Novcem za jarbol moguće kupiti pet aparata za magnetnu rezonancu

Turistička korist od skupe muzičke fontane u Beogradu je upitna, jer joj se ne može prići bez rizika (Al Jazeera)

Kada se pre nekoliko godina pojavila najava da će vlasti u Beogradu na Trgu Slavija izgraditi muzičku fontanu vrednu dva miliona evra, izgledalo je kao neumesna šala. Potrošiti toliko novca na raskošnu prskalicu koja svira u prestonici gde hiljade dece čeka na upis u vrtiće, jer ih nema dovoljno, u čijim zdravstvenim ustanovama, usled manjka aparata ili kadrova često nije moguće obaviti specijalistički lekarski pregled u zakonskom roku od mesec dana, ličilo je na omiljenu zabavu balkanskih siromaha – kad dolaze gosti iz inostranstva, vadi se novac spremljen za vanredne situacije da bi se napravila gozba i pokazalo da ni oni koji su ostali ovde ne žive tako loše.

Ali da je vrag odneo šalu konačno je postalo jasno kada je pre nekoliko dana Vlada Srbije donela odluku da za obnovu izgorele crkve Notre Dame u Parizu donira milion evra, i to pet dana nakon što je već saopšteno da su najbogatije kompanije i pojedinci donirale gotovo milijardu evra, više nego dovoljno za restauraciju.

„Ovom odlukom potvrđuje se vekovno prijateljstvo sa francuskim narodom i izražava želja da se simbol francuske i svetske civilizacije što pre obnovi i otvori ovaj hram kulture i umetnosti za sve svoje buduće poklonike“, saopšteno je iz vlade, tonom kojim pevač na svadbi, čitajući šta je ko dao mladencima, objavljuje ključnu rečenicu, koja počinje: „A od kuma…“.

Primera radi, bogatiji susedi Srbije, poput Hrvatske, zadržali su se samo na verbalnim porukama žaljenja zbog tragičnog događaja, koje su preneli najviši državni zvaničnici. 

Donacija za Notre Dame bila je samo poslednji u nizu poteza vlasti u Beogradu i Srbiji, koje mnogi smatraju, najblaže rečeno, iracionalnim. Između tog čina i pomenute fontane, koja je u međuvremenu izgrađena, stalo je: drastično povećanje izdvajanja za novogodišnju rasvetu, koja potom sija gotovo pola godine, zatim najava gradnje gondole, džinovskog jarbola, Nacionalnog stadiona, prve linije metroa, koja bi trebalo da zaobiđe najgušće naseljene delove Beograda i na kraju velikog spomenika Stefanu Nemanji na mestu gde je nekad bila glavna železnička stanica, koja je sad izmeštena u nepristupačniji deo grada.

Milioni eura za novogodišnju rasvjetu

Većina ovih grandioznih projekata najčešće je pravdana željom da se novim atrakcijama privuče veći broj turista, pa se sve češće mogu čuti primedbe da vlast u Beogradu (ali i republička, koja je podržava), više misli na strance koji samo prolaze kroz Beograd, nego na građane koji u njemu žive.

A o kolikim je ulaganjima reč, pokazuju i procene troškova realizacije pomenutih projekata. Tako su recimo, od 2014. do 2018. godine, vlasti u Beogradu potrošile najmanje šest i po miliona evra  samo za novogodišnju rasvetu. Sve poslove nabavke dobijala je ista firma, koja je postala svetski poznata nakon što se otkrilo da je uspela da beogradskim vlastima proda najskuplju novogodišnju jelku na svetu, za više od 80.000 evra. 

Ulaganje u novogodišnju rasvetu pravdano je privlačenjem turista, ali analiza koja bi pokazala vezu između skuplje rasvete i većeg broja turista u prestonici nikada nije objavljena.

Gondola, koja bi trebalo da prevozi putnike od ušća Save u Dunav do Kalemegdana (oko kilometar razdaljine vazdušnom linijom), trebalo bi da košta oko 1,8 milijardi dinara, odnosno oko 15,1 miliona evra, kako je to krajem prošle godine saopštio gradonačelnik Beograda Zoran Radojičić.

Pre nego što dođu do gondole, Beograđani i stranci bi prolazili pored jarbola visokog 80 metara na kojem će se vijoriti zastava Srbije. Prvobitno je bilo zamišljeno da jarbol bude visok 120 metara, a da gradnja košta oko 400 miliona dinara (oko 3,3 miliona evra), ali je naknadno visina smanjena na 80 metara, pa se očekuje da i cena bude niža.

Čemu služi jarbol od 80 metara?

Ako se ima u vidu da je turistička korist od pomenute fontane na Slaviji, koja je koštala gotovo duplo manje od jarbola, krajnje upitna, budući da je napravljena tako da joj pešaci ne mogu prići bez rizika, jer je oko nje kružni tok kojim neprekidno prolaze automobili i vozila gradskog saobraćaja, a ni vozači je se baš ne mogu nagledati, kako ne bi rizikovali sudar, onda je i najmaštovitijim teško da zamisle zašto bi strancima moglo biti zanimljivo da gledaju srpski barjak postavljen na visini od 80 metara, a još teže kakvu će korist od tog stuba imati sami Beograđani i ostali građani Srbije, čijim se parama to pravi.

Novac za magnetnu rezonancu u Kliničkom centru Srbije skupljali su građani SMS porukama

Beogradske vlasti svejedno su najavile još pedesetak novih fontana za naredni period, a republičke najavljuju skori početak gradnje nacionalnog stadiona u prestonici, koja bi mogla da košta između 100 i 250 miliona evra (to su cifre koje su pominjali zvaničnici), ali i još šest manjih stadiona u drugim gradovima. O (ne)isplativosti ovakvih objekata bilo je dosta reči, ali predstavnici vlade izgledaju uvereni da će umeti bolje da ih iskoriste nego druge zemlje, koje imaju ili bolji standard ili bolje rezultate u fudbalu.

Ulaganjem desetina, pa i stotina miliona evra u projekte koji bi prevashodno trebalo da služe za sport i neku vrstu razonode, u situaciji u kojoj nisu rešeni neki elementarni problemi važni za svakodnevni život građana, Srbija sve više podseća na domaćina čija četvoročlana porodica živi u garsonjeri, a on kupuje mercedes kabriolet, uz obrazloženje da je reč o investiciji, zahvaljujući kojoj će jednom svo četvoro bolje živeti.

Primera radi, samo za novac predviđen za jarbol u Beogradu, može se kupiti gotovo pet aparata za magnetnu rezonancu, koji omogućavaju postavljanje najpreciznijih dijagnoza. Čekanje na ove preglede, u Srbiji se meri mesecima, period koji u nekim slučajevima može da znači razliku između života i smrti. Naravno, pacijenti mogu znatno brže da obave taj pregled i kod privatnika, ali po ceni od 100 do 200 evra.

Medicinski aparati skoro na izdisaju

Ipak, od jarbola se ne odustaje, pa je nađen drugi način da se dođe do novca za magnetnu rezonancu. Opet preko leđa (odnosno džepova) građana. Tako je početkom aprila javni servis Srbije organizovao teleton akciju u kojoj građani pozivaju humanitarni broj telefona, razgovaraju sa poznatim ličnostima i tim pozivima (ili SMS porukama) doniraju novac za kupovinu magnetne rezonance za najvažniju zdravstvenu instituciju u zemlji – Klinički centar Srbije.

Osim što nema dovoljno aparata ovog tipa, i oni postojeći su već prilično stari i istrošeni, kažu u Sindikatu farmaceuta i lekara Srbije.

„Najviše problema kolege imaju u smislu amortizacije aparata. Imate situaciju da u Kraljevu u prethodnih godinu dana bar u dva navrata nije radio ni jedan skener, a desilo se i da je u celom tom kraju u jednom trenutku radio samo skener u Čačku, pa su svi iz okolnih gradova dolazili u Čačak, što je povećavalo čekanje na pregled. Prema našim podacima, većina medicinskih aparata je skoro na izdisaju, amortizacija je oko 85 odsto“, kaže predsednik ovog sindikata Rade Panić. 

Ekonomista i konsultant za strana ulaganja Milan Kovačević ukazuje na još jedan apsurd – da novca ima za projekte poput jarbola i gondole, a štedi se na vitalnim resorima poput zdravstva i prosvete, gde su liste čekanja sastavni deo sistema.

„I dalje je na snazi zabrana zapošljavanja u javnom sektoru, ali su tu pomešane i kruške i jabuke. Zabrana važi i u oblastima gde ima viška, ali i tamo gde postoji manjak u odnosu na potrebe, kao što je, recimo zdravstvo“, objašnjava Kovačević.

Panić dopunjava njegovu ocenu podatkom da Srbiji nedostaje oko 3.500 lekara i 8.000 medicinskih sestara, ali i da u zdravstvu postoji višak od najmanje 8.000 onih koji su zaposleni kao nemedicinsko osoblje.

U Srbiji žena čim rodi, već mora da razmišlja da li će moći da upiše dete u jaslice ili vrtić, kaže Valentina Ilić, predsednica SOS

Otpuštanjem viška koji opterećuje zdravstveni sistem i ulaganjem makar dela novca namenjenog za izgradnju stadiona, omogućilo bi se zapošljavanje nedostajućeg kadra i poboljšao kvalitet usluge, smatra Panić. „Ako na 21.000 zaposlenih lekara sada nedostaje oko 3.000, što je 15 odsto, onda to znači da su ovi koji rade za toliko preopterećeni i da nisu u stanju da pruže negu koja je garantovana“.

Novac za gondolu rješava problem nedostajućih vrtića

Valentina Ilić, predsednica Sindikata obrazovanja Srbije ukazuje na već hronični nedostatak mesta u vrtićima i liste čekanja koje se prave svake godine. „U Srbiji žena čim rodi, već mora da razmišlja da li će moći da upiše dete u jaslice ili vrtić“, kaže, napominjući da u ovoj zemlji još nema dovoljno vrtića.

Ako se uzme da je neka prosečna cena gradnje vrtića kapaciteta 200-250 mesta oko pola miliona evra, postaje jasnije da bi 15 miliona evra namenjenih gradnji gondole moglo da reši problem smeštaja predškolske dece makar u tri najveća grada Srbije, gde je i najizraženiji.

A gradnju gondole, ako je već isplativa, kao što tvrde predstavnici vlasti, država bi mogla da prepusti privatnicima, kojima ionako, prema oceni Milana Kovačevića, previše ulazi u prostor, sužavajući im mogućnosti za ulaganje.

Ekonomista dr Ljubomir Madžar, profesor emeritus na Alfa BK univerzitetu u Beogradu, kaže da ne treba biti veliki stručnjak pa videti da Srbija ima mnogo prečih potreba u drugim oblastima. „U privredi, u školstvu mnogo toga nedostaje. Naše zdravstvene ustanove su u lošem stanju. Međutim, političari imaju svoje prioritete. Oni rado grade ono što je šljašteće, vidljivo, ostavlja površinski utisak, fascinira veliki broj nedovoljno upućenih ljudi“.

Na pitanje da li građani uočavaju vezu između gradnje tih „šljaštećih“ objekata i činjenice da ne mogu dete da upišu u vrtić ili obave lekarski pregled u razumnom roku, profesor Madžar odgovara da te dve stvari povezuje jako mali procenat građana, te da je to jedan od glavnih problema u društvu.

Možda bi taj procenat bio veći kada bi vlast direktno konsultovala građane Subotice, Loznice, Zaječara, Kraljeva, Leskovca ili Vranja da li žele da 72 miliona evra njihovog novca potroše na gradnju novih stadiona u tim gradovima ili, recimo, na nabavku nove opreme za zdravstvene ustanove i zapošljavanje lekara u tim gradovima ili subvencije za udžbenike osnovcima.

Ili da pita Beograđane da li bi više voleli da se novac namenjen gradnji Nacionalnog stadiona, preusmeri, na primer, za kupovinu novih autobusa za gradski javni prevoz. Poređenja radi, gradske vlasti Beograda najavile su da će ove godine uzeti  kredit od 35 miliona evra za kupovinu 210 do 230 autobusa za gradski prevoz. A stadion bi, prema poslednjoj proceni ministra finansija Siniše Malog, koštao oko 100 miliona evra. Naravno, pod uslovom da cena gradnje u Srbiji bude gotovo dvostruko niža nego u većini evropskih zemalja, gde, prema rečima Marka Blagojevića, direktora vladine Kancelarije za upravljanje javnim ulaganjima, iznosi oko 3.000 evra po jednom mestu.

Ako vlast već najavljuje da će građane na referendumu konsultovati oko rešenja za Kosovo, kada jednom dođe na red, možda ne bi bilo loše prethodno vežbati demokratiju na manje krupnim, ali ne i manje životnim temama.  

Izvor: Al Jazeera