Liliana Segre preživjela Holokaust: Vidim propast i nove barbare

Piše: Barbara Serra

“Ponekad, kada neumorno pričate o stvarima, one počnu gubiti svoju vrijednost”.

U glasu Lililane Segre, osjeti se ton rezigniranosti, dok sjedi prekoputa mene u svom dnevnom boravku u Milanu i počinje pričati svoju priču. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali njena je snaga opipljiva. Iako ima 90 godina, u njoj je prisutna čeličnost koja prkosi godinama.

To je možda i razumljivo. Većina nas nikada ne može zaista razumjeti užase koje je iskusila kao djevojčica u Auschwitzu.

Međutim, dobijam osjećaj da nju ne progoni prošlost već budućnost. Jer je Liliana Segre, koja je preživjela Holokaust i provela 30 godina dijeleći svoje svjedočanstvo, obilježila 75. godišnjicu oslobođenja iz logora za istrebljenje u Auschwitzu, pod policijskom zaštitom zbog antisemitskih prijetnji smrću koje su joj upućene.

Čak i tri četvrtine stoljeća nakon što je okončan Holokaust, postoje oni koji joj žele oduzeti život i koji su joj na neki način uspjeli uskratiti slobodu.

A ipak, ona se ne da omesti i nastavlja pričati svoju priču koja, umjesto da gubi na vrijednosti, postaje vrednija nego ikad ovih dana.

Lilianino djetinjstvo

Liliana skreće pogled dok mi govori o tome kakva je bila kao dijete. “Tako naivna mlada djevojka”.

Rođena je u Milanu 1930. Majka joj je umrla od tumora dok je bila beba. Jedinica, ojačala je vezu s ocem, strogim ali punim ljubavi, koji joj je bio i majka i otac.

Lilianin život se počeo mijenjati 1938, kada je imala svega osam godina. Pod vladavinom fašističkog diktatora Benita Mussolinija, Italija je usvojila svoje zloglasne rasne zakone. Ti su zakoni vršili diskriminaciju protiv italijanskih Jevreja, uvodeći ozbiljne restrikcije na ono što su mogli raditi i na poslove koje su mogli obavljati.

Te je godine Liliana izbačena iz škole; to je godina u kojoj je shvatila da je Jevrejka.

Njena je porodica bila sekularna i tek kada joj više nije bilo dozvoljeno da bude sa svojim drugovima iz razreda shvatila je da je gledaju kao “drugačiju”.

Smrtna kazna

Ta “različitost” će postati smrtna kazna 1943.

U julu te godine, Mussolinija je svrgnula njegova Nacionalna fašistička stranka i on je uhapšen. Ali optimizam zbog pada talijanskog fašističkog režima u porodici Segre bio je kratkog vijeka.

U septembru je Italija potpisala primirje sa Saveznicima. Jug države i otoci Sicilija i Sardinija došli su pod kontrolu savezničkih sila. Ali nacistička Njemačka je brzo okupirala sjevernu i centralnu Italiju, stavivši Mussolinija, koji je pobjegao na sjever, kao glavnog lidera.

Milano je došao pod nacističku okupaciju.

Osmog decembra 1943, Liliana i njen otac su pokušali potražiti azil u Švicarskoj, ali su odbijeni na granici i brzo uhapšeni. Njihov pokušaj bijega je došao prekasno.

Pod nacističkom okupacijom i uz pomoć Mussolinijevih fašista, počeli su hapšenje i deportacija italijanskih Jevreja u logore smrti u sjevernoj Evropi. Od šest miliona Jevreja ubijenih u Holokaustu, 8.000 ih je došlo iz Italije.

Platforma 21

Nakon što je bila zatvorena 40 dana u zatvoru San Vittore u Milanu, ova djevojčica, koja je bila navikla da se vozi vozom iz Milana na odmor u planine ili na more, našla se zgurana u vagonu.

Ovaj put voz je odlazio sa dobro skrivene podzemne platforme namijenjene za robu i stoku. Platforma 21 na centralnoj milanskoj stanici sada je dio Spomenika žrtvama Holokausta.

Bilo je to 30. januara 1944, i iako putnici nisu to tada znali, njihovo odredište je bio logor smrti Auschwitz-Birkenau.

Liliana to “što nisu znali” opisuje kao “tragediju unutar tragedije”.

“To se samo dešava ludim ljudima – da odu, a da ne znaju kuda idu. Svi drugi, na svakoj stanici širom svijeta, odlaze znajući kamo su se uputili”.

“Bio je to tako ogroman šok, a nasilje oko nas je bilo surovo. Bilo je djece, bilo je starih i bio je prizor ljudi koji trče jer nas gurali, tjerali nas da trčimo u vagone. Bilo je mračno, bilo je baklji. Ugurivali su nas uz psovke, uvrede i udarce”, kaže ona.

Ali užas koji je iskusila na platformi uskoro je pomračen onime što je pronašla u Auschwitzu.

Logor smrti u Auschwitzu

Liliana je razdvojena od oca po dolasku. Nikada ga više nije vidjela. Alberto Segre je ubijen u Auschwitzu 27. aprila 1944. Ubijeni su i njegovi stari roditelji, deportovani nekoliko mjeseci kasnije.

Liliana je bila prisiljena da radi u tvornici municije dok je bila u kampu – rad koji se, poštedivši je od teškog rada u smrzavajućim uslovima vani, pokazao ključnim za njen opstanak.

Dvadesetog januara 1945, kada je sovjetska armija opkolila logor, Liliana i gotovo 60.000 drugih zatvorenika iz Auschwitza bili su prisiljeni da idu na “marš smrti” u razne druge logore u Njemačkoj. Nacisti nisu željeli ostaviti svjedoke za svoje zločine.

Hodali su stotinama kilometara prema sjeveru Njemačke i stigli do Ravensbrucka, koncentracionog logora koji je, do ovog vremena, služio kao tranzitni logor. Ostali su tu dvije sedmice. Odatle je Liliana prešla u dva druga logora, od kojih je posljednji bio Malchow.

Postalo je jasno da Njemačka gubi rat. Kada je napustila Malchow, Liliana je hodala dva dana. Nije imala pojma gdje se nalazi. Ali prvog maja 1945, vidjela je američke vojnike na putu kojim je prelazila.

Bili su “nasmiješeni, sretni, potamnjeli”, prisjeća se ona i dijelili su hranu ljudima koje su upoznali. Liliana je uspjela zgrabiti sušenu marelicu. “Do dan danas, marelice mi imaju okus slobode”, kaže ona.

Savjest države

Liliana Segre je postala simbol u Italiji. U državi koja svjesno i podsvjesno razdvaja svoje rane fašističke decenije od genocidnog zaokreta koji je fašizam zauzeo kada se ujedinio sa nacizmom, ona je savjest ove države, stalni podsjetnik na to šta se može desiti pod diktatorskim režimima.

Ali tek je u 60-im počela javno govoriti o svojim iskustvima. Kada se vratila iz logora za istrebljenje, zatekla je postratnu Italiju koja se nije željela fokusirati na prošlost, koja se pokušavala odmaknuti od Drugog svjetskog rata.

Tek je 1990-ih pronašla svoj glas. Počela je obilaziti škole da podijeli svoje svjedočanstvo o Holokaustu.

Njen je utjecaj tokom godina bio tako veliki da je u januaru 2018. proglašena senatoricom za život u italijanskom parlamentu.

U jesen 2019, pozvala je Parlament da uspostavi Komitet za borbu protiv svih oblika rasizma, antisemitizma i podsticanja mržnje po religijskim ili etničkim osnovama u Italiji. Ovaj je prijedlog prošao uprkos desničarskim strankama, uključujući Legu Mattea Salvinija, koja se suzdržala od glasanja. Ali taj je potez oslobodio plimu mržnje protiv Liliane, koja je počela primati 200-tinjak antisemitskih i poruka mržnje svaki dan. Milanski prefekt je odgovorio dodijelivši joj policijsku zaštitu.

‘Ravnodušnost’

Djeluje nevjerovatno da je neko ko je propatio tako mnogo na početku života ponovo tako ugrožen. Sa uspjehom antiimigrantskih nacionalističkih i ultradesničarskih stranaka u Italiji, misli li ona da se dešava povratak mržnje i netolerancije koji su doveli do Holokausta?

“Primijetila sam veliko propadanje u novije vrijeme, neki vid barbarstva”, kaže ona.

“Oni se meni čine kao novi barbari, ovi izvjesni političari koji se izražavaju na način koji me podsjeća na nešto što sam ranije čula. Jezik koji masama govori o pronalasku žrtvenog jarca koji se mora mrziti. I šta onda? Kako se stvari završe za tog žrtvenog jarca?”

“Nedavno smo imali slučaj trogodišnjeg dječaka, mislim iz Etiopije ili Kenije, u gradu Cosenzi. On je prišao bebi u kolicima jer ju je želio vidjeti, ali bebin je otac udario dijete snažno u stomak. Trogodišnjeg dječaka”, kaže ona.

“Kada čujem za takve stvari… sjetim se trogodišnje djece, u naručjima majki, koje su slali u gasnu komoru, a jedini zločin im je bio taj da su bili rođeni. A sve počne mržnjom, udarcem u stomak. I onda, kako to završi?”

“Ja, moja porodica, moji rođaci i moji prijatelji smo žrtve te ravnodušnosti koju danas vidite kada ulazite na spomenik žrtvama Holokausta u Milanu. Među stotinama riječi koje smo mogli odabrati, borila sam se da ‘ravnodušnost’ bude ona napisana. I upravo je ova ekstremno ozbiljna, iznimno kriva, ravnodušnost grijeh koji su počinili Talijani. Jer je velika većina njih bila ravnodušna”.

Noćna mora

Intervju se primiče kraju. Primjećujem da je senatorica Segre umorna, ali kako to obično biva, najnevjerovatnije otkriće dolazi na kraju našeg razgovora.

Dok primičemo razgovor kraju, pričamo o filmu na kojem radim, Fašizam u porodici, koji se dijelom fokusira na mog djeda, koji je bio član fašističkog režima na Sardiniji.

“A da, i moj je ujak bio fašista. Jadni čovjek”, kaže Liliana.

“Moja je porodica bila veoma mala. Moj otac, koji je bio antifašista, imao je jednog brata, Amadea, jedinog člana moje porodice koji je preživio. Veoma dobar i prijatan čovjek, koji je bio oficir u Prvom svjetskom ratu. Nakon rata je vidio kako su socijalisti u Milanu, koji se protivio ratu ismijavali veterane i ratne ranjenike. On se borio u mnogim groznim bitkama, vidio je tragične stvari, dodijeljivane su mu medalje, pa je veoma nasilno reagovao na ovo”.

“Pridružio se fašizmu odmah nakon Prvog svjetskog rata i mnogo mu se dopao ovaj novi osjećaj patriotizma. I, jadničak, vjenčao se u fašističkoj crnoj majici 1937, a onda 1938, kada su usvojeni rasni zakoni, sjećam se da se izrezao sa svake fotografije s vjenčanja, kako njegova crna majica ne bi bila vidljiva”, nastavlja ona.

“On je 1938. shvatio u čemu je griješio do tada. A onda se, zahvaljujući misterijama života, uspio spasiti, za razliku od ostatka naše porodice. Umro je kada je bio otprilike mojih godina”.

“Mnogo je volio svoje roditelje”, kaže ona. “Svaku je noć – i znam to jer sam živjela s njim u posljednjim godinama – imao je užasne noćne more, u kojima je pokušavao izvući oca sa voza za deportaciju ali to nije mogao uraditi”.

“…do smrti sa 88 godina 1986, imao je ovu istu noćnu moru svaku noć. Vrištao je u očaju. Sjećam se kada sam živjela s njim da mu budem društvo, budila sam ga i tješila: ‘Ne brini se ujače, sve je u redu'”, prisjeća se Liliana.

“Izgubio je oca, majku i jedinog brata. Nikad mu nisam ništa rekla o logoru smrti”.

Izvor: Al Jazeera