Zaostaje li ljevica dok desničarski populizam uzima maha?

Bivši grčki ministar finansija Yanis Varoufakis u Berlinu predstavlja svoje ideje o tome kako demokratizirati Evropu (Reuters)

Piše: Ylenia Gostoli

Nacionalističke i ultradesničarske populističke stranke su se pojavile kao glavni protivnici statusa quo na izborima za Evropski parlament, od kojih su se neke okupile oko Mattea Salvinija, italijanskog ministra unutrašnjih poslova i zamjenika premijera.

Stranke koje su ranije bila za izlazak iz bloka, slijedeći britanske stope, sada podržavaju novi panevropski nacionalistički savez da se promijeni Evropa iznutra.

Lideri i predstavnici u Parlamentu 11 ultradesničarskih stranaka učestvovali su na Salvinijevom finalnom predizbornom skupu u subotu u Milanu, a među njima s bili Marine Le Pen iz Francuske i Geert Wilders iz Holandije.

Mađarski Viktor Orban se nije pojavio, ali on je nedavno hvalio Salvinija jer je „utvrdio prvu liniju“ na centralnom Mediteranu – referirajući na italijansko uvođenje oštrih mjera prema izbjeglicama.

Od vremena prošlih izbora za Evropski parlament 2014., te stranke su dobile poene na nacionalnom nivou. Oni su sada na vlasti u Italiji, Austriji, Poljskoj i Mađarskoj, a više nisu na rubu u državama poput Francuske.

Prijetnja projektu dublje integracije

Iako su podijeljeni u vezi niza pitanja, uključujući Rusiju i budžet Evropske unije, desničarski populisti su odaslali slične poruke u vezi zaštite nacionalnog suvereniteta i kulture, kao i granica protiv „prijetnje“ migracije.

Ljevičarski euroskeptici su također odnijeli značajne pobjede na nacionalnom nivou u proteklih nekoliko godina, od britanskog Jeremyja Corbyna do Podemosa, stranke koje je izronila iz pokreta Indignados u Španiji, te La France Insoumise (Nepokorena Francuska) Jeana Luca Melenchona.

Antievropski populizam i na desnoj i na lijevoj strani doživljava se jednako kao prijetnja evropskom projektu dublje integracije, ali posebno dominaciji Evropske narodne stranke desnog centra, najveće političke grupe u Evropskom parlamentu, koja drži sve tri čelne pozicije u Evropskoj uniji.

Ali uprkos vodećoj retorici o populistima koji pokušavaju slomiti Evropsku uniju, neki analitičari su upozorili na etiketiranje bilo čega što se ne slaže sa trenutnim stanjem antievropskim.

„Problem je koja je vrsta evropeizma prigrljena“, rekao je Al Jazeeri Carlo Ruzza, profesor političke sociologije na italijanskom Univerzitetu u Trentu.

„Vrsta evropeizma koji prihvata globalizaciju sa otvorenim naručjem. Osoba, u teoriji, može biti proevropski orijentisana, a da u potpunosti ne prihvata mjere štednje i deregulaciju tržišta. Nešto što [mainstream] ljevica nije uradila“, dodao je Ruzza.

Iako je ovo jedan od razloga zbog kojeg je ljevica izgubila veći dio svog tradicionalnog izbornog tijela, radikalnije alternative su fragmentirane, prema Ruzzinom mišljenju.

Poveznice sa krajnjom desnicom

„Corbyn je umnogome drugačiji od Melenchona i italijanske ljevice“, objasnio je Ruzza, te je dodao:

„Melenchon na neki način zastupa antievropeizam, što je značajan dio radničke ili niže srednje klase doživio problematičnim, jer je ova stranka prigrlila, naprimjer, neke grupe žutih prsluka i neki su je doživjeli kao isuviše izloženu mogućnosti nasilja i poveznica sa krajnjom desnicom“.

Melenchonova La France Insoumise trenutno na anketama ima u prosjeku devet posto, daleko iza stranke En Marche! predsjednika Emmanuela Macrona i Rassemblement National od Le Pen, obje sa preko 20 posto na anketama.

„Corbynov antievropeizam je staromodni trotskiizam, zasnovan na vjerovanju da se socijalizam može bolje realizovati unutar [granica] nacionalne države nego u kapitalističkom klubu koji jeste Evropska unija“, nastavio je Ruzza.

Postoji osam panevropskih političkih grupa kojima se predstavnici u Evropskom parlamentu mogu pridružiti.

Većina stranaka označenih kao ljevičarski populisti dio su grupe Evropska ujedinjena ljevica/Nordijska zelena ljevica (GUE/NGL) u Evropskom parlamentu koja trenutno broji 52 od 751 mjesta.

Prema predviđanjima, ova grupa će zadržati, ugrubo, isti broj mjesta.

Osim Podemosa i La France Insoumise, ona uključuje stranke kao što su njemačka Die Linke (Ljevica) i grčka Syriza (Koalicija radikalne ljevice).

Laburisti iza Stranke Brexit

Poređenja radi, predviđa se da će Salvinijev novi savez – koji ne uključuje Orbanov Fidesz ili poljski Zakon i pravdu – dobiti 73 mjesta.

Britanska Laburistička stranka dio je Progresivne alijanse socijalista i demokrata (S&D) lijevog centra.  

Njen ambivalentan stav spram Brexita i na drugom referendumu, dijelom zbog Corbynovog euroskepticizma, doveo ju je do toga da trenutno zaostaje 10 poena iza desničarske Stranke Brexit Nigela Faragea, za koju se predviđa da će osvojiti najviše glasova u Velikoj Britaniji, sa 30 posto na anketama.

Kao i desničari, veće stranke i galaksija manjih grupa na lijevoj strani, posebno u Zapadnoj Evropi, također su govorili o potrebi da se povrati suverenitet od establišmenta u Briselu. Ali oni počinju od fundamentalno drugačije perspektive.

„Ekskluzivističku poruku, povlačenja u nacionalnu državu, lakše je artikulisati desnici nego ljevici“, smatra Ruzza, koji tvrdi:

„Ljevicu oduvijek inspirišu marksističke vrijednosti međunarodne solidarnosti. Zapravo, te vrijednosti nikada nisu u potpunosti prihvatile radničke klase.“

Za Melenchona i druge, vraćanje narodnog suvereniteta znači napuštanje evropskih sporazuma, koji su, kaže on, „zamrznuli ekonomsku politiku u apsurdnoj dogmi ordoliberalizma – njemačke varijante socijalnog liberalizma tako drage Merkelinoj vladi“.

Je li moguća reforma Unije?

Saradnja bi trebala postojati i pored tih sporazuma koji su zacementirali francusko-njemačku dominaciju unutar Evropske unije nauštrb drugih država, posebno u južnoj Evropi, kažu oni.

U ljeto 2015, tadašnji grčki ministar finansija Yanis Varoufakis okomio se na državne kreditore.

„Ovo što rade s Grčkom ima ime: terorizam“, rekao je on, kada je Syrizina vlada bila prisiljena da nametne mjere štednje građanima usred ekonomske krize u državi.

„Brisel i trojka danas žele da potvrdan [glas] pobijedi kako bi mogli poraziti Grke. Zašto su nas prisilili da zatvorimo banke? Da bi prestrašili ljude. A širenje straha se zove terorizam“, rekao je on u kolumni u Guardianu.

Varoufakis, koji je dao ostavku zbog uslova za paket pomoći Grčkoj 2015, osnovao je transnacionalni ljevičarski pokret čiji je cilj demokratizacija Evropske unije, DiEM25 i učestvovat će na izborima prvi put. Međutim, ankete pokazuju da je podrška za ovaj pokret do sada zanemariva.

Drugi vjeruju da je nemoguće reformisati EU.

„Da biste izmijenili sporazume potrebna vam je jednoglasnost svih članica. Ima država koje imaju koristi od sporazuma ovakvih kakvi su“, Al Jazeeri je rekao Samuele Mazzolini, profesor međunarodnih studija na Univerzitetu u Bathu i suosnivač Common Sensea, asocijacije čiji je cilj promocija „demokratskog populizma“, koji je dodao:

‘Prestati biti opsjednuti glasom populista’

„Ne osjećam se antievropski. Vjerujem da su osnove evropske saradnje, iskristalizirane u sporazumima Evropske unije, neprijatelji rada, zahtjeva naroda, mogućnosti politike zasnovane na rastu i zaposlenosti, usmjerene na dobrobit evropskih građana, posebno u južnoj Evropi.“

Tokom nedavne debate među kandidatima za predsjedavanje Evropskom komisijom, nominovani za socijalističku grupu Frans Timmermans, prvi potpredsjednik Evropske komisije, natuknuo je da će blok lijevog centra – za koji se predviđa da će izgubiti mjesta ali ostati drugi najveći u Evropskom parlamentu – tražiti savez „od Macrona do [grčkog premijera Alexisa] Tsiprasa“ da ospori dominaciju Evropske narodne stranke desnog centra.

Međutim, ovo bi impliciralo saradnju između Macrona i Melenchona.

„Trebali bismo prestati biti opsjednuti glasom populista. Kada imamo problem sa populističkim glasovima, to je 15 do 20 posto. Stvarni problem je sa ostalih 80 posto koji nisu bili u stanju pronaći vjerodostojan i uvjerljiv recept“, smatra Ruzza.

Izvor: Al Jazeera