Safet Vukalić je odlikovan ordenom Britanskog carstva na listi novogodišnjih priznanja za njegov rad na obrazovanju o Genocidu nad Bošnjacima i Holokaustu.
Vukalić je preživo rat u Prijedoru, a već duži niz godina sarađuje sa organizacijama Remembering Srebrenica i Holocaust Memorial Trust.
U povodu dodjele ove nagrade razgovaramo sa gospodinom Vukalićem o Genocidu u Bosni, Holokaustu, migracijama, Brexitu…
- Kakvi su bili vaši počeci kad ste došli u Veliku Britaniju s obzirom na jezičku i društvenu razliku i traumu koju ste prežvjeli?
– Nije bilo lahko, ali kad se čovjek prisjeti šta je preživio onda se bori s tim stvarima.
Porodica Kadić iz Zenice mi je pomogla da se upišem na Brooklands koledž ’94-te godine jer su mi iz organizacije koja je radila za Bošnjake rekli da ne mogu upisati redovnu školu zbog toga što sam prestar i ne pričam engleski jezik. Oni su mi pomogli da budem primljen u jednu grupu odmah u februaru ’94-te godine da bi do kraja godine naučio osnove engleskog što mi je omogućilo da u septembru krenem na kurs inžinjeringa. Ta mala grupa učenika nije se najbolje ponašala prema meni jer su me ismijavali kad bih pokušao pričati. Tad mi je bilo jako teško, a imao sam 18 godina. U toku školovanja sam trebao odraditi dvije sedmice prakse pa mi je glavni profesor za praksu našao kompaniju koja radi sa hemikalijama. Kada su saznali odakle dolazim rekli su da me zbog sigurnosti ne mogu primiti što je mog profesora jako naljutilo. Na kraju sam završio te dvije sedmice u muzeju.
Tokom 94. i 95. godine mi smo u Londonu održavali proteste za zaustavljanje rata, hapšenje zločinaca i ukidanje embarga Armiji RBiH. Tada sam upoznao veliki broj Engleza i stranaca koji su nas podržavali. Najviše podrške su nam davale radničke zajednice. Kad je Srebrenica pala oni su organizovali tromjesečni protest ispred Downing Street, gdje živi premijer Britanije.
- Vi ste aktivni saradnik organizacija Remembering Srebrenica i Holocaust Memorial Trust koje u Britaniji realizuju brojne projekte kojima nastoje proširiti istinu o stradanjima Jevreja i Bošnjaka. Kakva je sličnost i razlika između Holokausta i genocida u BiH iz vaše percepcije?
– Prvi intervju sam uradio 2010. godine za Holocaust Memorial Trust. Od tada sam počeo saradnju na afirmaciji „naše Bosanske priče“ jer su oni jako zainteresovani da se govori o drugim genocidima. Kad sam dobio priliku za saradnju sa Remembering Srebrenica dao sam svoj doprinos da se naša krvava historija i istina ne zaboravi. Kako zbog zahvalnosti što smo ostali živi tako i za one nedužne koji nikada neće moći svoju priču ispričati
Imao sam čast upoznati mnogo Jevreja koji su preživjeli jako teške traume kroz Holokaust. Kad im govorim o ratnim dešavanjima, ali i onome što je tome prethodilo kao što je otpuštanje radnika koji su Bošnjaci ili Srbi koji se nisu htjeli pridružiti vojsci, zatim odvođenja u logore u Prijedoru, bijele trake i zastave, mučenja, masovna ubistva i grobnice, zlostavljanje žena i djece… oni ne mogu da vjeruju da se to dešavalo u Evropi na kraju 20. stoljeća. Mnogi od njih nisu ni znali o genocidu u Bosni, a manji dio njih je čuo samo za Srebrenicu. Kad im kažem kako je svjetska javnost još u augustu ’92. godine upoznata o logorima Omarska i Trnopolje pitaju me kako da niko nije ništa poduzeo sve do ’95. godine. Odgovorim im zato što smo muslimani, a Milošević nas je predstavio kao problem koji on može da riješi u Evropi.
Između dva svjetska rata i ranije Jevreji su bili ti koji su predstavljeni kao problem, a mnogi su šutjeli dok su nacisti provodili svoju politiku. To je ono što nas zbližava u pokušaju da damo sve od sebe da svi, a mlađe generacije pogotovo, imaju više osjećaja prema onima koji su ugroženi. Iako su Holokaust i Genocid u BiH različiti oni su u isto vrijeme jako slični. Ja sam bio sretan u svome Prijedoru. To mi je najdraže mjesto iako boli kada vidim još uvijek znakove okupacije moga grada.
- Usljed migracijske krize u Evropi zabrinjava porast ksenofobije, islamofobije i popularnost desničarskih pokreta i stranaka. Takvi procesi podsjećaju nas na period između dva svjetska rata, odnosno na dešavanja koja su prouzrokovala Holokaust. Kako se suočiti sa ovim izazovom?
– Zabrinjava me to što mnogi još uvijek ne vide ili ne žele da vide sličnost odnosa prema muslimanima, Jevrejima i ostalim manjinama. Drago mi je vidjeti da kroz HMDT i Remembering Srebrenica jevrejske, muslimanske i druge zajednice obilježavaju Holokaust, Srebrenicu, odnosno genocid u Bosni, ali i u Ruandi, Kambođi, Darfuru itd.
O ovakvim stvarima ne treba šutjeti i ne smiju se ignorisati. Imao sam komentara na internetu gdje mi poručuju da mene neće niko napasti jer sam bijelac i da ne izgledam kao musliman. A zar je uredu da se neko tamnije kože ili neko ko nosi hidžab plaši? Ja ne želim da moja djeca prođu ono što sam ja preživio niti želim da druga djeca širom svijeta prolaze kroz to. Znamo da se nasilje dešava još uvijek okolo nas ali moramo biti glasni i jasni, jer ako smo mi upravu zašto da se stidimo. Dok čitate novine i slušate tu propagandu je jedno, ali kad političari počnu direktno napadati manjinske grupe to je onda već blizu početka onog najgoreg. Zato moramo svi zajedno djelovati i prozvati one koji pokušavaju da izmisle razloge za mržnju jer biti ove ili one religije ne znači biti dobar ili loš.
- Bosanskoherecegovačka, odnosno bošnjačka zajednica u Britaniji nije brojna ali je dobro integrisana. Kakav je imidž BiH i Bošnjaka kao evropskog muslimanskog autohtonog naroda u britanskom društvu?
– Moje mišljenje je da smo mi jako interesantni Britancima, a uspostavili smo jako dobre odnose i sa drugim zajednicama. Oni mnogo cijene to što mi, muslimani nad kojima je počinjen genocid, ignorisani od Evrope i cijelog svijeta tri godine, još uvijek težimo zajedničkom životu. Vide da pored svega preživljenog uvijek želimo da radimo i doprinosimo našem društvu ovdje.
Mnogo je političara, aktivista, bivših vojnika, učitelja itd., koji se osjećaju krivim jer nisu poduzeli ništa ili nedovoljno tokom rata u Bosni. Upoznao sam bivšeg vojnika koji mi se izvinio jer se osjeća krivim pošto je služio u Britanskim snagama u Bosni, a nije mogao uraditi ništa da se spriječi ono što se desilo. Čuo sam o mnogo takvih slučajeva.
- Kako Brexit utiče na život vjerskih i nacionalnih manjina u britanskom društvu i njihovu vezu sa sunarodnjacima u drugim evropskim državama?
– Brexit se desio zbog toga što je predstavljen kao način zaustavljanja izbjeglica i migranata. Kad razgovarate sa običnim građanima priča se svede na to da neznaju koji im zakon Evropske unije ne odgovara, ali znaju da će imati kontrolu nad granicom, potpuno ignorišući sadašnje ovlasti. Ta mržnja prema „drugima“ se osjeća sve više i više što je jako tužno.
Sve češće se dešavaju napadi na sinagoge, džamije, poljske prodavnice, na crnce, Arape, Azijce, pokrivene žene što je trebalo biti nezamislivo ovih godina nakon svega što je ova zemlja pretrpila u prošlosti i napredak koji su ostvarili.
Još niko ne zna šta će biti nakon kraja ovog procesa, ali ima onih koji bi voljeli, ali neće vidjeti da sve manjine napuste ovu zemlju i da Britanija bude ponovo ona zemlja koja je vodila Krstaške ratove. Ja vjerujem da će se vratiti vrijeme kada će većina Britanaca shvatiti koji su ugled imali kao glavna članica EU. Tada su mogli više pomoći svijetu svojim uticajem. Nadam se da će opet jednog dana biti članica Unije zajedno sa BiH.
Izvor: Al Jazeera
