Pejanović: Državne institucije u BiH su plijen političkih stranaka

Mnogi statistički pokazatelji navode na zaključak da je Bosna i Hercegovina loša država za život običnog čovjeka, pa se ne treba čuditi zašto toliki broj mladih i visokoobrazovanih ljudi odbija biti dijelom te balkanske stvarnosti, već nastoji svoje znanje unovčiti u sredini u kojoj se egzistencija ne gradi kroz nepotizam, korupciju i bezvlašće, već isključivo putem stručnih kvaliteta.

Kako pokazuju mnogi primjeri, ti stručni kvaliteti u Bosni i Hercegovini nerijetko nisu dovoljni da bi se na njima izgradio, ako ne lagodan, onda makar pristojan život, ukoliko ne postoji dašak onoga što potpada pod termin „bosanskohercegovačka surova realnost“ – poznanstvo, mito, rodbinske veze i slično, što se u BiH u većini slučajeva nameće kao prvi i nezaobilazan kriterij za podizanje stubova egzistencije.

I, naravno – politika, lansirna rampa za ulazak u bosanskohercegovačku elitu, koja će mnogima otvoriti vrata životnog uspjeha, bez obzira na djelatnost kojom se bavili, ili čak i ne bavili. Bitno je potpisati članstvo u nekoj snažnoj partiji i tu je već pola uspjeha. Slijedi domino efekt otvaranja vrata, ulaska na biračke spiskove, preuzimanja pozicija, naknada, paušala… Začarani krug koji ne prati sposobnost pojedinca, već uspjeh partije, a kako stvari stoje, u BiH je mnogim partijama uspjeh zagarantovan.

‘Lakše u politici nego u struci’

Da politika spada među najbolje biznise u Bosni i Hercegovini potvrdit će i Mirko Pejanović, član ratnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, čovjek koji je, kako sam kaže, u politiku ušao kada je ona predstavljala krunu dugogodišnjeg aktivizma i borbe za bolje društvo, a ne kada se pretvorila u borbu za vlast i novac koji dolazi s njom.

Cijeli radni vijek u zastupničkoj klupi

Zbog kadrovske politike političkih partija, tvrdi Pejanović, u BiH se dešava da iz godine u godinu na javnim funkcijama gledamo iste ljude. 

„Onaj ko se uhljebi u državnim organima ili parlamentima, tamo i ostaje, i to je vrlo negativna tendencija u društvenom razvoju BiH. Ima poslanika koji su po pet puta bili birani. Poslije prvog, slijedi drugi mandat, pa treći, četvrti… Dakle, to je cijeli radni vijek u poslaničkoj klupi. Nema smjenjivosti kadrova. I onda dolazi do toga da ti ljudi, uzimajući jednu unkciju za drugom, postanu birokrate, rutineri i neznalice, što šteti snazi institucija i organa, jer se ljudi jednostavno učahure“, mišljenja je Pejanović.

 

„Sve govori da je obavljanje političkih dužnosti u BiH neka vrsta unosnog biznisa. To dolazi od toga što je društvo u tranziciji, postratnoj obnovi i velikom siromaštvu. Razvoj se ne odvija u smjeru i pravcu u kojem bi većina građana ove zemlje imala mogućnost da se zaposli i zaradi penziju. A onda kad se neko dočepa toga da bude odbornik, poslanik, ministar, zamjenik ministra, pomoćnik ministra…, onda mu je plata sigurna. Ima izvor prihoda za egzistenciju, podizanje kredita i sve što ide s tim. Kod nas još imamo i tu okolnost da se rukovodna struktura svih javnih preduzeća dijeli pobjedničkim političkim strankama, tako da ta grupa ljudi koji do uspjeha dolaze kroz politiku uopšte nije mala. I naravno da grupe mladih ljudi potežu da idu tim putem, jer je to lakše nego se dokazivati u struci“, govori Pejanović.

Gdje prestaje logika, tu počinje Bosna, kaže Ivo Andrić. I baš tako, dok se u razvijenim zapadnim društvima od javnih funkcija bježi, pošto privatni sektor nudi mnogo veću perspektivu i bolje šanse za zaradu, u BiH je obrnuto. Zašto riskirati s bilo kakvim biznisom, kada postoji lakši put?

„Ne radi s tu o stvarnom biznisu, već o jednom povoljnom ekonomskom položaju. Ako bi se mi poredili s nekom demokratskom zemljom zapada, ljudi koji se bave biznisom u realnom sektoru, oni mnogo bolje ekonomski prolaze nego bilo kakvi nosioci javnih funkcija u državnim organima. Tamo nije jagma za tim kao u BiH. Kod nas, u nerazvijenom i siromašnom društvu, državne institucije su neka vrsta plijena. Osim toga, javna preduzeća, ustanove, upravni odbori i rukovodeće funkcije u njima, sve je to plijen političkih stranaka, a to na Zapadu ne postoji. Sve te ustanove i preduzeća imaju svoje vlastite načine funkcionisanja, definisane zakonima i tu političke stranke nemaju šta da traže“, tvrdi Pejanović.

‘Pokretao nas je aktivizam, a ne zarada’

Još jedan kuriozitet je, kaže naš sagovornik, što na funkcije u BiH, u većini slučajeva, ne dolaze oni koji su se afirmisali u svojoj struci.

„To se može promijeniti jedino tako što će političke partije promijeniti odnos prema sopstvenim kadrovima i omogućiti da na javne funkcije dolaze oni ljudi koji ih mogu napustiti bez posljedica, jer su već afirmisani u onome što rade“, kaže Pejanović.

Govoreći o svom putu do politike, Pejanović kaže da su ga tamo doveli aktivizam, želja za pozivitnim promjenama okruženja i splet okolnosti, a nikako ne želja za zaradom.

„Još kao srednjoškolac sam bio aktivista omladinske organizacije u svom razredu, pa i u cijeloj školi u Tuzli. U te aktivnosti se ulazilo sa sviješću da se doprinese društvenom životu i razvoju. Ništa drugo nije bilo motivacija. To je tada bila opšta svijest. Te aktivnosti sam nastavio i kao student. Ono što je bitno istaći je da u to vrijeme niste mogli biti niti predlagani, niti birani za neke organe, ako niste u najmanju ruku bili uspješan student. Odnos kolektivnih organizacija prema individui je bio – kako i koliko doprinosiš nečemu. Niste mogli računati da budete birani i da vršite neke javne uloge ako niste prošli neke početne aktivnosti i u njima se potvrdili. Nisu se mogle preskakati stepenice“, kaže Pejanović.

Kako sam tvrdi, nakon rata u BiH od tadašnjeg predsjednika BiH Alije Izetbegovića imao je ponudu da preuzme neku državnu funkciju, no, on je to odbio u želji da se bavi onim za šta se školovao, da bude univerzitetski profesor i piše knjige, što je bila želja i njegovih tadašnjih kolega – Ive Komšića, Nijaza Durakovića…

„Ulogu člana Predsjedništva BiH obavljali smo na gotovo volonterski način. Bilo je ratno stanje, nije bilo plata, nikakvih nadležnosti… Kada je rat završio i kada su u septembru 1996. uslijedili prvi poslijeratni izbori, nas sedam, koji smo bili članovi ratnog Predsjedništva BiH, našli smo se i razgovarali o svemu što smo prošli. Alija Izetbegović imao je inicijativu da se svi mi koji smo stekli to dragocjeno iskustvo u borbi za opstanak integriteta države BiH, uključimo u nove poslove vezane za državu, ali svi smo rekli da to ne želimo i da se idemo baviti svojom strukom“, prisjetio se Pejanović.

‘Moralno je smanjiti primanja političarima’

Danas je drugačije. Dok se nekada radilo volonterski, danas se politički angažman masno naplaćuje.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

„Ima logike da se traži smanjenje plata političarima, jer mi smo siromašna zemlja s prosjekom plate od oko 450 eura. Onima u privatnom sektoru nisu zagarantovani redovna isplata, radni odnos i uplate doprinosa. U takvim uslovima, bilo bi moralno da političari u BiH smanje svoja primanja i da učestvuju u solidarnosti sa cijelim društvom“, kaže Pejanović, koji dodaje da su plate političara „plijen od nerazvijenosti društva“:

„Kada bismo bili razvijenije društvo i kada bi bilo jače privrede, te plate ne bi tako skakale od prosjeka i ne bi se toliko trčalo za funkcijama. Privredna moć bh. društva je bila potpuno uništena, ratnim dejstvima i nepravednom i traljavom privatizacijom koja i danas traje. Privreda se razvija iz slobodne inicijative i trebat će godine da dođemo na nivo privredne proizvodnje i djelatnosti koji imali prije rata. Ovako, podatak da je u periodu od 2013. do 2019. iz BiH otišlo pola miliona građana, dokaz je stanja u kojem živimo“, kaže Pejanović.

Pejanović navodi da postoje mnogobrojni primjeri kako Bosanci i Hercegovci u svijetu, kada imaju uslove za to, uspijevaju.

„Uvijek navodim primjer jedne osobe iz Srebrenice koja je nakon izgnanstva u Njemačkoj otišla u SAD. Radio je kao vozač, a onda je rizikovao i kupio nekoliko kamiona, da bi sada bio jedan od vodećih prevoznika u Chicagu. Znači, naši ljudi u inostranstvu mogu postati uspješni poduzetnici i naći perspektivu u vlastitom biznisu, ali ovdje ne mogu, jer im je lakše zaraditi novac kroz političke strukture. No, vjerujem da će se i kod nas to jednom promijeniti“, kaže Pejanović.

Izvor: Al Jazeera