‘Bez društvenog zazora prema bilo kome sa islamofobnim pogledima’

U martu je Francuskinja koja nosi hidžab aplicirala za posao u prodavnici rublja, Etam u južnom gradu Montpellieru. 

Ta žena, Oumaima, tvrdila je da je njena prijava odbijena jer joj je menadžer rekao da pokrivene žene neće biti prihvaćene.

U videu postavljenom na Twitter koji je pregledan više od 240 000 puta, Oumaima je rekla da je ona bila žrtva rasizma i pozvala je na bojkot brenda dok je objašnjavala „kako je teško živjeti, studirati i raditi sa hidžabom u Francuskoj“.

Iz Etama su brzo reagovali izdavši izjavu isti dan rekavši da ovaj incident „ne odražava njihove vrijednosti“.

Menadžer je dobio otkaz i iz Etama su pozvali Oumaimu da se izvine.

Ovaj incident je istakao čestu debatu u francuskoj politici i društvu: mogu li francuski muslimani ikada biti samo Francuzi?

Nakon napada u Parizu iz 2015, u kojima je naoružana grupa Islamska država u Iraku i Levantu (ISIL) usmrtila 130 ljudi u tri incidenta, islamofobni sentiment je porastao, kaže Nadiya Lazzouni, novinarka i muslimanska aktivistica.

„Uvjerenje da islam ne može biti dio francuske republike ili da je francuski musliman prerušeni unutrašnji neprijatelj definitivno se raširilo po državi“, rekla je ona Al Jazeeri.

„Važno je prisjetiti se da su vlada i druge institucije nakon napada 2015. javno tražile od muslimana da se distanciraju od onoga što se desilo, što jasno znači da ne vjeruju da muslimani podržavaju Francusku“, Lazzouni je rekla. „Bio je to način da se potvrdi da li smo odani naciji ili ne.“

Islamofobija raste “zastrašujućom brzinom”

Ova aktivistkinja kaže da islamofobija raste „zastrašujućom brzinom“ u Francuskoj godinama.

Prema podacima Organizacije protiv islamofobije u Francuskoj (CCIF), islamofobni napadi su se povećali za 52 posto u 2018. u poređenju sa 2017.

U prva četiri mjeseca 2019, prijavljeno je 300 napada.

Lazzouni je spomenula bivšeg predsjednika Nicolasa Sarkozyja, koji je kreirao ministarsku poziciju sa zadatkom da pomiri imigraciju sa nacionalnim identitetom.

„On je kreirao poveznicu između to dvoje“, kazala je Lazzouni, dodavši da je to utrlo put za njegovog nasljednika Francoisa Hollandea, da predloži oduzimanje francuskog državljanstva građanima sa dvojnim državljanstvom ako postoji sumnja na „terorističku“ aktivnost.

Ovaj prijedlog nije daleko stigao nakon pritiska javnosti, ali šteta je već napravljena, rekla je Lazzouni.

To je u ljudske umove ugradilo kreaciju „dvije verzije Francuske koje se sučeljavaju“, rekla je ona.

Jawad Bachare, predsjednik CCIF-a, smatra da država predvodi antimuslimansku diskriminaciju.

„Islamofobija je institucionalizirana unutar Francuske“, Bachare je rekao Al Jazeeri. „Postoje dva zakona, jedan iz 2004. koji zabranjuje hidžab u državnim školama i drugi iz 2011. koji zabranjuje nošenje vela koji prekriva cijelo lice, čime se direktno napadaju individualne slobode muslimanki.“

Islamofobni napadi se većinom sastoje od napada na džamije ili na muslimanke koje nose hidžab, Bachare je rekao.

No prisutna je i diskriminacija na poslu, kao što je nedavni incident u francuskoj prodavnici rublja.

CCIF nudi pravnu i psihološku pomoć žrtvama.

„[Ali] neki ljudi ne prijavljuju islamofobne napade zbog straha od odmazde“, rekao je Bachare. „Nakon proglašenja vanrednog stanja 2015. nakon napada, postojala je u Francuskoj klima sumnjičenja kombinovana sa policijskim racijama u domovima, što je doprinijelo ućutkivanju ljudi na neki način.“

Bachare kaže da su vladini podaci o islamofobiji nepouzdani jer samo računaju napade u kojima su podignute optužnice.

„Ovdje u CCIF-u, mi brojimo situacije i procedure koje nužno ne završavaju na sudu“, rekao je on.

Sekularizam vs. neosekularizam

Prema mišljenju Abdellalija Hajjata, profesora političkih nauka na Univerzitetu Nanterre, postoji svjesno kretanje misli koje je 2003. dovelo francuski historijski sekularizam u ono što je on nazvao „neosekularizam“.

Sekularizam je u Francuskoj zagarantovan zakonom 1905. i određuje razdvajanje crkve i države, fokusirano na tri principa: neutralnosti države, slobodi praktikovanja vjere i javnim ovlastima vezanim za crkvu.

„Način na koji su muslimani stigmatizirani u Francuskoj danas se nastavlja retorikom neosekularizma, koja se sastoji od širenja principa religijske neutralnosti dalje od državnih zvaničnika i potom primjenjivanja na građanima“, rekao je Hajjat, dodavši da je „neprijateljski“ prema slobodi izražavanja.

„Pokreti ili stranke desnog ili lijevog centra, predstavljeni Manuelom Vallsom (premijerom za vrijeme Hollandea) ili Nicolasom Sarkozyjem, bili su više fokusirani na proširivanje logike ovog principa neosekularizma.“

Ova retorika, koja je dostigla vrhunac kada je 2004. zabranjen hidžab, ima veze sa napadima od 11. septembra u SAD-u i prije tog, sa napadima na francuskom tlu 1995. i 1996. koji su bili povezani sa Alžirskim građanskim ratom, koji je, kako kaže Hajjat, promijenio javnu percepciju muslimana u Francuskoj.

Bilo je i intelektualaca koji su se, od 1989. zalagali za zabranu hidžaba i koji su još dio javne scene, dodao je on.

„Ljudi kao što je [spisateljica] Elisabeth Badinter i [filozof] Alain Finkielkraut, kao i pokojni [industrijalac] Pierre Berge, uzeli su na sebe da uvjere političku elitu da postoji muslimanski problem u Francuskoj, i da je jedino rješenje da se potpuno zabrani hidžab u državnim školama“, rekao je on. „Oni su sasvim reducirali ženu koja nosi maramu na komad tkanine na njenoj glavi.“

Međutim, Hajjat je dodao, Emmanuel Macron, trenutni predsjednik, „pridržava se originalne verzije sekularizma jer je okružen heterogenim kabinetom iz različitih političkih pozadina koje imaju uistinu različite ideološke vizije.“

Lazzouni, aktivistkinja, je rekla da islamofobija još nije prepoznata kao zločin na istom nivou kao antisemitizam.

„Protiv antisemitizma se vlada odlučno bori i to je sjajno“, kazala je ona. „Mi samo zahtijevamo da se protiv svih oblika rasizma bori sa istim žarom.“

Hajjat se slaže i kaže da se islamofobija, kao oblik rasizma, također smatra legitimnom retorikom.

„Ne postoji društveni zazor prema bilo kome ko ima islamofobne poglede“, rekao je on. „Ovo se dešava zato što javnim trgovima na kojima imaju platformu da šire svoje ideje upravljaju ljudi koji dijele istu retoriku.“

Naprimjer, Laurence Rossignol, bivši ministar za porodice, djecu i žene, neslavno je uporedio žene koje biraju da nose veo sa „crncima koji su bili za ropstvo“.

„”[Sa] jasnim islamofobnim glasovima koji se dižu unutar vlade, [prisutna je] ideja da je islamofobija mišljenje prije nego zločin“, Lazzouni je rekla.

Nakon napada na džamiju u Christchurchu, na Novom Zelandu, u kojima je ultradesničarski bijeli supremacist usmrtio najmanje 50 vjernika muslimana, „kolumnistima, tzv. intelektualcima i novinarima je data platforma da pokušaju objasniti i stoga opravdati ovaj teroristički čin rekavši da je to bio čin osvete [za ono što je počinio ISIL],“ rekla je Lazzouni, objašnjavajući da borba protiv islamofobije zahtijeva više od dokumentovanja i davanja pravnih savjeta.

„Trebamo se fokusirati na druga polja osim zakonodavnog da bismo se efikasno borili protiv antimuslimanskog rasizma“, rekla je ona.

Izvor: Al Jazeera