Hrvatska u krizi a oni se svađaju k’o djeca

Je li normalno da predsjednik i premijer jedne države svode razinu svoje međusobne komunikacije na uvrede (Hrvoje Jelavi? / PIxsell)
Je li normalno da predsjednik i premijer jedne države svode razinu svoje međusobne komunikacije na uvrede (Hrvoje Jelavi? / PIxsell)

Prošloga petka, uoči blagdana Svih svetih, hrvatski predsjednik Zoran Milanović u Aleji poginulih hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoj položio je vijenac i zapalio svijeću. Potom se okrenuo novinarima i požalio im se što s njim ondje nisu bili predsjednici Vlade i Sabora, iako im je uputio poziv i premda je prethodnih godina bio takav običaj.

Ta epizoda tek je zadnja u nizu iz prve sezone serije „Tvrda kohabitacija“ koju hrvatska publika gleda otkako je početkom godine Milanović izabran za predsjednika Republike. Verbalne iskre između njega i premijera Andreja Plenkovića sijevale su već godinama, a Milanovićev povratak u visoku politiku samo ih je pojačao. Uostalom, premijer Plenković je nakon predsjedničkih izbora izjavio da će između njega i Milanovića vladati „tvrda kohabitacija“.

Tvrda kohabitacija, prva sezona

Nakon nekoliko mjeseci ispostavilo se da je kohabitacija premijera i predsjednika doista tvrda i da ovdašnja javnost svjedoči dosad neviđenoj i nečuvenoj svađi dvojice najviših državnih dužnosnika. Ne samo što vode bespoštedni verbalni rat časteći se teškim uvredama, već se tom sukobu ne nazire kraj.

Publika vjerojatno više i ne zna oko čega se njih dvojica svađaju, a i sami su ustvrdili da prepucavanje više nema smisla. No, ipak ga nastavljaju. U tom smislu vrhunac je bio pretprošlog tjedna kada je nakon Milanovićeve konferencije za novinare, na kojoj je više od sat vremena žestoko „tukao“ po premijeru, Plenković smjesta sazvao „svoju“ konferenciju pa jednako dugo i zamorno uzvraćao na prozivke.

Dok je proljetos Hrvatska bila u lockdownu, njihov sukob je tek tinjao. Čim su u ljeto epidemiološke mjere popustile te bili održani parlamentarni izbori, sukob je buknuo poput šumskog požara koji sve do danas nije stavljen pod kontrolu, kamoli ugašen.

Kada je Plenković, po slovu Ustava, došao Milanoviću u Ured predsjednika da mu povjeri mandat za sastavljanje nove vlade, ovaj mu je pružio ruku, a Plenković mu mangupski „uvalio“ lakat jer rukovanje nije preporučeno.

Tada se to doimalo poput skeča, a obojica su bili nasmijani. Sjeli su potom i razgovarali nasamo, a idućeg dana mediji su objavili da je Milanović Plenkoviću „docirao i pametovao“ oko rada Stožera za borbu protiv epidemije. “To je jako ružno, to je jedan ozbiljan primitivizam, da se netko usudi prepričavati razgovor dvojice u četiri oka i ja ne pamtim da se to ikad dogodilo”, rekao je ljutiti Milanović aludirajući da je glasina do novinara stigla iz Plenkovićevog kruga. Iz Vlade su mu odgovorili da ogovaranje „nije premijerov stil“, a sam Plenković rekao je da ne razumije što se događa.

To je, pokazat će se, bila tek uvodna razmjena udaraca, svojevrsno ispitivanje dvojice protivnika koji se, inače, vrlo dobro znaju još iz ranih 1990-ih kada su, kao perspektivni kadrovi, krenuli iz Ministarstva vanjskih poslova graditi karijere.

Svađa eskalirala zbog velike afere

Idućeg tjedna Milanović je, na zgražanje mnogih, odbio doći na konstituirajuću sjednicu Sabora, tvrdeći da svojedobno ni Franjo Tuđman nije to radio. Mediji su objavili da je, umjesto u Sabor, Milanović otišao u jedan zagrebački restoran, inače omiljen političarima. Kada su ga upitali o tome, kazao je da u taj restoran idu i neki dužnosnici sa svojim obiteljima.

Budući da Plenković živi u blizini istog, osjetio se prozvanim. „Neka ne spominje moju obitelj“, poručio je Milanoviću. No, i dalje je to bio povjetarac pred buru. Do konca ljeta Milanović je često kritizirao rad kriznog Stožera koji je osnovala Vlada, a Plenković uzvraćao kako je predsjedniku očito „strašno dosadno“ na funkciji koju obavlja.

Početkom jeseni između njih su iskre već frcale kao kod kratkog spoja, s tim da još nisu ništa zapalile. Premijer se razljutio zbog Milanovićevog službenog puta u Albaniju kojeg im ovaj navodno nije najavio, a Milanović je odmah uzvratio podsjetivši na sporno putovanje Plenkovića i njegovih ministara na skup Europske pučke stranke u Finskoj državnim avionom. Nazvao je to „stranačkim dernekom“.

“To je bilo krajnje nepristojno, neprimjereno i bezobrazno. Predsjednik očito ima neki problem“, kazao je Plenković. Rječnik je postao malo oštriji.

Onda je sredinom rujna u Hrvatskoj izbila „afera Janaf“. Ispostavilo se da je šef te državne tvrtke (Jadranski naftovod) Dragan Kovačević pogodovao nekim privatnim tvrtkama i uzimao mito. Milijunsku svotu jednom mu je vlasnik jedne tvrtke donio u privatni stan koji je ovaj koristio za druženja. Istražitelji su tada već pratili Kovačevića te nadzirali i taj stan za koji će se ubrzo doznati da je bio okupljalište političke i društvene elite, kolokvijalno poznat kao „Kovačevićev klub“.

Doznalo se da su među mnogim „facama“ ondje zalazili i Milanović te neki ministri u Plenkovićevoj vladi. Razvila se javna polemika je li Plenković znao za tu istragu (koja je očito „očešala“ i predsjednika države) i je li uopće trebao znati za nju. Milanović je tvrdio da je Plenković sve znao jer je, kao premijer morao znati, dok je Plenković tvrdio da ništa nije znao i da su istražna tijela posve neovisna. Tada je započela najžešća runda njihovog obračuna.  

Sve je počelo spominjanjem majke ‘vojne lekarke’

Plenković je kazao da je Milanović „nervozan i egzaltiran“ jer je i sam zalazio u taj notorni klub. „Nisam nervozan nego bijesan. (…) Ako premijer nije informiran i ne reagira, možemo odustati od države”, uzvratio je Milanović. „Nadam se da je dobro. Bjesnoća je zarazna bolest“, nastavio je žešće Plenković. „Pao mu je šećer, neka mu netko da kocku šećera”, nije se dao Milanović. U bujici međusobnih optužbi javnost je već gubila nit njihove svađe.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Kada je par dana kasnije Plenkovićeve ministre koji su dolazili u „Kovačevićev klub“ kartati, jesti, piti i slušati tamburaše Milanović usporedio s magarcima, premijer mu je poručio da se „ispriča i stabilizira“. Ovaj se nije ispričao: „Puno sam stabilniji od njega. Ne nasrćem fizički na ljude i ne urlam na njih.“ „Vidi se iz aviona da se stabilizirao“, ekspresno je i ironično odgovorio Plenković. Onda se dogodio napad na Markovom trgu u Zagrebu.

Naoružani mladić pucao je na zgradu Vlade,  ranio policajca i potom se ubio. Neki su na društvenim mrežama krenuli pravdati njegov čin, a neki čak i žaliti što nije ubio Plenkovića, jer je to navodno bila napadačeva namjera. Vlada je oštro osudila govor mržnje koji se zakotrljao javnim prostorom, a Plenković je, među ostalim, kazao da je Milanović uoči izbora 2016. godine „posijao sjeme mržnje prema njemu“.

Tu dolazimo na početak priče, odnosno nultu rundu njihovog verbalnog okršaja. U finišu predizborne kampanje 2016. godine Milanović i Plenković su, kao kandidati za premijera, sudjelovali u televizijskom duelu. Milanović je tada spočitao Plenkoviću da je u mladosti izbjegao odlazak u JNA zbog anemije i da mu je to sredila majka koja je tada bila vojna liječnica. No, Milanović je pritom, u svome stilu, upotrijebio frazu „vojna lekarka“. Plenković je s HDZ-om dobio izbore, ali i nadimak „Anemični“ što očito nije oprostio Milanoviću. I znatan dio javnosti smatrao je to niskim udarcem, Milanovićevim pleksusom.

Tko je ‘šmrkavac’, a tko ‘plameni jazavac’?

Protekla dva tjedna njihova se svađa svela na stilsko nadigravanje. „Imamo seansu narikanja 50-godišnjaka… Ako nisi dorastao poslu, idi mami…

Do jučer ne zna ništa, a sada riga vatru kao plameni jazavac“, šibao je Milanović po Plenkoviću. „Mogu i ja njega nazvati 54-godišnjim šmrkavcem, ali neću“, uzvratio je Plenković aludirajući na tračeve da Milanović konzumira kokain. Čak mu je neizravno zaprijeti opozivom: „Ako ovako nastavi, dovest će u pitanje svrhovitost institucije predsjednika“.

“Šmrkavac je ono kad ne znaš jezik. Tako su nas zvali učitelji koji su bili manje pametni. Čaršija će vidjeti na kraju”, vratio je verbalnu lopticu Milanović nazvavši Plenkovića „herojskim zecom“ koji je, kako reče, službujući u Parizu i Bruxellesu „čekao svoj trenutak jedući kroasane i praline“.

“On je bio štićenik, lojalan sluga režima, on se sa svima nama rugao Tuđmanu, to zna deset ljudi“, grmio je Milanović na onoj jednosatnoj „pressici“. „Kod njega se vidi teški kompleks poraza na parlamentarnim izborima 2016.. Iznio je laži o meni i karijeri. Ponaša se kao piroman koji se prerušio u vatrogasca”, grmio je i Plenković sat vremena kasnije na svojoj nešto kraćoj „pressici“.

Saga kakvu još nigdje nismo gledali

Je li normalno da predsjednik i premijer jedne države, obojica nesumnjivo dobro govornici, svode razinu svoje međusobne komunikacije na uvrede tipa „jadnik“, „herojski zec“, „šmrkavac“, „plameni jazavac“, „kompleksaš“… – pitali smo komunikacijskog stručnjaka Petra Tantu.

„Jedan i drugi znaju komunicirati, ali to ih ne čini dobrim komunikatorima. Obojica su, ako se tamo može reći, odavno prešli liniju zdravog razuma s obzirom na to da sukob ne vode oko neke teme važne za ovu zemlju, nego isključivo zbog vlastitog ega. Njihovo verbalno i neverbalno izražavanje stvarno je uvježbano, ali sadržaj je u ovom trenutku potpuno nebitan za ikoga. Da vi i ja imamo nekakav sukob, sjeli bismo za stol i pokušali ga riješiti. Ali ovo je sukob dva ega i ništa više od toga“, smatra Tanta.

‘Do Nove godine nitko se neće ni sjećati’

Komunikacijskog stručnjaka Petra Tantu pitali smo kako bi mogao završiti sukob premijera i predsjednika.

„Na nekom sljedećem događaju, gdje će se morati susresti, mislim da će se njih dvojica pogledati i reći si „Bok!“. I to je to. Držat će se na distanci, kao brat i sestra kada se posvađaju pa moraju sjediti na stražnjem sjedalu automobila i svatko gledati kroz svoj prozor. Ako nastave ovakvim medijskim tempom usred krizne situacije u kojoj se nalazimo, mislim da se za mjesec-dva, oko Nove godine, nitko neće ni sjećati njihovog obračuna“, kaže Tanta.

Psihologinja Mirjana Nazor kaže nam, pak, da svađu predsjednika i premijera uopće ne bi nazvala svađom.

„Najradije bih upotrijebila neku nepristojnu riječ, ali reći ću da je to – nadmudrivanje. Ono od tih aktera nije primjereno ni u kom vremenu, a posebno ne u ovom trenutku, kad je Hrvatska ekonomski u dramatičnoj situaciji i kada nam bolnice „pucaju“ zbog ove epidemije. Za to vrijeme oni se prisjećaju što je bilo i tko je kome što rekao prije ne znam koliko godina. To sigurno nije na razini njihovih funkcija. U početku dok su te eskapade bile kratkotrajne, do pet minuta, bilo je i duhovitih zapažanja, pogotovo Milanovićevih. No kada su njihova obraćanja počela trajati po sat vremena, ne znam tko to više ima živaca i strpljenja slušati“, kazala je Nazor.

Nju smo pitali je li, na neki način, sam sadržaj svađe Milanovića i Plenkovića govor mržnje protiv kojeg obojica dižu glas te je li igdje zabilježen takav javni sukob dvojice dužnosnika neke države.

„Ne bih to nazvala govorom mržnje, ali bih rekla da otvaraju neke teme iz čijeg sadržaja može nastati netrpeljivost pa čak i mržnja. Sama ta tematika posve nepotrebno kod ljudi uzburkava krv i podiže tlak. Mislim da bismo energiju i pamet, ako je imamo, trebali usmjeriti prema zdravstvenoj i ekonomskoj egzistenciji, a ne na ove njihove, usudim se reći, gluposti. Ako je negdje drugdje bilo ovakvih svađa najviših funkcionera, onda je to bilo jednokratno. Ovakvu sagu o premijeru i predsjedniku mislim da još nigdje nismo gledali. Nažalost, baš mi imamo tu privilegiju“, zaključila je Nazor.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO