Kako se boriti protiv ‘odliva mozgova’ iz BiH

Podaci UNESCO-a su koliko tačni toliko zastrašujući i bolni. Od 1995. godine BiH je napustilo 79 posto inženjera, 81 posto magistara i 75 posto doktora u oblasti tehničkih nauka. Podaci Instituta za razvoj mladih KULT na isto ukazuju – 80 posto mladih ne vidi perspektivu u državi. I onda činjenice “milion puta” potvrđene širom meridijana i paralela Planete da su naši ljudi “tamo negdje” pokazali svoje talente, znanja, stručnosti i vrijednosti i da ih poslodavci i sredina nisu ekscerpirali kao Bošnjake, Hrvate ili Srbe nego kao ljude u koje vrijedi ulagati.

Kakva smo mi to država, društvo, kakvi smo mi to ljudi dva desetljeća na čelu institucija koji su “donijeli” najkobniju moguću odluku da formirane i educirane ljude sa naših prostora, bistre momke i pametne djevojke, mlade stručnjake u koje su uložene pare i godine da stvaraju nove vrijednosti i grade karijere u “svojoj domaji”, zbog užasnih nacionalističkih šablona, puste tek tako da odu i da grade druge države tamo gdje ih niko ne pita za etničku, političku ili neku drugu “kartu”. Odgovor je prost – mi smo društvo sretnih pojedinaca na vlasti koje naprosto ne interesira egzodus mladih stručnjaka, jer njihove pozicije  time nisu ugrožene.

Ti bi mladi ljudi, moguće je, da su ostali, “previše” pitali i propitikivali zbog “složenog i krajnje zabrinjavajućeg stanja”, ukazivali na pogubnosti nacionalizama i na taj način širili defetističku sliku o državi koja frustrirano i slijepo čuva svoju imaginarnu projekciju unutrašnje podijeljene države na tri konstitutivna naroda koji svaki na svoj način gradi svoje mitove i “odijeva ih u naučno ruho”.

Kaljuža mediokritetstva

Jasno je svima – i onima na vlasti i običnom puku – da bi ovih 79 posto inženjera, 81 posto magistara i 75 posto doktora s početka priče umjesto “tamo” uspjeli ovdje da su dobili šansu i podršku kakvu su,očigledno, dobili “tamo”. I objeručke je iskoristili.

Almir Badnjević, doktor nauka iz oblasti biomedicinskog inženjeringa i jedan od najistaknutijih mladih naučnika u svijetu u svojoj branši kaže da, čitajući podatke o odlasku visokoobrazovanog kadra iz BiH, kao i kadra srednje stručne spreme koji je još uvijek zdrav i u punoj snazi, pomisli kako će evropske zemlje BiH proglasiti najpoželjnijim “biroom za zapošljavanje”.

“Ulažemo, odgajamo i školujemo besplatno za inostrano tržište! Tužno, da ne može biti tužnije. Samo se rijetki odlučuju da se bore i pokušaju nešto napraviti ovdje, ali i njih je sve manje, jer je upitno koliko takvi trebaju ‘sistemu’. U državi, tačnije u vladajućim strukturama, ostaju oni sa kojima se može manipulirati i koji će uraditi sve samo da su i dalje u vlasti, bez obzira na posljedice. Upravo takvi odgovaraju ‘svjetskim silama’ koje su u BiH kreirali platformu za proizvodnju besplatnog stručnog kadra”, kaže Badnjević. Ističe kako sve relevantne svjetske organizacije imaju informacije da je BIH jedna od država sa najvećim procentom korupcije, najvećim procentom nezaposlenosti, najvećimprocentom po glavi stanovnika onih koji napuštaju zemlju.

“Sve se to zna, ali se žmiri. Šalju se različite note i apelacije, ali se konkretno ne poduzima ništa. Tačnije, vrše se korekcije u onim segmentima koji su njima u interesu, kroz uslovljavanja novih kreditnih tranši, te tzv. evropskih reformi koje bi trebale da nas spase u ‘obećanom društvu’ pod nazivom Evropska unija. Stoga,ok oni koji vode državu bukvalno ne primijene onu narodnu » Uzdaj se u se’ i u svoje kljuse«, teško da možemo očekivati zaustavljanje ovog negativnog trenda”, smatra naš sagovornik.

Damir Marjanović, rektor Burch univerziteta u Sarajevu kaže kako naša djeca napuštaju ovu zemlju u potrazi za stabilnim okruženjem, dobro plaćenim poslom i bježe od realnosti u kojoj četvrt stoljeća vlastodršci kreiraju kaljugu u kojoj utapaju prosjek ili ispod prosjeka svaku mladu osobu koja misli svojom glavom.

“Našu snagu, intelektualni potencijal i generaciju koja nosi demografski opstanak ove zemlje raširenih ruku čekaju, ali i mame univerziteti susjednih zemalja. Na taj način oni rješavaju problem svoje budućnosti i ‘krpe’ svoje demografske rupe. Mi smo već postali izrazito stara populacija i ako drćavne institucije ne povuku drastične poteze u smjeru stvaranja uvjeta za intelektualni i profesionalni razvoj mladih ljudi u BiH, ova zemlja će se u narednim desetljećima suočiti sa još većim ekonomskim i socijalnim problemima će teško prevazići”, ističe Marjanović.

Apostrofirajući stanje u visokom obrazovanju koje je rezultat “nereda” i neefikasnosti nadležnih institucija zbog čega se mladi ljudi odlučuju da studiraju vani, naš sugovornik ukazuje na žarišne slabe tačke ovog segmenta razvoja društva.

“Nejasan je model akreditacije, činjenica da agencija za akreditaciju nije članica evropske mreže, lako  dosegljivi standardi i potpuna komercijalizacija visokog obrazovanja u smislu bitnosti diplome kao papira a ne kao garanta znanja doveli su do toga da je visoko obrazovanje postalo svrha samo sebi, a ne razvoju društva.Pred nama su bolni rezovi i dramatični nepopularni potezi koji bi trebali dovesti do uvođenja reda u visooko obrazovanje”, kaže Marjanović.

Izdvajanja za nauku i evropski projekti

Mišljenja je da se akademska zajednica mora “u roku odmah” probuditi i obračunati sa uljezima unutar sebe same a zatim i sa infiltriranim političkim establišmentom, te da se mora uzvratiti udarac političkim spletkarošima koji desetljećima uništavaju visoko obrazovanje izvana i iznutra.

Nijaz Skender sa Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Bihaću konstatira kako vlast koja nije spremna da u obrazovanje i nauku uloži više od 0,37 posto budžeta Federacije BiH pokazuje koliko joj nije stalo do ove zemlje i do svih onih dječaka i djevojčica koji će biti uskraćeni za kvalitetno školovanje.

“BIH ima potencijala i ima budućnosti, ali moramo promijeniti mnoge stvari, prije svega sebe,način razmišljanja, navike i okrenuti se radu, umjesto politilkanstva. Naravno da je to sada teško uraditi u situaciji gdje se narodi guraju u nacionalne »torove« i okreću jedni protiv drugih pod krinkom zaštite ‘svog naroda’, a radi ostvarivanja interesa političkih elita. Sve dok narod glasa, a ne bira, imaćemo ovakvu situaciju gdje ćemo stalno pričati o ‘odlivu mozgova’ iz BiH”, kaže Skender. Dodaje kako 12 ministara obrazovanja sa glomazni državnim aparatom na 3,5 miliona stanovnika ne mogu doprinijeti poboljšanju obrazovnog sistema.

“Ministarstva i inspekcije koje rade po nalogu moćnika a ne po propisima, ubijaju svaku nadu da je normalan život moguć. Što se tiče ulaganja države u nauku i naučni rad, to ulaganje je minorno i mislim da smo među posljednjim državama u Evropi po ulaganju u nauku. S druge strane, postoji taj klijentelistički odnos i sprega ljudi iz akademske zajednice i politike. Političke strukture kreiraju upravljačke i rukovodne strukture na univerzitetima samo po političkim linijama i bez ikakvih normi i kriterija o kvaliteti pojedinaca. Postavljeni su, nažalost, takvi modeli gdje pojedinci sa vrlo sumnjivim kvalitetima na sve mogućenačine, ne birajući sredstva, vrlo brzo napreduju u političkom smislu, kreiraju politike na svim razinama i postavljaju ‘standarde’, te mladim ljudima, nažalost, postaju uzori za njihov vlastiti napredak”, kaže Skender.

Daleko ispod evropskog prosjeka

Kada je riječ o izdvajanju sredstava iz budžeta u razvoj nauke i istraživačke projekte kao jedan od načina da se zadrže mladi stručnjaci i temelj razvoja svake moderne države, Damir Marjanović kaže kako je BiH jako daleko od evropskog prosjeka.

“Država sama po sebi ne izdvaja dovoljno za nauku, ali ne potiče ni privatni sektor da to čini. Uporedo s tim, imamo iscjepkanost ingerencija gdje o nauci i obrazovanju odlučuje 13 ministarstava. U tom moru birokratije nerijetko se gube naučne misli i ideje. U Kantonu Sarajevo je zadnjim budžetom dosegnut nivo od oko 1 posto budžeta uz značajno uvećan iznos za potporu naučnim projektima i istraživanjima u 2019. godini. No, daleko je od sanjanih 2-3 posto BDP-a kojima Evropa teži ili čak jedan posto BDP-a koji polako dosežu pojedine afričke zemlje”, govori Marjanović.

Almir Badnjević mišljenja je da sa aspekta nauke definitivno postoji rješenje a ono je u internacionalizaciji i povezivanju sa istraživačima svjetskog kalibra, te kroz apliciranje na evropske projekte.

“Jako veliki projekti su u igri, te BiH kao partner u velikim konzorcijima treba i može da uzme ‘dio kolača’ za sebe. Najbolji primjer kako se to radi je BioSense institut iz Srbije koji svake godine ima budžet od nekoliko desetina miliona eura. Na taj način je Biosense postao jedan od boljih evropskih centara. Vjerujem kako se i u BiH sa nekom sličnom idejom nešto slično može napraviti”, objašnjava Badnjević. Govoreći o fondu za nauku u BiH ocjenjuje kako je on zanemarljiv za bilo kakvo ozbiljno istraživanje.

“Bolje je napraviti dva dobra projekta koja će moći nešto da naprave od tog fonda, nego finansirati više projekata sa iznosima koji su nedovoljni za bilo šta ozbiljno. Kriteriji za ovakvo dodjeljivanje je lako napraviti ukoliko se želi. Međutim, kod nas se sve dijeli na tri strane, te samim tim svi kriteriji i objektivnost padaju u vodu”, zaključuje Badnjević.

Izvor: Al Jazeera