzeja, čitav Marin dvor – i danas svjedoče o monumentalnosti i snazi Morahije, ali i o ulozi koju je Monarhija namijenila ovom gradu.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Vidljivo je da je Monarhija gradila i u tradocionalnom osmanskom dijelu grada, ali i proširila grad, koji je tako postao pravi glavni grad, sa svim obilježjima koja uz to idu. Robert Donia je s pravom zaključio kako ovi utjecaji iz Beča jesu bili veliki, ali su oni “često mutirali u jedinstvene sarajevske varijante. Gradski pejzaž je nosio odlike sarajevske verzije romantičnog historizma, koji je podsjećao na arhitektonske presadane i sa Zapada, i sa Istoka.” Sarajevo je tada pokazalo sposobnost da spoji zapadne utjecaje s tradicijom istoka i vlastitom lokalnom kulturom. Zapadni običaji pravljenja velikih zabava u privatnim vilama proširio se i na Sarajevo, čiji su uglednici i u tom smislu počeli imitirati zapadnjačke uzore. Korzo postaje dio sarajevske večernje svakodnevnice, kao i u svakom dugom velikom evropskom gradu.

  • Koliko i na koji način Sarajevo postaje globalno poznato Princiopvim atentatom i da li je to neka vrsta ozloglašenosti prije nego pozitivne prepoznatljivosti?

– Principov atentat na Franca Ferdinanda 1914. je dugo vremena obilježavao sliku Sarajeva. Mada su se i prije toga dešavali razni atentati (pa i u Sarajevu – poput pokušaja atentata na zemaljskog poglavara Varešanina 1910. godine), ali je ovaj Principov ostao upamćen po tome što je bio iskra koja je čitav svijet odvela u dotad najveće krvoproliće. Uz Olimpijadu, i dan danas je to prvo na šta strance asocira pomen Sarajeva. Osim tog velikog svjetskog značaja, ovaj atentat je ostavio traga i u sarajevskoj historiji, po nasilju koje je odmah izbilo nakon atentata. Mnoge srpske kuće, dućani i hoteli su oštećeni u velikom valu etničkog nasilja, što je bilo do tada nezabilježeno u historiju ovoga grada. Uglavnom, razvoj etničkog nacionalizma stvorio je pogodno tlo i za atentat, i za nasilje koje je nakon toga uslijedilo. Nasreću, to nasilje, iako je ostavilo žrtve iza sebe, relativno je brzo smireno, između ostalog i pozivanjem na sarajevski duh i tradiciju zajedničkog života različitih etničkih skupina.

  • Kako je Sarajevo izgledalo u periodu Kraljevine Jugoslavije i da li su ispravne i utemeljene tvrdnje jednog dijela historičara koji kažu da je to period provincijalizacije grada?

– Tačno je da je Sarajevo između dva svjetska rata bilo na jugoslavenskoj margini i “zaboravljeni grad”. Kao što su neki već ranije pokazali, a o tome u posljednje vrijeme je pisao i Enes S. Omerović u zborniku šta ga je objavilo Udruženja za modernu historiju, Sarajevo je poslije Prvog svjetskog rata doživjelo i značajne demografske promjene. Ali, najvažnije je da Sarajevo više nije bilo glavni administrativni centar, izjednačeno je s drugim oblasnim, ili od 1929. godine banovinskim središtima i gotovo nema većih infrastrukturnih aktivnosti.

Daleko je zaostajalo iza pažnje koju je novi jugoslavenski režim poklanjao razvoju Beograda, Zagreba i Ljubljane. Grad je ekonomski stagnirao (pricezno je izračunato da je između dva svjetska rata u Sarajevu zatvoreno 944 dućana). Izgrađeno je svega nekoliko većih građevina, od kojih su svakako najznačajnije sefardski hram (danas Bosanski kulturni centar u ulici Branilaca Sarajeva) i zgrada Hipotekarne banke (gdje je danas Centralna banka, u Titovoj ulici). Grad je zapao u siromaštvo, a siromaštvo se obično pojavljuje kao dobar ambijent za nezadovoljstvo, pa i radikalne političke pokrete, nebitno da li ljevičarske ili nacionalističke desničarske.

  • Kako Sarajevo dočekuje Drugi svjetski rat; odnosno koje je veličine i koliko broji stanovnika?

– Sarajevo je pred izbijanje Drugog svjetskog rata imalo oko 90.000 stanovnika, što je gotovo duplo više u odnosu na kraj Prvoga svjetskog rata. Djeluje paradoksano, ali to uvećanje stanovništva nije bilo rezultat ekonomskog rasta Sarajevo, jer je grad u ekonomskom smislu nazadovao, nego splet niza drugih okolnosti (provedba agrarne reforme i slično), koje su stanovnike iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine (ali i Jugoslavije) usmjeravale ka Sarajevu.

Izračunato je da je 1941. godine u gradu živjelo više od polovice stanovnika koji su bili doseljenici, a ne ovdje rođeni. Imalo je to odraza i na život u gradu i promjene u odnosima među lokalnim zajednicama. Uoči samog rata pojavili su se muslimansko-jevrejski nesporazumi, a i prije toga je u nekoliko navrata dolazilo do nesporazuma između sarajevskih muslimanskih i jevrejskih trgovaca, povremenih antisemitskih ispada, nacionalističke retorike i slično. Bio je to loš nagovještaj za ratna događanja koja će uslijediti, premda su ratni zločini i holokaust koji su ovdje provedeni imali svoje druge izvore i počinitelje.

  • Sarajevo je u vrijeme Nezavisne države Hrvatske bio jedno od fašističkih uporišta. Koliko su političke, vjerske i kulturne elite bile involvirane u endehazijsku politiku?

– Sarajevo je bilo drugi po veličini grad u NDH-u, ali je po utjecaju na zbivanja bilo na margini. Činjenica je da su sarajevske elite podržale slom Jugoslavije, kao i dolazak Nijemaca i osnutak NDH-a. Međutim, prvobitno oduševljenje je brzo splasnulo, jer je postojala ideološka razlika između sarajevskih elita i vladajućeg režima. Američka historičarka Emily Greble pisala je knjigu o Sarajevu u Drugom svjetskom ratu i tu je pokazala kako je postojalo stalno razilaženje između lokalnih sarajevskih elita i vrha NDH-a, u čijoj pozadini je bila želja sarajevskih elita da grad sačuva svoj pluralistički karakter, s jedne strane, ali i želja vlasti NDH-a da promovira nacionalnu ideologiju, s druge strane.

Ona je to pokazala nizom naizgled nebitnih primjera: od odbijanja da se prihvati novi naziv grada (NDH je bio donio odluka o promjeni naziva grada iz Sarajevo u Sarajvo), preko pokušaja sarajevskih vlasti da neka društva, umjesto dotašanjih jugoslavenskih oznaka, u svom nazivu dobiju ne hrvatsku, nego građansku, sarajevsku nominaciju, do prijedloga da Zemaljski muzej u svom nazivu uključi samo NDH (a vlast ga je ipak preimenovala u Hrvatski državni muzej).

Osim toga, sarajevske su vlasti pokušale i na drugim poljima distancirati se od politike NDH-a (pokušaji spasavanja Roma pozivanjem na njihovu pripadnost islamu), ali nisu uspjeli spriječiti holokaust, u kojem je nestalo gotovo cjelokupna sarajevska jevrejska populacija. Sarajevska elita nije imala hrabrosti odlučno se suprotstaviti fašizmu i NDH-u, pravila je kompromise, mnogi kulturni radnici su sudjelovali u propagandnoj mašineriji NDH-a, a dio je otvoreno i do kraja vjerovao u Hitlerov Treći Rajh. Zbog toga su mnogi poslije 1945. godine odgovarali.

  • Da li je postojao i koliko velik i važan je bio ilegalni partizanski pokret u Sarajevu?

– Baza partizanskog pokreta je bilo selo, a ne grad, ali su u Sarajevu postojale ilegalne skupine, koje su ne samo pomagale, nego su bile “um i srce” tog pokreta. Kada se čitaju izvještaji tajne policije, Ustaške nadzorne službe, stiče se dojam da su ilegalci na svakom ćošku, da pripremaju pobune i diverzije, ali to je strategija rada svih tajnih službi koje žive od tog kreiranja neprijatelja. Bez obzira što sarajevska elita nije baš imala neko pretjerano veliko raspoloženje prema partizanima, smatrajući ih seljačkim pokretom, koji prijeti sarajevskom načinu života, sarajevski ilegalci su sve više jačali kako se rat odmicao.

Sarajevo je bilo središte prikupljanja i distribucije obavještajnih informacija, susreta ljudi, razmjene dobara i slično, ali nije bilo mjesto velikih sukoba i diverzija. Djelovanje ilegalaca se svodilo na povremeno lijepljenje plakata po ulicama, ali nije bilo većeg oružanog otpora u gradu. U septembru 1943. godine je četnički vođa Todor Perović ušao je Sarajevo da provjeri stav preostalih sarajevskih Srba i zaključio kako oni “simpatišu sa partizanima (…) stariji iz straha i neke predostrožnosti, a mladi sa inteligencijom na čelu, iz ubjeđenja”.

Neki sarajevski muslimani, koji su početkom rata išli u partizane izvan grada, bili su razočarani, pa su se vraćali u grad. U drugoj plovici 1944. godine komunistički izvještaji su još uvijek govorili kako se “Sarajlije plaše komunizma” i da nemaju preveliko povjerenje u taj pokret. Ali, sarajevski ilegalci su u operaciji oslobađanja grada u aprilu 1945. godine odigrali važnu ulogu. Nije [Vladimir Perić] Valter jedini, ali je on simbol te borbe.

  • Kakav grad partizani zatiču oslobođenjem 1945. godine i koliki su bili razmjeri zločina nad stanovnicima grada?

– Sarajevo je tokom Drugog svjetskog rata preživjelo nekoliko talasa nasilja, a najtragičnija je posljedica uništenje sarajevskih Jevreja u holokaustu. Od skoro 11.000 ubijenih Sarajlija, više od 7.000 su bili Jevreji, što je iznosilo skoro 70 posto predratnog broja sarajevske jevrejske zajednice. Stradali su i drugi, u početku Srbi, Jevreji i Romi, a potom i muslimani (Bošnjaci) i Hrvati antifašisti. Prema veoma proceznim istraživanjima, osim 7.092 Jevreja, u Sarajevu su ubijena 1.427 Srba, 412 Muslimana, 106 Hrvata, 16 Crnogoraca, jedan Makedonac, pet Slovenaca i 12 Ostalih.

Najstrašniji talasi nasilja su se desili na početku i na kraju rata, kada je od februara 1945. godine Sarajevo utonulo u teror Maksa Luburića. Fotografije obješenih Sarajlija na Marin dvoru još uvijek lede krv u venama i svjedoče o velikim ratnim strahotama. Sarajevsko “užasno finale” Drugog svjetskog rata otvorilo je i nove stranice osvete. Prema nekim svjedočenjima, ubrzo nakon oslobođenja Sarajeva i formiranja prve vlade, Rodobljub Čolaković je u funkciji predsjednika vlade primio jednu skupinu poznatijih ljudi iz svih vjerskih zajednica te je nastupio vrlo samouvjereno, govoreći o osveti za sve što su ljudi u Sarajevu pretrpjeli tokom rata. Navodno mu je Čedomil Čekada odgovorio kako “osveta nikog nije usrećila i kako osvetnički duh ničemu ne vodi” te da osvetnički duh nije nešto što se očekuje “nakon ovog strašnog rata”. Ipak, osvete je itekako bilo.

  • Kako se Sarajevo razvija u vrijeme socijalizma i postaje li prepoznatljiv regionalni i državni centar u Jugoslaviji?

– Poslije 1945. godine Sarajevo je postalo istinski centar i glavni grad Bosne i Hercegovine. Sarajevo se demografski (prema popisu stanovništva 1991. godine Sarajevo je već imalo više od pola miliona stanovnika) i prostorno znatno uvećalo te se urbaniziralo do neslućenih razmjera. Prvobitne ideje o rušenju Baščaršije, kao nečega što asocira na feudalno doba, odbačene su zahvaljujući zalagnju ljudi poput Alije Bejtića i još nekih, a potom je počela ubrzana urbanizacija i modernizacija.

Izgradnja novih administrativnih zgrada, stadiona, parkova, tvornica, škola, fakulteta, sportskih dvorana, bioskopa, širenje ulica… otvaralo je nove perspektive razvoja. Novi stambeni kvartovi, izgrađivani u socijalističkom duhu, s uniformnim zgradama bez neke velike arhitektonske ljepote (“Titov barok”, kako su to neki nazvali), bili su u funkciji rješavanja stambenih problema i otvarali mogućnosti za dodatni razvoj grada, iako je “divlja gradnja” ostavljala i dojam nedovoljnog planiranja. O tome je nedavno mlada historičarka Aida Ramić odbranila doktorsku disertaciju i pokazala koliko se Sarajevo moderniziralo tokom 1970-ih i 1980-ih godina.

Neka nova naselja su dobila status “elitnih” kvartova (Ciglane, Breka ili zgrada “Karingtonka”), a bilo je i nekih drugih uspješnih projekata. Osim toga, u kulturnom smislu Sarajevo je izraslo u jugoslavenski centar: ovdje se svirala najbolja muzika, snimali najbolji filmovi. Sarajevo je u pravom smislu postalo velegrad. Nažalost, projekti gradnje velike nacionalne biblioteke i arhiva nisu realizirani u socijalističko doba, a postkomunističke elite su na tom mjestu izgradila Sarajevo City Center.

  • Koliko je četvorogodišnja opsada utjecala na identitet grada?

– Opsada Sarajeva 1992. godine je nešto najtragičnije što se desilo u njegovoj historiji tokom 20. stoljeća i što je iz temelja uspjelo promijeniti identitet ovoga grada. Narativ koji se promovirao početkom rata, po kojem je to bio rat “papaka protiv građana” pokazao se pogrešnim, jer je rat ima znatno šire dimenzije. Još jednom se pokazalo kako je Sarajevo u 20. stoljeću svaku veliku državnu promjenu proživljavalo kroz velike talase nasilja. Ponekad su ti talasi bili etnički motivirani (1914, 1941, 1992. godine, a djelimično i 1995. godine), a ponekad ideološki (1945. godine). Nasilja tokom 1992-95. ostavila su trajne posljedice, koje već sada jasno vidimo.

  • Posjeduje li Sarajevo unutrašnju snagu da u 21. stoljeću bude istinski multikonfesionalni grad, istinska prijestolnica različitosti objedinjenih pod jednim ‘urbanim krovom’?

– Sarajevo se promijenio, kao što su se promijenili i svi drugi gradovi, ali je u identitetskom smislu posljedica ove posljednje opsade vidljiva “nacionalizacija” grada (što nije uspjelo u ratu 1941-45. godine). Iako su postojale, i još uvijek postoje, skupine koje se zalažu za očuvanje lokalnih građanskih vrijednosti Sarajeva, teško je sada taj proces zaustaviti. Sarajevo je na putu da postane bošnjački i muslimanski grad, a o njegovoj multikonfesionalnosti bi uskoro moglo svjedočiti samo preostalo historijsko kulturno nasljeđe. Za neke je to pesimistička, a za neke optimistička slika.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO