Gutenberg je stigao u Istru, u doba Jure

Nije Jure običan mladi čovek koji, poput mnoštva njegovih vršnjaka, u beznađu čeka da posao nađe njega, a ne da se on domogne posla. Jure živi u nekim drugim, fantastičnim svetovima, koje sam otkriva ili stvara, bilo da su prošli ili budući.

Korakom niz samo par drvenih stepenika u romaničkoj Komunalnoj palati, građenoj u 12. i 13. veku, unutar zidina pitoresknog istraskog gradića Motovuna, Jure Bralić otškrinuo je vrata istorije za nove generacije i one koji su je zaboravili. Tom idejom vođen, letos je otvorio “živući muzej”, renesansnu gradsku “Tiskaru Antico”, na glavnom trgu, nazvanom po “slavnom nakladniku, skladatelju i tiskaru nota, rođenom upravo u Motovunu krajem 15. stoljeća”.

Namernike i znatiželjnike Jure dočekuje s osmehom, tajanstvenim poput naherene, preko pola previjene kape, čiji vrh preko ramena pada na odeždu, skrojenu po uzoru na one koje su se nosile u srednjevekovnom dobu. Posle par reči, odjednom steknete utisak da ste zakoračili u vremeplov slova, mastila i u mastiljarnice umočenih guščjih pera, u doba prvih knjiga štampanih na krutom, ručno rađenom papiru…

Usred tog čudovišnog, vanvremenskog prostora, koji miriše i na drvo i na štamparsko olovo i boju – dominira replika srednjovekovnog Gutenbergovog stroja – preše ili prese, kako je kome lakše da razume. I sve okolo jedno drugom daje smisao – brodski pod Tiskare, debeli, kameni zidovi, koji bi, da progovore,  svašta mogli ispričati, enterijer sa rustičnim nameštajem od hrastovine – možda baš one slavonske, od hrasta lužnjaka, kojom su Mlečani gradili Veneciju da i danas traje.

‘Skup svih mojih interesa i želja’

Mnoštvo rezbarija, jedna iznad druge desetine fioka i pregrada s raznim tipovima slova, nekoliko replika izrezbarenih ormarića koji su se ozbiljno uživeli u ulogu predaka…

Diskretno, ali punim zvukom, sa starog gramofona, prošlost u sadašnjosti upotpunjuje muzika kompozitora iz davnih vremena čije su note prvi put zapisane, a posle i urezane na vinil, zahvaljujući nekadašnjim prosvetiteljskim poduhvatima i izumima.

Otkud, u doba digitalne revolucije i 3-D egzibicija, taj povratak u prošlost? Gde je i kako začela ta klica Gradske tiskare, u vreme kad svi, manje-više, sve čitaju i usvajaju sa ekrana kompjutera ili mobilnih telefona, a fotografije snimljene na jednom kraju planete, u dva tri-klika, očas preskaču meridijane i stižu nakraj sveta za par sekundi?

Dok strpljivo i pedantno bira olovna slova, slažući ih, jedno po jedno, u imena, čestitke, povelje, potpise srednjovekovnih mapa Jadrana i Istre, ili, pak, u neobične autohtone, unikatne suvenire sa starovremenskim motivima, Jure vraća svoj film.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

“Zapravo, ova tiskara je na neki način skup svih mojih interesa i želja, a ujedno i neki poligon na kom mogu sam sebe izražavati. Iz Istre, iz rodnog Buja, otišao sam zbog školovanja sa 14 godina i nakon 14 opet sam se vratio, ali u neka stara vremena. Dakle, pokušavam u tiskari reproducirati izradu grafike koja treba biti što vjernija nekadašnjoj. Prvo se tipografski posloži slog, a potom se nanosi boja. Onda se to, u tehnici visokog tiska, otisne na ručno rađenom papiru, onako kako je rađeno u doba Gutenberga”, objašnjava Jure kako je Gutenberga preselio u svoje doba.

Ovaj tridesetogodišnjak je po srednjoškolskoj struci grafičar, a uz taj zanat naučio je mnogo štošta – od linoreza, bakroreza i drvoreza, sve “suhe tehnike”. No, kako ga je mladost ipak vukla ka modernoj tehnologiji, Jure je prvo zaplivao digitalnim vodama i u Londonu završio Fakultet za multimedije i elektronički dizajn. S tom diplomom se prvo zaposlio u Zagrebu, potom u jednoj softevrskoj firmi u Mostaru. A onda ga je Istra vratila k sebi, natrag na rodno tlo, ali je radio sve i svašta samo ne svoj posao – u tartufarnicama, na recepcijama hotela, trgovinama i distribuciji.

Replika koju je uradio ‘mojstro’ sa Bleda

“Svašta sam tako naučio i nakupio, ali sam ipak ostao vjeran svojoj osnovnoj, grafičkoj struci”, veli Jure.

I tako se, u tom povratku grafici, naprosto pojavio – Gutenberg.

“Gutenbergov stroj je epohalan izum za tadašnje doba, kada su slova, umjesto ‘urezivanja’, postala ‘pokretna’, zahvaljujući slaganju metalnih legura i kalupa za livenje tipki, što je omogućilo masovnu proizvodnju tiskanih knjiga, ali i nota. Gutenberg je počeo djelovati s tom tehnologijom negdje 1455. godine, a Andrea Antico je krenuo tiskati oko 1510. godine, tako da je to jedan kratki razmak. U to doba, naime, papa Leon dao je samo Andreu i još jednom gospodinu dozvolu za tiskanje. Andreo je kompletne kompozicije i note izrezivao u drvetu. Zahvaljujući njemu, dosta je skladbi iz Srednjeg vijeka sačuvano, budući da mnogi nisu imali te povlastice tiskati ih”, objašnjava Jure, kog je današnje mesto Gradske tiskare upavo inspirisalo delom i životom Andrea Antica, rođenog Motovunca, koji je stvarao i papiru darovao svoje note u Rimu i Veneciji.

Repliku Gutenbergovog stroja izradio je majstor (mojstro), kog je Jure upoznao na Bledu, putujući po Sloveniji.

“U malenoj bledskoj radionici brižljivo se godinama njeguje povijest tiska i tiskarni. Počeo sam razgovarati s njim i puno naučio, uključujući ‘tajne’ ove replike Gutenbergove preše, koju je sam sebi izradio prije dvadesetak godina, ali je drvo puno, puno starije”, priča Jure.

I dok je jednog popodneva lani, sedeći na glavnom motovunskom trgu, prekoputa starog zvonika i crkve, ugledao tablu sa imenom Andrea Antica, čije ime Trg nosi, bilo mu je jasno kako je baš tu mesto da se useli tiskara iz doba renesanse. Tako je nastao nesvakidašnji amalgam slučajnosti, grafike, profesionalne sklonosti, poslovne ideje, istorije i sadašnjosti.

‘Učionica povijesti’, više od suvenirnice

Ovog leta baš i nije bilo pogodno vreme za Jurine srednjovekovne novotarije, niti je posao mogao da se razmahne, jer se nenadano zahuktala korona, ali Jure veli da je zadovoljan prvim korakom. Ima veliku podršku i od općine Motovun, koja je upravo na Trgu Andree Antica, zahvaljjući Jurinoj ideji, neočkivano zatvorila krug prošlosti i sadašnjosti, prepoznajući ideju o tiskari kao budući održiv projekat u već bogatoj paleti turističke ponude.

Legenda o veštici Diliti

‘Htio bih da mitovi i legende vezane za istarski kraj ovdje nađu svoj dom, gdje će ih ljudi moći doživjeti, čitati i saznati o njima. Evo, recimo, jedne priča koja luta tu, po Motovunu, a ‘iskopana’ je iz arhiva u Trstu i odnosi se na jednu ‘višticu Dilitu’, ženu koja je živjela u Motovunu u 14. stoljeću. Bila je, ‘ajmo reć’, žena doktora koja je pokušala začeti djete, ali nije uspjela. Potom je pokušala naći neke alternativne metode, u dokumentima nije zapisano kakve, ali u svakom slučaju uspjela je zatrudnjeti. I to je probudilo neku sumnju među građanima, i na kraju su je smaknuli zbog ‘vještičarenja’. Ona je, zapravo, prva proglašena vještica koja se u pričama pominje, a bilo je to čak prije inkvizicije. E, upravo bih te i takve priče ilustrirao, uzeo motiv, izradio kliše koji se može otisnuti. Tako bi mitovi i legende bili sačuvani na jedan posve poseban način’, ideja je Jure Bralića, umetnika, tiskara, koji je i sam autor grafika istarskih motiva, bajki i legendi…

Tako je Jure svojom tiskarom dodao još jedna biser u krunu gradskih zidina, koje nadmoćno dominiraju sa motovunskog brda nad dolinom Mirne. Vetar u leđa daju mu i istomišljenici s kojima deli entuzijazam da Istri treba jedna ovakva “učionica povijesti”, koja je mnogo više od suvenirnice.

“Unatoč svemu što je donijela ta kriza s pandemijom – dobro je krenulo. Čak i u ovo doba korone dolazili su ljudi da obiđu Motovun. Prvo zavire, pa onda, privučeni neobičnošću prostora, uđu unutra. Najviše ‘guštaju’ autohtoni komad papira, rađen ručno, reljefne grafike s datumom i pečatom od voska, mnogi vole staviti svoja ili imena obitelji i predaka, s različitim starinskim motivima, često s rečenicama na latinskom. Raduju se poslati rođendanske ‘srednjevjekovne’ čestitke, a motive mogu izabrati sami. Što se tiče ove sezone, ja sam zadovoljan. Najčešći posjetitelji bili su ljubitelji grafike, studenti kroatistike, novinari koji se vrate u neki period kad su se, u ne tako davnoj povjesti, tako slagala slova u štamparijama njihovih novina, turisti kojima je atraktivno ovo vidjeti i doživjeti ili pokušati pisati guščjim perom”, priča Jure.

Potom demonstrira kako se kaligrafska slova ne ispisuju baš tek tako, jer tehnologija pisanja specijalno zarezanim perom traži “laku ruku”.

Jure je skupio eleganciju i lepotu srednjevekovnog prosvetiteljstva, ispisanog i perom koje zaškripi po papiru i štampanjem na stari(nski) način. Nekad, to bio naporan posao. Na policama su i onodobni skupoceni predmeti, notesi i knjige uvezani u kožu iz Siene, sitnice od od vencijanskog Murano stakla, poput držalja za pero, pisaći pribori, ali i srednjevekovne mape sa granicama koje su odavno izbrisane, atraktivan podsetnik kako je nekad bilo.

Romansirana legenda o Veli Joži

“Ovo je za mene tek početak, jer su ovi sadašnji koncepti tek ‘kosti’ onoga što bih ja htio napraviti. Moja želja je ovdje oživljavati te mitove, legende, priče vezane za Motovun i druge srednjevjekovne gradiće u srcu Istre”, u dahu besedi Jure, koji vrca idejama kako spojiti i ukrstiti istoriju i štampu, svoja nebrojena interesovanja sa duhom starog i novog vremena.

A na dobrom je mestu za takve inspirativne ideje. Samo i pogledom iz Jurine tiskare na okolne vinograde “istarske Toskane”, dolinu reke Mirne i široko podnožje brda, skoro da se može zamisliti legendarni div Veli Jože, bajkoviti junak Vladimira Nazora, kako sa zidina i motovunske tvrđave hvata galije carske, pa, poput “istarskog” Robin Huda, pokupljeno blago deli sirotinji. Naravno, kaže Jura, to je malo romansirana legenda o Joži, zato i jeste legenda.

Sada pokušava, preko veza u Švajcarskoj, doći do tipografije glagoljice, kako bi dodao još jednu autentičnu ilustraciju davnih vremena, dodajući “tijelo teksta” unutar tog starog pisma.

“A glagoljucu bih napravio pristupačnom preko QR koda, tako da tko god to skenira može mu biti dostupno na svim jezicima, na latinici, ćirilici, nebitno. A bilo bi dostupno i u knjigama, slagano i printano i ljudi bi ih mogli listati i birati šta se njima sviđa iz albuma daleke prošlosti…”, objašnjava planove Jure.

Odlazimo i ostavljamo Juru da svojim idejama i dalje kroti i ispisuje prošlost, a sadašnjost prepliće prastarim mitovima i legendama.

Izvor: Al Jazeera