Nove teme bunta probuđenih hrvatskih ‘trnoružica’

Prosvjed, Protest, Učenici, Klima, Klimatske promjene
I protest hrvatskih učenika za klimu, kažu stručnjaci, pokazuje da se mijenjaju sadržaj i tema jačeg građanskog angažmana (Nel Pavleti? / Pixsell)

Hrvatski građani već dugo godina čak i sami sebe percipiraju kao prilično pasivno društvo, koje potiho gunđa protiv brojnih negativnih pojava koje im gotovo na svakodnevnoj bazi ‘servira’ politika i razni pripadnici ‘elita’, interesne skupine, ‘kontroverzni’ poduzetnici i slično, ali rijetko kada kreću u otvoreni bunt ili, kako se kaže, ‘na ulice’.

Daleko je druga polovica 90-ih kada su neki prosvjedi, poput onog poznatog u obranu Radija 101, prerasli u izraz općeg nezadovoljstva tadašnjim hrvatskim vodstvom, politikom, vođenjem ekonomije i privatizacijom, kriminalom i slično.

Gotovo je nemoguće nabrojati sve afere i događanja u međuvremenu koja bi u mnogim drugim zemljama izazvala pravu erupciju građanskog nezadovoljstva, dok su hrvatski građani bili tihi.

Tragedije i nasilje

Posljednjih godina svega je jedan prosvjed okupio značajnih nekoliko desetaka tisuća ljudi – onaj za kurikularnu reformu. Ostali su bili uglavnom ideološke naravi i motiva, organizirani od interesnih grupa, koji nisu okupljali široke mase.

No, posljednjih su mjeseci stvari ponešto drugačije – održano je više prosvjeda koji su snažno odjeknuli i u političkom vrhu, koji se brže-bolje priključio glasovima nezadovoljstva naroda.

Nagomilani slučajevi i blizina izbora

Govoreći o uzroku tog ‘buđenja’ hrvatskih građana u posljednje vrijeme, s obzirom na to da su na inertnost sustava odavno naviknuli, Nazor smatra da je i ovdje ipak prisutan politički moment – bliže se europski izbori. Iako hrvatski građani, kaže, slabo izlaze na te izbore, ipak je to dobar trenutak da se političare ‘iskoristi’ i dobije ono što se inače ne uspijeva dobiti, jer kada se natječu za glasove birača, ne mogu se praviti da ne vide i ne čuju što se događa.

“S jedne strane možda to što se na neki način nagomilalo slučajeva u kojima su građani bili suočeni sa situacijom koja im se čini neprihvatljivom i neodrživom, ali bojim se da to nije dovoljno za naše sadašnje političare da bi oni samo na to reagirali. Meni se čini da je možda tu neka interakcija između tih zbivanja koja su se nekako ‘zgusnula’ i pravog političkog trenutka, a to su ti skorašnji izbori pa onda je dobro pokazati da si, eto, zaista osoba koja brine o svojim građanima i koja želi čuti što oni govore i pokušati barem djelomično to realizirati”.

Ne radi se niti blizu o nečemu kao što u ‘Žuti prsluci’ u Francuskoj ili ‘1 od 5 miliona’ u Srbiji – bili su to uglavnom prosvjedi potaknuti tragedijama zbog propusta zdravstvenog sustava koje su završile gubitkom mladih života te oni potaknuti slučajevima nasilja u kojima se pokazala nedovoljna funkcionalnost institucija ili pravosuđa, poput slučaja ‘Daruvarac’, odnosno puštanja na slobodu nasilnika koji je brutalno premlatio mladu djevojku, ili nedavnog uspješnog prosvjeda inicijative ‘Spasi me’ protiv obiteljskog nasilja, potaknutog slučajem oca koji je četvero djece pobacao s balkona kuće.

Posljednji u nizu bio je prosvjed protiv dodjele počasnog doktorata zagrebačkog Sveučilišta gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću.

Nazor: Umor od ideoloških priča

Sugovornici Al Jazeere smatraju kako su očite promjene u ponašanju građana i pomak prema naprijed u aktivnom građanskom iskazivanju nezadovoljstva ili neslaganja s nekim društvenim problemima i pojavama.

Psihologinja Mirjana Nazor kaže nada se da ne griješi kada procjenjuje da su se ljudi umorili od ideoloških priča te da im je postalo jasno da im neke druge stvari zagorčavaju život i ispunjavaju ih osjećajem nezadovoljstva i drugim negativnim osjećajima.

“Ako pogledamo, i u Zagrebu je bio prosvjed, ali ne samo u Zagrebu, koji je bio vezan za ‘Spasi me’, koji je protiv nasilja u obitelji, mislim da je to nešto što je blisko svima, bez obzira koje nacionalnosti bili i kakve svjetonazore imali, ipak nam je negdje jasno da žene i djecu treba štiti, mada obiteljsko nasilje, naravno, ne isključuje da i muškarci mogu biti žrtve”, kaže Nazor.

Stoga smatra kako nije čudno da takva tema okupi doista velik broj ljudi jer su kod takvih pitanja svi zainteresirani da se rješavaju kvalitetnije.

Interes za općedruštvene probleme

No, posebno je se dojmilo što su se hrvatski učenici priključili nedavnom globalnom prosvjedu za spas planeta.

“Ne neki problem koji je njima isključivo bitan u njihovoj užoj sredini – mada je i to, jasno, važno – ali naprosto za planetu Zemlju, za opstojnost na Zemlji, dakle nekakav širi problem koji njih isto ‘tangira’ jer im je jasno da su oni ti koji će dalje živjeti na ovom svijetu, mi starija generacija ćemo umrijeti za koju godinu. Ali njih čeka život, nadajmo se da ih čeka, i onda im nije svejedno u kakvom će to okruženju biti”.

Po posljednjim takvim događanjima, kaže, može se zaključiti da je građansko društvo nešto jače prisutno na sceni nego prije i problematiziraju se neki općedruštveni problemi koji zabrinjavaju sve ljude, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest i slično.

“I u tom smislu smo, čini mi se, napravili jedan napredak – da nas ti opći problemi počinju zanimati, a ne samo ta naša prošlost, koja nam zagorčava život u sadašnjosti”.

Kao ‘trnoružice’

Ipak, ističe, još postoje brojna pitanja prema kojima se građani odnose pasivno, a za koja smatra da bi trebalo pokrenuti akciju kako bi se državne strukture koje bi o njima morale voditi računa, ‘probudile’ i radile svoj posao kako treba, a ne samo formalno.

“Recimo, vezano za probleme invalidnih osoba, probleme osoba oboljelih od rijetkih bolesti pa isto tako problem udomiteljstva i posvajanja djece – to je sramotno, mi se žalimo da nam je natalitet mizeran, a toliko još uvijek ima djece u domovima koja vape bilo za udomiteljstvom bilo za posvojenjem”.

No, posljednja javna iskazivanja nezadovoljstva mogla bi biti znak ‘buđenja’ i poruke politici da probleme počnu rješavati i u konkretnim situacijama, a ne samo ‘na papiru’.

“Kao ‘trnoružice’, netko nas je poljubio, ali neke još ne dovoljno, nije dovoljan jedan poljubac, možda treba nekoliko njih pa da se onda potpuno prenemo i da zaista počnemo rješavati probleme koje bi inače u normalnoj državi, jasno, trebale rješavati državne institucije, ali kako su one kod nas jako inertne i neke stvari isključivo formalno, a ne stvarno rade, onda očito da samo angažman civilnog društva može pokušati”, zaključuje Nazor.

Krizmanić: Korak nabolje, do sada su sjedili doma

Hrvati, ističe psihologinja Mirjana Krizmanić, premalo prosvjeduju, iako ima dovoljno razloga za nezadovoljstvo i prosvjede, zbog kojih bi možda, kaže, svi njihovi susjedi izašli na ulice, a do sada su oni ipak bili gotovo posve neangažirani. No, i ona smatra da se to počelo mijenjati te da je to korak nabolje.

“Meni se sviđa što su sad išli na demonstracije protiv toga da se gradonačelniku Milanu Bandiću dodijeli počasni doktorat. Smatram to prvom stvarno pozitivnom pojavom kod Hrvata, koji inače ne demonstriraju – ostanu doma i uvijek očekuju da to netko drugi učini umjesto njih. Mislim da je to jedno pravo koje ljudi trebaju iskoristiti i pozdravljam da su to Hrvati počeli činiti”.

Pritom, smatra, nije važno radi li se o prosvjedima zbog nekih općedruštvenih pitanja ili, što je najčešće razlog, zbog onoga zbog čega se smatraju pogođenim.

“Pozdravljam svaku demonstraciju koja ima određeni cilj. Neka je i zbog vlastitih interesa i zbog konkretnih problema, samo neka se to pokaže”.

I ona ističe da je posebno važno da mladi budu oni koji iniciraju i potiču takav društveni angažman jer oni i jesu ti koji bi se prvenstveno trebali angažirati, aiko često pokazuju nezainteresiranost. To se, kaže, sada pomalo mijenja.

“Njihova budućnost, njihovo sutra ovisi o tome ako im se nešto ne sviđa, da izađu van i protestiraju, a ne da to za njih rade njihovi roditelji”.

Institucije i osjećaj nesigurnosti

Sven Marcelić, sociolog sa Sveučilišta u Zadru, procjenjuje da je jedan od glavnih razloga aktualnog vala prosvjeda to što se pokazuje da su institucije hrvatskog društva u takvom stanju da se građani više ne osjećaju sigurno – institucije nisu jamac sigurnosti.

“Odnosno, da se uz sve ono što ionako znamo, jer o tome govore i međunarodna rangiranja – da pravosuđe nije politički neovisno, da se cijeli dijelovi javnog sektora nalaze u lošem stanju, zdravstvo je opterećeno listama čekanja, a obrazovanje nikako da se reformira – uza sve to sad imamo i čitav niz slučajeva koji ne samo da razotkrivaju razmjere problema, nego šokiraju dovoljno da se ljude pokrene na akciju”, navodi Marcelić.

Tako se uz ionako loše funkcionirajućih dijelova hrvatskih institucija vidi i niz primjera gdje je to loše funkcioniranje donijelo izravnu štetu i to u kratkome periodu, što je dovelo do prosvjeda u većem broju.

Reakcija na nefunkcioniranje sustava

“Radi se o obrambenom refleksu, ali takvome da je dobro da ga hrvatsko društvo iskazuje. Prosvjedi su korisna stvar u svakoj demokraciji, a hrvatska država prolazi kroz evidentnu krizu i funkcioniranja sustava i povjerenja u institucije”.

Osim toga, ističe, građani redovito iskazuju iznimno nisu razinu povjerenja u Sabor, Vladu i političke stranke te sudove, što znači da je trodioba vlasti u apsolutnoj krizi povjerenja.

Stoga postoji jaka motivacija za veći broj prosvjeda, za koje je važno da su svi, navodi, nastali kao reakcija na nefunkcioniranje sustava.

“Ne radi se, dakle, o stranački motiviranim prosvjedima ili borbi oko velikih ideoloških tema kakve smo imali prilike često gledati u hrvatskoj politici, nego o reakciji na konkretne primjere u kojima su građani bili dovedeni u situaciju da budu žrtve sustava. Zato mi se čini da možemo vidjeti određeni pomak u sadržaju”.

Na dnevnom redu nove teme

To je, kaže, važno i zbog toga što su problemi ideološkog tipa koji su do sada mobilizirali veći broj ljudi često nespojivi osobito s problemima mlade generacije.

Tako mi on ističe nedavno okupljanje srednjoškolaca na prosvjedu za klimu, što se do sada nije događalo.

“To znači da se na dnevni red ipak stavljaju i novije teme, koje se ne povezuju sa standardnim pričama o “ustašama i partizanima”. Kako se bavim, između ostalog, i istraživanjem srednjoškolaca, moram primijetiti da od njih nisam nikad čuo da govore o takvim temama niti ih to zanima. Možemo na neki način reći da ‘mainstream’ politika apsolutno ne odgovara na njihove probleme i to je vjerojatno jedan od razloga njihovog iznimno niskog interesa za politiku. Zato se nadam da će mlađe generacije, za koje ne smatram da su apolitične, nego da im ne odgovara trenutna ponuda, donijeti određenu promjenu”, zaključuje Marcelić.

Izvor: Al Jazeera