Aleksandar Marić: Kao da je Vučić uspio shvatiti i ispraviti Miloševićeve greške

Na 20. godišnjicu 5. oktobra iz štampe je izašao roman Zemlja za nas' nekadašnjeg novosadskog 'otporaša' Aleksandra Marića (Ustupljeno Al Jazeeri)

Srbija je pre mesec dana obeležila, ali ne i proslavila, dvadesetogodišnjicu pada ratotvornog, autoritarnog i zločinačkog režima Slobodana Miloševića. Nije proslavila ovu obletnicu jer se na vlasti nalaze isti oni protiv kojih su građani godinama, devedesetih, protestovali i koje su sa teškom mukom oktobra 2000. godine skinuli sebi, a bogami i regionu, sa grbače. Što biračkim listićima, što okupljanjima na ulicama i trgovima, što upadima u institucije.

Prvo studentski, pa onda narodni pokret “Otpor” odigrao je izuzetno važnu ulogu u Miloševićevom padu, a ključni simbol tog vremena – stisnuta pesnica, ujedno je i simbol ove organizacije, koju su činili, pre svega, mladi ljudi, puni energije i nade.

Posle 5. oktobra “otporaši” su se rastrčali na razne strane, sada ih vidimo i u strankama na vlasti, i u opoziciji, i među uspešnim biznismenima, ali i među onima koji su se povukli u unutrašnji azil, zgađeni politikom.

“Otpor” se jednog trenutka pretvorio i u političku stranku, ali je doživeo fijasko na izborima 2003. godine, da bi se nakon toga utopio u Demokratsku stranku Borisa Tadića. Sloboda nije umela da peva onako kako su sužnji pevali o njoj.

Nekako na obletnicu 5. oktobra iz štampe je izašao roman Zemlja za nas nekadašnjeg novosadskog “otporaša” Aleksandra Marića, izuzetno zanimljivo i uzbudljivo štivo, zasnovano na stvarnim događajima i stvarnim ličnostima.

Knjiga progovara o aktivnostima “Otpora” u turbulentnim mesecima pre Miloševićevog pada i predstavlja kombinaciju autobiografije, romana o mladosti i političkog trilera. Kada se uzme u ruke, ne ispušta se dok se ne dočita.

Aleksandar Marić, koji je tokom dvehiljaditih svoja iskustva iz “Otpora” delio sa mladima u nekim ekssovjetskim državama, pokazuje se kao zreo autor iako mu je ovo prvi roman. Najavljuje da će Zemlja za nas (ime posuđeno iz pesme legendarne grupe “Ekatarine Velike”) imati još dva nastavka.

  • Odakle potreba da napišete knjigu o ‘Otporu’, da iz svog ugla romansirate pokret mladih ljudi koji su dali ogroman doprinos rušenju Slobodana Miloševića?

– Ideja je dugo sazrevala. U početku, odmah nakon 5. oktobra 2000. godine, odnosno pada Miloševića, činilo se da je sve gotovo i da nas čeka svetla budućnost. Međutim, kako su godine prolazile, ispostavilo se da to baš i neće biti tako. Istovremeno, došlo je do sve većih pokušaja kompromitacije i “Otpora”, 5. oktobra. Mnogo neistinitih stvari i vesti je počelo da se pojavljuje o nama i našoj ulozi, motivaciji da stvorimo “Otpor” i da politički delujemo kroz njega.

Ova knjiga je, na neki način, moja priča o tome kako je to zaista izgledalo, iz prve ruke. Svi događaji, ljudi (osim jednog karaktera) zaista postoje i zaista su se desili. Knjiga kao takva nema drugih želja osim da bude autentični svedok jednog vremena. I da pokuša, ne izvestan način, da približi, pre svega, mladima i generacijama koje dolaze značaj i uticaj koji je imao “Otpor” tih dana. Verujem da svaka generacija mladih ljudi negde mora da vuče svoju inspiraciju i motivaciju da se uvek i zauvek buni protiv svake vrste autoritarne i nedemokratske vlasti.

  • Narator romana ste Vi, ali Vi sa svojih dvadesetak godina. Ne koristite saznanja do kojih si u međuvremenu došao, već govorite iz tog mladićkog ugla, prepunog energije, nade i poverenja. Zašto ste izabrali taj postupak?

– Dve stvari su mi tokom pisanja bile jako bitne. Prva je da pišem o ljudima onakvim kakvi su oni zaista bili, a o događajima onako kako su se zaista desili. Nisam nikako hteo da dozvolim da dve decenije između utiču na moju objektivnost. Neki od likova, ili makar pomenutih aktera, aktivista “Otpora” iz tog vremena, krenuli su kasnije, po mom mišljenju, političkom stranputicom, ali nisam želeo da mi to pomuti sećanje na njih, onakve kakvi su bili.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Druga stvar: hteo sam da pišem razumljivim jezikom i jednostavnim stilom, bez potrebe da se pravim pametan ili vidovit, odnosno da u naraciji koristim znanja i iskustva koja sam stekao tokom svih godina, do danas. Naprosto sam želeo da predstavim i sebe i ostale aktiviste onakvima kakvi smo bili pre dve decenije. A bili smo hrabri, odlučni, puni elena i vere u to da, nakon pada Miloševića, dolaze bolji dani. Dakle, u suštini smo bili i naivni i neiskusni, i takvima sam i hteo da nas prikažem. Bez ulepšavanja.

  • Knjiga je prepuna interesantnih detalja. Kako ste uspeli sve to da upamtite?

– Bio je to vrlo intezivan period mog i, uopšte, naših života. Kaže kineska kletva: dabogda živeo u zanimljiva vremena, a ta vremena su zaista bila zanimljiva. Jer, nekako, dani kao 5. oktobar se ne dešavaju često u životu (ako se nekome dese uopšte), ili, recimo, celonoćno pešačenje do Beograda, zatim policijska privođenja, demonstracije, protesti i tome slično. I verovatno se intenzitet tih događaja urezao duboko u sećanje.

Za mnoge od tih stvari mi se čini kao da su se juče dogodili, mnogih se sećam jasnije i čistije nego stvari od pre par godina. Takođe, materijali iz tog vremena su mi bili od velike pomoći. Tada smo uređivali portal slobodnasrbija.com, pa je ostalo dosta vesti i fotografija sa tog sajta. Možda je ipak, iznad svega, najznačajnije bilo to što smo veliki deo tih događaja prepričavali iznova i iznova, čuvajući ih od zaborava. Sada je sve to zapisano i objavljeno, pa se manje brinem da će se zaboraviti.

  • ‘Otporaši’ su se raštrkali posle petooktobarskih promena na razne strane. Neki su postali deo vlasti i estabilišmenta, neki su se obogatili, neki su, pak, ostali na margini… Kako danas gledate na sve to? Da li planirate da napišete nastavak romana koji će se baviti tim temama?

– “Otpor” se posle 5. oktobra održao neko vreme kao homogena organizacija. Iako su napadi na nas i osporavanja počeli relativno brzo, dosta dugo smo se držali kao ekipa. Vremenom, s obzirom na to da “Otpor” nije učestvovao u vlasti, pa samim tim nije imao ni pristup finansijama, javnim nabavkama ili radnim mestima u državnim firmama, pojedini su počeli da odlaze i traže svoju političku budućnost u političkim strankama. Neki od njih su danas visoki funkcioneri vladajuće Srpske napredne stranke.

Sve to nekako ide njima, i samo njima, na čast. Roman se završava 5. oktobrom, i to je jasan rez u odnosu na sve ono što se dešavalo posle i u čemu sam “Otpor” nije imao nikakvo učešće. Period posle tog dana je predmet nastavka knjige, na kojoj već radim. Prvi deo je knjiga o mladosti, ljubavi i revoluciji. To je roman o snovima o nekoj boljoj budućnosti, u koju smo verovali. Drugi deo je dosta gorak, otrežnjujući. Na kraju prvog dela svi smo još uvek deca, mladi, a u drugom delu ćemo naglo da odrastemo, suočeni sa realnim svetom i neispunjenim nadama.

  • U međuvremenu ste svoja znanja i iskustva stečena tokom ‘otporaških’ dana delili i sa mladim u drugim zemljama, uz podršku američke fondacije Freedom House. U kojima ste zemljama bili i kakva su iskustva? Koliko su tamošnja zbivanja bila različita u odnosu na Srbiju devedesetih?

– E, to je tema za treći i poslednji deo trilogije. Nakon 5. oktobra, nekolicina aktivista “Otpora”, među kojima sam bio i ja, odlučila je da podeli svoja znanja sa sličnim organizacijama iz regiona i sveta. Nažalost, svet nije slobodno mesto i mnoge zemlje su se nalazile pod vlašću koja je ugnjetavala svoje građane i kršila njihove slobode. Nama najbliže su bile zemlje bivšeg Sovjetskog saveza, Gruzija i Ukrajina.

U početku vlasti u tim zemljama nisu obraćale pažnju na nas i naš rad. Verovatno su mislili da im ne pradstavljamo neku veliku opasnost i da su događaji iz Srbije izolovani incident. Međutim, posle Gruzije i Revolucije ruža stvar je za njih postala ozbiljna. Situacija u tim zemljama je bila dosta slična Srbiji. Razlika je možda bila u tome što je nekako društvena svest o potrebi promene režima u Srbiji bila mnogo veća. Razlog tome je ležao u velikom strahu od represije države koji je postojao u tim zemljama. Nasleđe staljinizma i “Velikog brata” je bilo dosta jako. Danas je situacija mnogo bolja.

  • Možete li nam ispričati neki interesantan detalj iz Gruzije ili Ukrajine?

– Za razliku od nas koji smo na ovim prostorima imali burne devedesete godine, pune ratova i uličnih protesta, sukoba sa policijom, demonstracija, u tim zemljama je bilo dosta mirnije. Svakako da je i tamo bilo izražavanja nezadovoljstva na ulicama, ali u daleko manjoj meri nego u Srbiji. I sada, sa svim tim iskustvima, ja se nalazim u Gruziji. Jednog dana stiže vest da su neki aktivisti organizacije Kmara (koje sam tada obučavao) pretučeni u gradu Poti, koji se nalazi na krajnjem zapadu Gruzije, na obali Crnog mora. Spakujemo se mi u autobus iz Tbilisija, putujemo celu noć, stignemo u Poti, odmah organizujemo lokalne aktiviste i oko podneva krenemo od lokalnih prostorija prema policijskoj stanici.

U toku šetnje ja na licu mesta organizujem proteste, postavljam ljude, delimo zaduženja. Očekujem da nas ispred stanice sačeka kordon u više redova pod punom ratnom opremom za razbijanje demonstaracija, kao u Srbiji. Dođemo do stanice, a tamo desetak policajaca u običnim uniformama stoji ispred nas. Prestravljeni od nekoliko hiljada ljudi ispred njih. Pitam jednog lokalca gde su specijalci, kaže on – ovo je sve. I dok smo mi pričali, priđe neka žena jednom od policajaca (možda baš njegova žena), nešto se izviče na njega i on i svi ostali se pokupe i odu. Tek tako, bez reči. Odoše. Ja pomislim – e, da smo mi imali ovakve kordone 1996. i 1997…

  • Svojevremeno ste proterani iz Ukrajine. Kako se to desilo?

– U jednom trenutku postao sam državni neprijatelj broj jedan u Ukrajini. Nakon revolucija u Srbiji i Gruziji, ukrajinska vlast je počela da obraća pažnju na mene i moj rad. Kasnije sam saznao da sam bio pod danonoćnom prismotrom. Nisu me odmah priveli dok nisu skupili sve kockice mozaika mojih saradnika i ljudi sa kojima sam radio. Ipak, kada su to shvatili, bilo je već kasno. Ja sam praktično završio svoj posao. Prilikom poslednje posete, pre predsedničkih izbora 2004. godine, zaustavila me je pogranična policija, prema ličnoj naredbi tadašnjeg predsednika Leonida Kučme.

Let kojim sam došao bio je poslednji let iz Budimpešte za Kijev. Bio sam spreman za takve situacije i pre nego što su mi oduzeli mobilni uspeo sam da javim da sam zadržan. Mene su ispratili u pritvorsku jedinicu na aerodromu Borispolj. I dok sam ležao iza rešetaka, na aerodrom su došle novinarske ekipe, prijatelji iz organizacija sa kojima sam sarađivao, opozicioni političari, čak i osoblje američke ambasade… Ujutru su mi stavili lisice na ruke, ubacili u avion za Budimpeštu i, svečano mi salutirajući, saopštili da više nisam dobrodošao u Ukrajinu. Koji mesec kasnije ipak sam se vratio. Tada me je dočekao crveni tepih u predsedničkoj palati.

  • Kako se osećate danas, 20 godina od petooktobarskih promena, kada Srbijom vladaju oni protiv kojih ste se Vi i drugi ‘otporaši’ borili?

– Pa, osećam se kao svi građani. Ljutito, besno, razočarano, revoltirano… Prethodna vlast je mogla i morala da učini mnogo više kako se ovi zli dusi iz devedesetih ne bi povampirili. Morali su, pre svega, da izvrše lustraciju, a potom da se mnogo aktivnije i snažnije obračunaju sa kriminalom i korupcijom. To je negde i dobra lekcija novim demokratskim vlastima koje će doći, nakon ovih. Mi smo danas upropašteni na više nivoa: ekonomija i privreda su nam devastirani, kultura uništena, državne institucije stavljene po kontrolu jedne stranke, jednog čoveka… Samo kada bismo hteli da nabrojimo gde su sve problemi kod nas, bojim se da bi nam trebalo jako puno vremena. Za popravljanje svega toga trebaće decenije.

  • U kojoj meri se razlikuju Vučićev i Miloševićev režim? Šta je to što je Vučić naučio iz devedesetih?

– Meni deluje kao da je Vučić uspeo da shvati i ispravi sve greške Miloševića. Sve ono u čemu je Sloba nekada grešio ili povlačio pogrešne poteze kao da je sadašnja vlast sistematski pratila i nalazila načine da to ispravi. Naravno, da ispravi u smislu da ostanu što duže na vlasti, a ne u smislu da poboljšaju standard i kvalitet života građana Srbije. Vučiću se mora priznati da jako dobro manipuliše medijima i građanima. Makar onima koji su njegovi glasači. Recimo, nikada ne odlazi u ekstrem, da bilo koji strani faktor proglasi za isključivog neprijatelja, već su po potrebi to “njegovi prijatelji” ili “oni pred kojima on neće da se savija”. N1 je malo “američka televizija” u negativnom kontekstu, a potom se hvali penkalom koje je dobio od DonaldA Trampa. I da zlo bude veće, u njegovom glasačkom telu sve to prolazi. Miloševiću smo mogli da doskočimo u mnogim stvarima, jer je makar bio dosledan u nečemu, a Vučić se nekako uvek izmigolji i neprijatelje pretvara u prijatelje, poraze i gubitke u pobede…

  • Bili smo svedoci nekoliko masovnih demonstracija protiv Vučićevog režima proteklih godina, u kojima su učestvovali i veoma mladi ljudi. Koju bi im poruku poslali?

– Da nikada ne odustaju! To je najbitnija i najvažnija stvar. Iskustvo iz Srbije devedesetih, a i iz drugih zemalja, govori da je svaka velika pobeda, u stvari, bila zbir manjih pobeda, protesta, demonstracija i drugih izliva nezadovoljstva protiv vlasti. Nikada se nije desilo da na prvim demonstracijama padne vlast. Zbog toga je bitno biti jako uporan i dosledan u svojim aktivnostima. A to se, pre svega, odnosi na mlade ljude. Oni su negde i glavni junaci mog romana. Mladost nosi tu energiju, koja kasnije sa godinama izbledi. Mladost su krila, snaga, odlučnost i beskompromisnost. Studenti imaju važnu, možda i presudnu ulogu. Podsetiću da je i sam “Otpor” prvo krenuo kao studentska organizacija, da bi kasnije prerastao u narodni pokret. U romanu puno pišem baš o značaju i važnosti studenata i njihovih profesora za postizanje i očuvanje te slobodarske svesti i tog nepokorenog duha koji je glavna karakteristika mladosti.

  • U Srbiji postoji otklon, čak ‘sanitarni’ otklon, od političkih stranaka, kao da su one same po sebi prljave. Da li je to samo posledica razočaranosti građana u stranke, ili u tom ima još nešto? Kome, zapravo, odgovara taj ‘sanitarni’ otklon?

– Odgovara aktuelnoj vlasti, naravno. Oni su uspeli da naprave situaciju u kojoj su – svi isti. I više od toga: oni prethodni su bili zlo, a evo mi smo spasioci. Nema u tom narativu ničeg politički profesionalnog, niti objektivnog i korektnog. To je jedna do sada neviđena vrsta političkog primitivizma. Iskreno, meni deluje da je sadašnja opozicija u Srbiju bolja i odgovornija od one DOS-ove. Tamo smo imali i Rističevića, i Velju, i Dinkića, i Čedu, i gomilu drugih likova za koje smo znali da su samo manje zlo u odnosu na Miloševića. Na koncu, imali smo i Koštunicu, zbog čijih loših poteza mi danas i imamo ovu novu-staru vlast.

Mislim da danas nema ništa časnije ni ispravnije nego biti aktivan u nekoj od opozicionih stranaka. Pričam o pravoj opoziciji, ne o Vučićevoj opoziciji. I nekako, treba se boriti protiv tog nametnutog narativa da je politika nešto prljavo i da su političke stranke ružne. Treba stalno i sa ponosom, svuda, isticati pripadnost bilo kojoj opozicionoj političkoj stranci. Jednako ponosno kao što smo mi u “Otporu” nosili stisnutu pesnicu na grudima.

Izvor: Al Jazeera