Hadžić: Za sreću ne treba puno, a ja sam sretan ovdje
Često se znamo uhvatiti u trenucima sveopšteg nezadovoljstva, bezvoljnosti, malaksalosti. Kudimo redom sve – državu, sistem, radnicu na kasi, školskog portira, službenicu u banci, kolegu na poslu, vozače u saobraćaju, pješake na zebri, vrijeme, komšiju prekoputa.
Reklo bi se da sav naš bijes uzrok nalazi u vanjskom faktoru. Ne sporim, ima i do toga, no priznat ćete da umnogome sopstvenom stanju doprinosimo upravo samim svojim pristupom i poimanjem dešavanja.
Naš protagonist iz naslova živim primjerom dokazuje kako barijere padaju jedna za drugom, zahvaljujući čeličnoj snažnoj volji da se ustane, pobijedi, napreduje i uspije.
Učenik generacije
Sedin Hadžić marljivi je 23-godišnjak iz Kaknja. Rođen je kao svaka prosječna beba, no, nedugo zatim, pod dejstvom visoke temperature, doživljava moždani udar i oštećenje mozga. Uslijed toga, ostaje 90-postotni invalid.
Njegov otac Enver, demobilisani borac i veliki oslonac, iznenada 2015. godine napušta ovaj svijet.
No, Sedin nije od onih što kukaju. Vrlo mlad je, pod pritiskom životnog tereta, zrelo sagledao stvari oko sebe i ozbiljno preuzeo svoj dio odgovornosti. Danas je poprilično ostvarena i formirana ličnost, sa stabilnim zaposlenjem i bračnim partnerom koji ga bezrezervno podržava.
Nađe naš sagovornik vremena i za razonodu, pa tako kao član Brdsko-biciklističkog kluba Extreme Kakanj pohodi planinske vrhove i prekrasne pejzaže naše zemlje.
Izvor motiva za prevazilaženje izazova našao je u svojoj porodici i bliskom okruženju. Srednju školu za stručno obrazovanje i radno osposobljavanje u Zenici završava kao učenik generacije.
„Najveći oslonac jeste podrška moje majke, brata i sestre koji su vjerovali u mene i moju sposobnost da samostalno vodim život i budem prihvaćen kao i svi ostali u društvu. Budući da sam srednju školu pohađao u Zenici, kroz školovanje stičem ogromnu samostalnost i vještine potrebne za daljnji život.“
Rad na rukotvorinama
U okviru Udruženja za pomoć djeci i osobama sa invaliditetom Zagrljaj Sedin je, zajedno sa vrijednim timom od devet članova, zasnovao radni odnos u rodnom Kaknju, a bavi se izradom osvježivača prostora, dok u sklopu različitih radionica i programa podrške osobama sa invaliditetom vješto savladava kreiranje i ostalih rukotvorina.
S obzirom da je aktivan član dva udruženja i ljubitelj sportskih aktivnosti, zanimalo nas je kako uspijeva uskladiti poslovne obaveze sa slobodnim vremenom.
„Ljubav prema biciklizmu rodila se još u ranom djetinjstvu. Bicikl je postao sastavni dio mog života, tako da sam u Udruženju BBK Extreme na neki način pronašao drugi dom. Ovom prilikom bih se posebno zahvalio Aidi Skorupan, predsjednici Udruženja Zagrljaj, koja je uspjela u našem gradu realizovati nešto što je na prvu djelovalo nezamislivo. Radionicu i kolege u njoj posmatram poput porodice, jer sam tu naučio korisne vještine i počeo zarađivati od svog rada. Osim toga, u svoje slobodno vrijeme bavim se izradom crteža na aluminijskoj foliji, a isti su izloženi u našoj radionici. Često me možete vidjeti i na utakmicama Fudbalskog kluba Mladost Doboj-Kakanj. Sve u svemu, nađem vremena i za sadržajne vanposlovne aktivnosti“, ističe Sedin.
Stao na „ludi kamen“
Prije nekoliko mjeseci Sedin je krunisao svoju samostalnost, uplovivši u bračne vode. O tome kako se odlučio na ovaj životni potez kaže:
„Kako sam počeo sticati svoj novac, javila su se ozbiljnija razmišljanja o bračnoj zajednici. Uz podršku moje majke i predsjednice Udruženja, odlučujem se na taj korak. Stao sam na „ludi kamen“, nimalo se ne kajem, jer je i moja supruga osoba sa poteškoćama u razvoju. Nesebično razumijevanje i međusobna ljubav učinili su samostalan život lakšim i slađim.“
Za kraj, pred ovog inspirativnog mladića postavili smo vječitu dilemu – ostati u Bosni i Hercegovini ili sreću potražiti negdje vani. Dobili smo nepokolebljiv odgovor u skladu sa mladalačkim karakterom našeg sagovornika.
„Definitivno se ne vidim van granica naše Bosne i Hercegovine. Ovdje imam sve što mi je potrebno: posao u okviru svojih sposobnosti, porodicu, prijatelje i općenito okruženje u kojem sam toplo prihvaćen. Za sreću ne treba puno, a ja sam sretan ovdje. Samo bih još skrenuo pažnju da se više solidarnosti nastoji iskazati prema osobama sa poteškoćama u razvoju i invaliditetom, jer i oni su dio našeg društva“, zaključuje Sedin.
Izvor: Al Jazeera