Vidović: Dosta je čuđenja, najranjiviji trebaju biti prioritet

Lora Vidović
Tko želi imati više kreveta ili korisnika od dozvoljenog ili ih smjestiti u drugi objekt, kaže Vidović, to može čim dobije dozvolu za rad jer inspekcija dolazi tek po dojavi (Patrik Macek / PIXSELL)

Nedavni požar u izdvojenom drvenom objektu privatnog Doma za starije i nemoćne osobe “Zelena oaza” u Andraševcu u Hrvatskom Zagorju u kojem je smrtno stradalo šest osoba, šokirao je javnost i postavio brojna pitanja o problemima u sustavu skrbi za starije i nemoćne, posebno budući da dom nije imao sve potrebne dozvole za rad.

Utvrđeno je, kako su pisali mediji, da je u ustanovi bilo smješteno višestruko više korisnika nego što je dozvoljeno, nije imala sklopljen ugovor s nadležnim Ministarstvom za demografiju i socijalnu politiku ugovor o financiranju, a utvrđen je i niz drugih nepravilnosti.

Ministrica Vesna Bedeković, koja je rekla da njezina ostavka ne bi bila rješenje za probleme u sustavu socijalne skrbi, izvijestila je da je obavljen ispekcijski nadzor, doneseno rješenje o zatvaranju doma, protiv vlasnice je podnesena kaznena prijava, a zatraženo je i detaljno izvješće svih županija o domovima.

Hrvatski premijer Andrej Plenković najavio je analizu stanja u privatnim domovima koji skrbe za starije osobe, poboljšanje zakonodavnog okvira i veću kontrolu.

Hrvatski mediji su, pak, prenijeli svjedočenja prema kojima postoje brojne nepravilnosti u skrbi u takvim ustanovama, između ostaloga da se obavljaju medicinski i drugi zahvati za koje zaposleni nisu kvalificirani, nedostatak kvalificiranog osoblja poput medicinskih sestara i njegovatelja/ica i slično, a problem je i pitanje izdavanja dozvola za rad te inspekcijskog nadzora.

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović koja je, između ostaloga, ustvrdila da se kontrole obiteljskih domova obavljaju samo kod njihovog otvaranja, odnosno izdavanja dozvole za rad, a nakon toga, osim u izuzetnim situacijama i po prijavi, kontrola nema, godinama prati i upozorava na probleme starijih osoba u društvu, za Al Jazeeru komentira tragediju u Andraševcu te ukazuje na ključne probleme skrbi za starije osobe u Hrvatskoj.

  • Kako komentirate tragičan slučaj u Andraševcu, na koje je probleme u sustavu ukazao, posebno s obzirom na svoja istraživanja i upozorenja koja redovito u svojim izvješćima iznosite u vezi brige o starijim osobama u Hrvatskoj?

– Radi se o strašnoj tragediji koja se, vjerujem, mogla spriječiti da postoji adekvatan sustav nadzora domova za starije, na čije manjkavosti upozoravam godinama. Primjerice, sada je moguće, nakon što obiteljski dom dobije dozvolu za rad, u sobe dodati još kreveta, primiti višestruko veći broj korisnika ili ih smjestiti u dodatne objekte jer vlasnici znaju da su šanse za dolazak inspekcija jako male, kao i sankcije za nepravilnosti. To je neprihvatljivo.

  • Koje su najveće slabosti sustava, kakvo je stanje na terenu i konkretni problemi?

– Što se tiče javnih domova za starije osobe, osnovni problem su duge i netransparentne liste čekanja te manjak medicinskog osoblja, što ima direktne negativne posljedice na kvalitetu njege korisnika. Ostali problemi su neadekvatan smještaj za osobe s Alzheimerovom bolešću i drugim oblicima demencija, nepoštivanje privatnosti, recimo prilikom obavljanja njege u sobama ili kupanja, ili smještaj nepokretnih korisnika na kat u zgradi bez lifta, zbog čega ne mogu izlaziti na zrak. Kad su u pitanju obiteljski domovi, nepravilnosti su brojne, a osim onih koje sam već navela, tu je i ograničavanje posjeta ili situacija u kojoj obitelj ne živi u domu u kojem su korisnici smješteni.

  • Kao poseban problem uporno ističete problem inspekcija i nedostatka inspektora koji bi sustav nadgledali… Što kažu brojke i na koje probleme ukazuju?

– Brojke su porazne jer je tek 10 inspektora zaposleno za vršenje nadzora nad više od četiri tisuće pružatelja socijalne usluge smještaja za starije, ali i djecu, osobe s invaliditetom, žrtve obiteljskog nasilja i druge. U isto vrijeme, kad su u pitanju obiteljski domovi, nadzor se vrši tek po prijavi, ne i preventivno, iako Zakon o socijalnoj skrbi predviđa i prevenciju kroz redovne nadzore.

Posljedica je da svatko tko želi imati više kreveta ili korisnika od dozvoljenog ili ih smjestiti u posve drugi objekt, to može napraviti čim dobije dozvolu za rad jer će mu inspekcija doći u nadzor jedino ako im netko dojavi za nepravilnosti. Budući da obitelj često nema nikakvog izbora nego koristiti takav, neadekvatan smještaj, naravno da inspekcija za njega neće ni znati. Inspektori su u 2018. bili u tek 13 posto obiteljskih domova i u većini, njih čak 75 posto su pronađene nepravilnosti, što je samo po sebi prilično snažan argument za pojačavanje nadzora nad njima. Na žalost, očito to nije bilo dovoljno.

  • Kako komentirate reakciju institucija u ovom slučaju, odnosno prebacivanje odgovornosti s jednih na druge?

– Mislim da je neprimjereno posvetiti tome prostor u ovom trenutku, već je važno zadržati fokus na manjkavostima u sustavu zbog kojih tragedija nije spriječena, kao i rješenjima da se ovakav ili sličan događaj ne ponovi. Jednako tako se nadam da će ova priča još dugo živjeti, odnosno da neće ostati samo na prozivkama i čuđenju, već da ćemo uskoro vidjeti i konkretne odluke – zapošljavanje dodatnih inspektora, reorganizaciju nadzora u sklopu Državnog inspektorata ili županija te strože uvjete za otvaranje obiteljskih domova. Za sve to je potrebna politička volja i resursi, no ako su nam najranjiviji članovi našeg društva važni, a stariji bi to svakako trebali biti, onda bi i trebali biti među prioritetima.

  • Svojedobno se ukazivalo na problem bilo pitanje dosmrtnog i doživotnog uzdržavanja,  prepisivanja imovine uzdržavatelju, odnosno zlouporaba u tom sustavu. Kakva je situacija danas?

– Jednako je problematična, iako je bilo manjih pomaka na bolje. Točnije, na našu preporuku zabranjeno je sklapanje ovih ugovora pružateljima socijalnih usluga, članovima njihovih obitelji te njihovim zaposlenicima, što je važan zaštitni mehanizam, ali nikako dovoljan, a i pitanje je kako se provodi i tko ga, ako itko, kontrolira. Ostale preporuke su ‘na čekanju’, kao što su osnivanje registra pružatelja uzdržavanja ili ograničenje broja ugovora koje oni mogu sklopiti pa su stariji i dalje na udaru teških i tužnih prevara, prvenstveno jer nisu svjesni rizika.

Točan obujam ovog problema velika je nepoznanica zbog nedostatka podataka, kako o broju ugovora, tako i o sudskim postupcima vezanima uz njih. Zato smo proveli istraživanje koje je pokazalo da manje od četvrtine starijih od 65 zna koja je točno razlika između ugovora o dosmrtnom i o doživotnom uzdržavanju, a ona uistinu može biti ključna za kvalitetu, ali nažalost i duljinu njihova života.

  • Na što ukazuje visok postotak skrbi o starijim osobama u obiteljima s obzirom na to da obiteljska sredina često ne može dovoljno kvalitetno ispuniti tu zadaću?

– Prije svega, važno je reći da bi svaka starija osoba trebala imati mogućnost što duže živjeti u vlastitom domu i u Hrvatskoj većina njih to uistinu i čini jer se u raznim oblicima smještaja nalazi njih tek oko tri posto. No, oni koji su kod kuće, posebno u ruralnim područjima, često žive u velikom siromaštvu i apsolutno neadekvatnim uvjetima, pri čemu nemaju gotovo ničiju pomoć. Zato je važno osigurati da im budu dostupnije socijalne usluge poput pomoći u kući, što sad nije slučaj. Često se kao odgovor na ovaj problem spominje projekt “Zaželi” koji je dobrodošao, ali ne može zamijeniti zakonsko pravo na socijalnu uslugu jer nije sustavan i trajan.

Ovdje je važno istaknuti i članove obitelji koji se brinu za svoje starije i koji su ostavljeni bez bilo kakve podrške države i ovise o dobroj volji svojih poslodavaca jer nemaju pravo na status njegovatelja, rad na pola radnog vremena ili na bolovanje. Naravno da u takvoj situaciji, uz nedostatak nadzora nad domovima za starije, crno tržište može cvjetati jer potražnje očito ima više nego smještajnih kapaciteta. A uz nedostatak nadzora idu i svi rizici, ne samo za razinu usluge, već i za sam život.

Izvor: Al Jazeera