Kusturica: Moja selidba u Srebrenicu

Ljudi u Srebrenici gube nadu i sve ih više odlazi iako ovaj dio Bosne i Hercegovine, koji je teško stradao tokom rata, ima ogromnih potencijala, smatra Lejla Kusturica koju prati zanimljiva životna priča.

Rođena je u Tuzli, školovala se u Sarajevu, da bi potom život i karijeru nastavila u Srebrenici iako se mnogi odlučuju napustiti ovaj genocidom razoreni grad.

Ova mlada i plemenita djevojka kaže kako treba puno hrabrosti za odlazak iz BiH, ali i ostanak. Ona radi u SOS Dječjem selu, a svojevrsna je inicijatorka projekta „Moja kosa-tvoja kosa“ kroz koji mnoge žene doniraju svoju kosu od koje se prave perike za djecu koja su uslijed bolesti ostala bez svoje kose.

• Rođeni ste u Tuzli, odrasli i školovali ste se u Sarajevu, da bi se odlučili preseliti u Srebrenicu. Kako ste došli na tu odluku?

Rođena sam Tuzlanka i moram reći da sam jako ponosna na sve što me taj grad naučio. Ideje solidarnosti, zajedništva, jednakosti, odsustvo podjela su vrijednosti koje nosim iz svog rodnog grada.

U Sarajevo sam se odselila na studij još 2003. godine. Tamo sam uz neke prekide živjela sve do 2018. godine kada sam se preselila u Srebrenicu.

Željela sam da moj sljedeći profesionalni izazov bude mjesto na kojem ću testirati svoje granice i svoja uvjerenje, kao i da vidim koliko sam spremna da se žrtvujem zbog onoga u što vjerujem.

Prihvatila sam posao u SOS Dječija sela BiH, gdje radim kao menadžerica za ekonomsko osnaživanje ugroženih porodica.

• Kako su drugi reagirali na Vaš potez i selidbu u Srebrenicu?

Moram reći da nisam imala podršku okoline. Veliki broj ljudi me je pokušavao odgovoriti, odnosno izlistati sve razloge zašto kao mlada osoba ne bih trebala da se odlučim na jedan takav potez.

Ljudi koji me poznaju znaju da sam energična, da volim dešavanja i zbivanja, kao i da emotivno reagujem pred nepravdom, te su smatrali da mi ovaj izazov ne treba. Ali svi oni koji me poznaju također znaju da ako nešto odlučim malo toga me može zaustaviti na tom putu.

Zbog Srebrenice se dosta toga izmijenilo u mom životu, ali na kraju dana je najvažnije da smo svoji i da radimo ono u šta vjerujemo. Naravno, treba učiti i modifikovati neke načine, ali ne odustajati od onoga što znamo da je iskonsko u nama.

• Kako vidite Srebrenicu, gdje je njen potencijal, da li je on prepoznat?

Najviše potencijala u Srebrenici vidim u prirodi i ljudima, a naročito u dječici s kojom imam priliku da radim i da provodim vrijeme.

Mislim da ljepote Srebrenice, od Gubera, jezera Perućac, preko okolnih sela i ljepota uopće nisu iskorištene. To je jedna mala sredina koja na svojim plećima nosi toliko toga.

Proizvodnja voća i povrća se vrlo malo izvozi na okolna tržišta, koncerti koje organizira dvojac iz Srebrenica Wave su slabo posjećeni od ljudi sa strane, rijetki zanati se ne baštine… Na primjer, nema fabrike za proizvodnju namještaja, a svaki dan svjedočim strašnim sječama šuma i odvoženju stabala.

U Srebrenici je potrebno sistemski ulagati u ljude, u njihovo obrazovanje od malih nogu pa dalje.

• Kolika je razlika između Srebrenice u julu i tokom ostatka godine?

Kada živite u Srebrenici, vrlo brzo dobijete utisak da ste centar svijeta samo u julu, a da ste ostatak godine prepušteni sami sebi.

Interesovanje za intervjue, izjave, pozitivne priče se multiplicira do neprepoznatljivosti, dok je ostatak godine, a naročito zima, jedno zatišje.

Mislim da je potrebno na Srebrenicu misliti cijele godine. Ovdje je prilaz velikom broju sela makadamski put, nema javnog prevoza, nema porodilišta, nema mogućnosti izvedbe svih zubarskih zahvata, nema velikog broja izbora škola za pohađati…

No, najvažnije, ljudi gube nadu i sve više ljudi odlazi. Ako nema ljudi – džaba putevi, džaba škole, važno je ljudima ponuditi nadu i prilike da vjeruju u bolje.

Toga treba Srebrenici, kao i cijeloj BiH.

• Čime se bavite u Srebrenici, da li ste i dalje angažirani u SOS Dječjem selu?

Radim kao menadžerica za ekonomsko osnaživanje u timu sa psihologinjom, socijalnom radnicom i pedagogicom.

Pružamo podršku ugroženim porodicama, ukupno 90 porodica ili preko 400 osoba, nastojimo pružiti podršku roditeljima da se zaposle, školuju, pokrenu svoje kućne biznise, potom unaprijede svoje roditeljske vještine, partnerske odnose, s djecom i mladima radimo tako da postaju samosvjesniji svojih kapaciteta i potencijala te prilika koje postoje.

Naravno da bismo to postigli sarađujemo sa cijelom zajednicom.

• “Moja kosa-tvoja kosa” – otkud ideja za ovaj projekat, kako je sve krenulo i da li ste iznenađeni uspjehom ovog projekta?

Ideja je nastala prije 10 godina. Nikada nisam farbala kosu i odlučila sam pustiti kosu i donirati je. U djetinjstvu sam imala priliku vidjeti šta bolest i gubitak kose može da učini osobi i htjela sam bar tako doprinijeti.

Udruženje Srce za djecu oboljelu od raka FBiH je inicijativu dogradilo započevši projekat koji samo niže uspjehe. Nisam iznenađena, mislim da među nama žive dobri ljudi, koji su itekako spremni pomoći.

Potrebno je da više radimo na kolektivnom angažmanu, na udruživanju, na zahtijevanju da nam svima bude bolje. Ljudi su ovdje umorni i traže načine da pomognu koliko mogu ali i da se drže svojih života.

Međutim potrebno je da nađemo snagu i da zajedno zahtijevamo bolje društvo kroz udružene akcije.

• Koliko mladi mogu uraditi u BiH da poboljšaju svoj život i život svih u njihovoj okolini?

Svi mi, pa i mladi, možemo i moramo uraditi mnogo. Ako se pogleda historijski razvoj društava, svi su u nekom trenutku bili gdje smo mi sada, ili će tek doći gdje smo mi.

Dakle, potrebno je da svako pojedinačno radi na sebi, da ne upada u zamke koje nam se serviraju kroz medije, da se u društvu prepoznaju pravi problemi, a to su nezaposlenost, loš status radnika, nemogućnost da se živi dostojanstveno od svog rada, neulaganje u obrazovanje, zdravstvo, nepotizam i korupcija, i to nas sve pogađa, bili mladi ili se zvali ovako ili onako.

Moramo se udružiti i kolektivno se izboriti za zdravije društvo. Važno je da jedni druge ne obeshrabrujemo uputstvima, tipa: ne miješaj se, gdje ćeš sam protiv svih, nemoj biti lud samo ćeš upropastiti svoj život…

Moramo biti spremni da rizikujemo i da budemo glasniji.

Mladi danas žele otići iz BiH, ali neki ostaju. I jedno i drugo je hrabrost. I jedni i drugi trebaju dati sve od sebe, i ne živjeti neki život koji su im neki drugi skrojili. Moramo biti hrabriji svi skupa.

Izvor: Al Jazeera