Zapošljavanje u Srbiji – može na crno, a može i na lizing

Sindikalno organizovanje radnika zaposlenih preko agencija za privremeno zapošljavanje je teško ostvarivo u praksi (Tanjug)

U Srbiji se čovek legalno može zaposliti na određeno i na neodređeno vreme, a nelegalno “na crno”, što znači da radi neprijavljen, ali i “na sivo”, što obično znači da je prijavljen na minimalac, a razliku do stvarne plate dobija na ruke, a i ne uživa sva prava kao regularno zaposleni. Poslednjih godina, međutim, sve popularnija je peta opcija zapošljavanja – “na lizing”, kako se obično naziva aranžman zaposlenja posredstvom agencije za privremeno zapošljavanje.

Ovoj poslednjoj opciji, koja podrazumeva iznajmljivanje radnika preko specijalizovanih agencija, trenutno prema procenama koje ima sindikat Nezavisnost, u Srbiji pripada oko 100.000 ljudi, a njihov položaj se, kada je reč o radničkim pravima, poput prava na bolovanje, godišnji odmor, topli obrok ili troškove za prevoz, sudeći po izjavama retkih koji su pristali da pričaju na tu temu, često ne razlikuje mnogo od rada u crnoj ili sivoj zoni.

To bi donekle moglo da se promeni možda već do kraja ove godine, ukoliko skupština Srbije usvoji vladin Predlog zakona o agencijskom zapošljavanju, koji, između ostalog, kako je to saopštilo Ministarstvo za rad, “dodatno unapređuje položaj radnika angažovanih preko agencija, tako što će imati jednaka prava na zaradu, naknadu zarade, radno vreme, odmore, odsustvo i druga radna prava, kao radnici koje poslodavac neposredno angažuje”.

Zaista, u tekstu predloga zakona stoji da će “ustupljeni zaposleni” (radnik angažovan preko agencije) za vreme privremenog obavljanja poslova kod poslodavca korisnika imati pravo na jednake uslove rada kao i “uporedni zaposleni” (radnik neposredno zaposlen kod poslodavca koji angažuje i radnike preko agencije). Međutim, šta ako firma koja angažuje radnike preko agencije nema svoje zaposlene sa kojima bi mogao da se upoređuje položaj privremeno zaposlenih “agencijskih” radnika?

Firme sa iznajmljenim radnicima

A baš takvu mogućnost dozvoljava član 14. ovog zakonskog predloga koji kaže da broj radnika angažovanih preko agencije na određeno vreme ne može biti veći od 10 odsto ukupnog broja zaposlenih u kompaniji, s tim da ovom ograničenju ne podležu radnici koji su zaposleni na neodređeno u samoj agenciji.

To, prema rečima Marija Reljanovića, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta Union u Beogradu i stručnjaka za radno pravo, u praksi znači da je moguće da neka firma, koja nema nijednog svog zaposlenog, angažuje i 100 odsto radnika preko agencije za privremeno zapošljavanje, pod uslovom da su oni u toj agenciji stalno zaposleni.

“Tada, prema definiciji iz zakona, nije moguće utvrditi koje uslove rada bi imao uporedni zaposleni (zaposleni kojeg je sam poslodavac zaposlio na iste poslove) tako da poslodavac može radniku ponuditi bilo koje uslove – po pravilu će to biti minimalni zakonom garantovani uslovi rada“, objašnjava Reljanović. Tim pre, što poslodavac koji koristi radnike posredstvom agencije, mora i toj agenciji da plati uslugu, pa je logično očekivati da taj trošak pokuša da prebaci na nekog drugog.

U slučaju štrajka, nejasno je da li bi agencijski radnici štrajkovali u prostorijama agencije ili firme koja koristi njene usluge

Primera radi, radnik angažovan preko agencije trebalo bi da ima istu zaradu kao i neposredno zaposleni u kompaniji koja je korisnik usluga agencije. Ali ako ta kompanija nema svog radnika na tim poslovima, onda zarada zaposlenog poreko agencije nema sa čim da se poredi, pa je određuje poslodavac.

Čak i ako firma ima svoje zaposlene na određenim poslovima, pitanje je da li će se poslodavac prilikom izjednačavanja zarada odlučiti da poveća plate agencijskim radnicima ili da ih smanji svojim zaposlenima, uz obrazloženje da ima ko hoće da radi i za manje novca.

Jednake obaveze svih poslodavaca

Upravo zbog ovakve mogućnosti zloupotrebe, negoduju i sindikati. Zoran Ristić iz sindikata Nezavisnost, koji je učestvovao u radnoj grupi za izradu zakona, za Al Jazeeru kaže da su sindikati predložili to ograničenje broja radnika angažovanih preko agencije na 10 odsto, s tim da se u izuzetnim situacijama (povećan obim posla, na primer ili neki sezonski problemi) taj procenat može u ograničenom vremenskom periodu povećati i do 30 odsto. Taj predlog, međutim, nije prošao, što Ristića navodi na pmisao da je intencija predloga zakona da se legalizuje postojeće loše stanje.

„Trenutno najveći problem privrede, kada je u pitanju rad preko agencija, jeste što postoje firme koje na papiru nemaju nijednog radnika, a u praksi zapošljavaju na stotine radnika. I u praksi se kroz ovakav zakon to stavlja u zakonsku formu. Na ovaj način, kako je predloženo, obezbeđuje maksimalnu fleksibilnost poslodavcima i mogućnost da dugi niz godina radnike angažuju preko agencija za privremeno zapošljavanje“, kaže Ristić.

U Uniji poslodavaca Srbije su zadovoljni što će rad agencija biti regulisan zakonom, iako su i oni imali neke primedbe, kaže za Al Jazeeru Nebojša Atanacković, počasni predsednik ove asocijacije, ne želeći, ipak, da ulazi u detalje šta im je bilo sporno.

„Zadovoljni smo što je posle toliko godina usvojeno nešto što smo kao zemlja bili obavezni da usvojimo, zakon koji reguliše pitanje agencija. Ono što je nama bilo bitno je da se maksimalno izjednače obaveze poslodavaca koji zapošljavaju preko agencija u odnosu na poslodavce koji imaju svoje stalno zaposlene radnike i u velikoj meri je to ispoštovano. Tako da je obaveza poslodavca koji zapošljava radnika preko agencije po svemu slična, ako ne i veća, u odnosu na one koji imaju svoje radnike“, kaže Atanacković.

„Naša osnovna primedba je bila da su poslodavci koji zapošljavaju preko agencija privilegovani, jer ih to manje košta. Pri tome, nisu imali probleme koje proističu iz radnih obaveza, poput odlaska na bolovanje i slično“, dodaje.

„Mislim i da će slučaj da agencija nekoj firmi koja nema nijednog svog radnika pošalje svoje radnike koji su stalno zaposleni u toj agenciji, pa da firma ima 100 odsto radnika iz agencije, biti teško primenjiv u praksi“, smatra Atanacković.

Ni Zoran Ristić, iz sindikata Nezavisnost, ne vidi nteres poslodavca, „koji ima dugoročne planove, koji je ozbiljan, da angažuje ljude preko agencije, jer je to prema ovom zakonu za njega skuplje“.

Moguć i minimalac od 13 evra mjesečno

„I sada bi trebalo da bude skuplje,  obzirom da je Srbija ratifikovala konvenciju Međunarodne organizacije rada, koja izjednačava prava radnika zaposlenih preko agencija, ali se to ne poštuje“, kaže Ristić.

Ipak, kompanije koje obavljaju poslove za koje nije neophodna visokokvalifikovana radna snaga, mogle bi da vide neke prednosti agencijskog zapošljavanja. Za početak, u slučaju da se smanji obim posla, poslodavci jednostavno mogu da vrate višak radnika agenciji, koji onda postaju njen problem.

I zbog toga, između ostalog, u sindikatu Nezavisnost smatraju da položaj radnika angažovanih preko agencija i dalje ostaje nepovoljniji u odnosu na one koje poslodavac direktno zapošljava.

„Nepovoljnije je to što radnik koji zasnuje stalni radni odnos u agenciji i dalje ostaje nesiguran u smislu da li će sutra biti upućen kod drugog poslodavca ili će ostati kod onog kod koga je radio juče. Jedno je kad se zasnuje radni odnos kod poslodavca, a drugo u agenciji, gde ako ne zadovolje kriterijume poslodavca koji je koristio usluge agencije, sutra mogu da izgube posao“, objašnjava Zoran Ristić.

Iako bi mnogi na ovo rekli da u privatnom sektoru odavno više nema sigurnog radnog mesta, te da je svuda u svetu normalno da radnik izgubi posao ako ne zadovolji kriterijume poslodavca, u Srbiji nije uvek baš jednostavno izmeriti jesu li kriterijumi poslodavca jasni i realni, a naročito jesu li realni u odnosu na zaradu i uslove rada koje nudi.

Dodatni problem može biti zarada zaposlenih u agenciji u periodu dok nisu angažovani u drugoj firmi, korisniku usluga agencije. Naime, kako kaže Reljanović, ne postoji odredba u predlogu zakona koja zabranjuje agenciji da menja radno vreme zaposlenog u periodu kada nije angažovan kod poslodavca korisnika.

To, dodaje, praktično znači da zaposleni u agenciji, kad nije angažovan kod poslodavca korisnika, može „raditi“ , na primer, pet odsto radnog vremena i primati pet odsto od minimalne zarade, što je oko 1.500 dinara mesečno (oko 13 evra) mesečno.

Mario Reljanović ukazuje i na „zabrinjavajuću činjenicu“ da, prema odredbama ovog zakonskog predloga, agencija odlučuje o otkazu radniku zbog kršenja radne discipline, samo na osnovu dokaza koje dobije od poslodavca korisnika, postupajući prema njegovim internim aktima.

Nema sindikata, nema štrajka, nema problema

Istina, zakon ostavlja i mogućnost da radnik u slučaju nezakonitog otkaza tuži agenciju, ali je pitanje koliko je realno da se radnik angažovan na privremenim poslovima, odluči da ide na sud sam protiv agencije i firme u kojoj je radio. Naročito ako se ima u vidu malo verovatna podrška sindikata, jer je sindikalno organizovanje agencijskih radnika, iako dozvoljeno, teško ostvarivo u praksi.

„Gde će radnik biti učlanjen u sindikat, ako je formalno zaposlen u agenciji, a radi čas kod jednog, čas kod drugog poslodavca? I kako će se brojati takvi zaposleni, prilikom utvrđivanja reprezentativnosti sindikata, da li će se u obzir uzimati mesto gde rade ili mesto gde se vode kao zaposleni“, pita Zoran Ristić.  

Profesor Reljanović objašnjava da se prema važećem rešenju iz Zakona o radu, pravo sindikalnog organizovanja može ostvariti samo kod poslodavca, što je u ovom slučaju agencija. „Ne mogu se ostvarivati kod poslodavca korisnika. Na primer, zaposleni može biti član sindikata koji je organizovan u agenciji, može sam organizovati sindikat u agenciji, ali taj sindikat formalno ne postoji organizovan kod poslodavca korisnika i on sa njim nema veze. Takav sindikat ne može biti reprezentativan kod poslodavca korisnika, pa ne može ni da kolektivno pregovara“.

I eto jedne brige manje za poslodavca. Slično je i sa pravom na štrajk. Prema Zakonu o štrajku, koji, kako kaže Reljanović, i ne poznaje mogućnost agencijskog zapošljavanja, pravo na štrajk biti samo formalno dostupno zaposlenima, ali da ga oni neće moći koristiti, osim ukoliko ne odluče da štrajkuju kod agencije kao poslodavca, u prostorijama agencije – što svakako u najvećoj meri obesmišljava štrajk koji je započet zbog uslova rada kod poslodavca korisnika.

A ako i dođe do štrajka, poslodavac koji koristi usluge agencijskih radnika može, prema rečima Reljanovića, jednostavno da otkaže ugovor agenciji koja je poslala radnike koji štrajkuju, jer nije ispunila svoje obaveze i poslala mu radnike koji obavljaju ugovorene poslove.

Reljanović na kraju zaključuje da je predlog zakona načinjen tako da niko nije njime posebno zadovoljan,  ali da zadovoljniji mogu biti poslodavci od radnika, a čini se da ni agencije nemaju razloga za posebno nezadovoljstvo.

„Ne bih rekao da zakon podstiče poslodavce da pribave radnike na lizing, ali bih svakako mogao da kažem da ostavlja dovoljno pravnih praznina da se takvo angažovanje poslodavcima i dalje isplati više nego angažovanje radnika redovnim putem zapošljavanja“, smatra Reljanović.

Izvor: Al Jazeera