Broers: Ako Turska uđe u rat, Armeni će se plašiti za svoju državu

“Sukobi u južnom Kavkazu već su prerasli u rat, za koji ne mislim da će završiti brzo, a opasnost po cijelu regiju je velika. Bjelorusijom zaokupljena Rusija je još neodlučna, a Turska bi, zavisno od razvoja situacije, mogla biti pred velikim izazovom šta da dalje čini.”

Ovo je mišljenje Laurencea Broersa, eksperta Kraljevskog instituta za međunarodne odnose Chatham House, naučnog saradnika Centra za središnju Aziju i Kavkaz i Škole za orijentalne i afričke studije iz Londona te autora nekoliko knjiga koje za tematiku imaju konflikt Armenije i Azerbejdžana.

Broers je za Al Jazeeru govorio o eskalaciji sukoba u Nagorno-Karabahu, mogućem razvoju situacije i širim implikacijama po cijelu regiju, u kojoj se prepliću interesi Rusije, Turske i Irana, a u kojem, kako je naveo, najveću tragediju trpe ponovo ljudi.

“Eskalacija je već prerasla u rat širokih razmjera, u najteže sukobe od početka 90-tih godina prošlog stoljeća. Posljednjih godina svi indicenti su se svodili na četverodnevne ili petodnevne ‘ratove’. Bilo je nekoliko pokazatelja stabilizacije na liniji kontakta, ali ne mislim da će ovo završiti tako brzo kao što je bio slučaj s eskalacijom borbi iz aprila 2016. godine”, kaže Broers.

• Može li se procijeniti ko je u prednosti u ovom ratu?

– Teško je to reći, jer nemamo dovoljno informacija kojima se može vjerovati. Ratno stanje proglašeno je u obje države i to utječe na sadržaj informacija koje novinari mogu objaviti. Mnogo je izvještaja na temu osvajanja teritorije, ali ništa od toga nije potvrđeno. Ono što se može reći je da su obje strane uložile mnogo u ovaj sukob te da je javnost bila pripremljena da očekuje mnogo od njegovog ishoda. Zato je teško očekivati da se strane tako lako povuku i umire.

• Obje strane tvrde da je pravda na njihovoj strani, no ukoliko govorimo o historiji i ranijim konfliktima, koja od njih dvije ima legitimniji cilj?

– Ne bih se svrstavao niti na jednu stranu. Dvije strane vide različitim očima. Azerbejdžan naglašava da na svojoj strani ima međunarodni zakon i da je ovo, politički rečeno, odbrambeni rat, kojim želi vratiti teritorijalni integritet, koji je priznat i rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda iz 1993. godine, a kojim se žele stvoriti uslovi za povratak stotina hiljada etničkih Azerbejdžanaca tamo gdje su živjeli njihovi preci.

Armenija i Nagorno-Karabah ovo, pak, vide kao egzistencijalnu borbu, čiji je ulog postojanje Armena iz te oblasti. Ako se u sukob uključi i Turska, onda to gledaju čak i kao borbu za postojanje same Armenije.

• Šta se može očekivati od Rusije i Turske, država koje deklarativno podržavaju suprotstavljene strane? Može li se očekivati da se konkretnije uključe u rat?

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

– Od Rusije možemo očekivati neodlučnost i oklijevanje, jer Moskva još pokušava definirati politiku u novim okolnostima. Kada se desila slična eskalacija u aprilu 2016. godine, Rusija je do ove faze borbi već bila organizirala sastanak sigurnosnih zvaničnika suprotstavljenih strana i izborila prekid vatre. Sada takav rasplet nije niti blizu. Rusija je zaokupljena Bjelorusijom i ne želi trošiti svoje kapacitete na postizanje mira između Armenije i Azerbejdžana. No, ako se borbe presele unutar Armenije, Rusija bi mogla biti primorana na reakciju, međutim, Armenija niti najmanje ne želi da okršaji presele na njeno tlo, jer podrška Rusije u tom slučaju ne bi bila bezuslovna.

Kada je riječ o Turskoj, njena podrška Azerbejdžanu je mnogo eksplicitnija nego ikada do sada, što toj sukobljenoj strani daje veće mogućnosti i samouvjerenost da vodi duži rat. Turska negira aktivnu umiješanost i volio bih da to i nastavi. No, u slučaju da se rat oduži, ili Azerbejdžan počne trpjeti veće gubitke, Turska bi se mogla suočiti s nezgodnim izazovom šta da dalje čini.

• Postoji li mogućnost da ovaj sukob preraste u širi regionalni konflikt?

– Plašim se takve mogućnosti, koja bi kratkoročno bila razarajuća, ali dugoročno bila bi još gora. Ovo bi moglo prerasti u dugotrajnu i neodlučnu borbu, koja bi raskidala južni Kavkaz više nego do sada te ga podijelila na odgovarajuće sfere utjecaja.

• Zašto se Armenija i Azerbejdžan nisu mogle približiti dogovoru o trajnom miru? Da li Minsk grupa, koja je vodila pregovore, nije bila na dovoljno visokom nivou, ili su razlike na jugu Kavkaza jednostavno prevelike da bi se mogao postići diplomatski kompromis?

– Bilo je perioda u kojima je Minsk grupa radila dobro, krajem 90-tih godina i na prelomu stoljeća. Grupa je konstantno držala dvije strane uključenim u mirovni proces i iznijela im veliki broj prijedloga. No, dok je bilo situacija u kojima su se dvije strane, čini se, složile oko brojnih prijedloga, ono najvažnije nije riješeno, a to je status Nagorno-Karabaha. Kada je riječ o tome, nisu bile niti blizu.

• Čini se da je SAD poprilično distanciran od problema. Mislite li da će se to pronijeniti i koliko bi, uopće, konkretnija američka intervencija bila dobra po smirivanje stuacije?

– Američka i evropska nezainteresiranost u ovom konfliktu može biti samo loša. Multilateralna diplomatija često je bila neučinkovita za rješenje dugotrajnih nesuglasica, ali ustupanje prostora regionalnim silama, popuštanje pred izazovom pred kojim su liberalne norme i promocija autoritarnih modela upravljanja sukobima, neće omogućiti dugoročnu transformaciju armensko-azerbejdžanskih odnosa.

• Zašto bi regija Kavkaza mogla biti interesantna svjetskim silama i ko bi mogao najviše profitirati od uplitanja u konflikt?

– Južni Kavkaz se obično smatra privlačnim za vanjski svijet zbog naftovoda i plinovoda, no mnogo je važniji njegov položaj, jer je okružen regionalnim silama, Rusijom, Turskom i Iranom, s ambivalentnim i često suprotstavljenim interesima, te podijeljen dugo neriješenim konfliktima. U susjedstvu je NATO, a unutra je već CSTO [vojna alijansa Organizacija dogovora o kolektivnoj sigurnosti, koju čini šest bivših sovjetskih republika]. Obim nestabilnosti je velik, a još važnija od toga je ljudska tragedija neriješenog sukoba – ljudi koji su desetljećima tjerani iz svojih domova i koji žive u strahu od rata.

Izvor: Al Jazeera