Župarić-Iljić: Na strahu od migranata kupe se politički bodovi

Kolone izbjeglica prošle su prije nekoliko godina balkanskim prostorima. Ruta kojom su prolazili zatvorena je, no ljudi koji u potrazi za boljim životom idu na Zapad pronašli su druge pravce. I krenuli preko Bosne i Hercegovine, ponovno prema Hrvatskoj i dalje u Europsku uniju. Iako je njihov broj znatno manji, iako im se promijenila struktura – nekad su u znatno većem broju to bile izbjeglice, odnosno ljudi koji su bježali od ratova, a danas su to migranti, ljudi koji idu u potrazi za boljim životom – balkanske države ne snalaze se baš u pružanju pomoći. No, ne snalazi se baš najbolje ni Europa, jer bodljikave žice i zidovi nisu rješenje.

O problemima izbjeglica i migranata, odgovoru balkanskih država i samih građana, mogućim rješenjima za Al Jazeeru govori sociolog Drago Župarić-Iljić, stručnjak za migracije i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

• Prije tri godine balkanski prostor svjedočio je prolasku velikog broja izbjeglica s Bliskog i Srednjeg istoka, te sjevera Afrike tzv. balkanskom rutom na Zapad. Prošle godine, doduše u manjem broju i na drugim pravcima, u istom smjeru pošli su migranti. No, migracije nisu novost. Ipak, kad su se počele događati pred našim vratima i u našim dvorištima postali smo svjesni i ljudske tragedije, nesreće, patnje… Jesmo li, kad smo već postali svjesni, i na pravi način reagirali kao ljudi, kao društva?

– Migracije su od pamtivijeka konstantan i normalan prostorni i društveni fenomen. U razdoblju 2015. i 2016. ljudi jesu, koliko su bili u prilici, reagirali na način nesebične pomoći prvenstveno u smislu prikupljanja i slanja humanitarne pomoći. No najveći dio društva zapravo nije osobno, uživo, susreo ikoga od izbjeglica, nego su ih vidjeli preko medija, jednako kao što ih vide s Lampeduse ili grčkih otoka. Saznanje da negdje blizu vas u prihvatno tranzitnim centrima neki ljudi trebaju pomoć u hrvatskom je kontekstu, čini se, ostalo samo jednokratni iskaz kriznog upravljanja u tom trenutku, jer danas ne svjedočimo takvoj i tolikoj vrsti humanitarnosti i solidarnosti građana s izbjeglicama u prihvatilištima ili na granicama, osim u slučaju organizacija civilnog društva i nekih novih građanskih inicijativa. Također, brojne vjerske zajednice aktivno su pomagale ljude u tranzitu tokom Balkanskog koridora, kao što i danas pomažu izbjeglice u njihovom prihvatu i integraciji u društvo.

• Al Jazeera je među prvima, ako ne i prva, za egzodus stanovništva Bliskog i Srednjeg Istoka te sjevera Afrike prije četiri godine rekla da se radi o izbjeglicama i da će izvještavati o ‘izbjegličkoj krizi’. Radi definicije samih pojmova ‘izbjeglica’ i ‘migrant’ molim Vas da objasnite ta dva termina.

– Da izbjegnemo školske definicije oba pojma koje su već znane, a opet pogodimo bit stvari, dovoljno je reći da je migrant svatko tko bira ili je prinuđen seliti se iz svog prebivališta, na relaciju koja je vrlo često preko granica vlastite države, na razdoblje dulje od godinu dana ili s namjerom trajnog ostanka u destinaciji. Ako su k tomu ljudi prisiljeni otići i bježe zbog razloga koji uključuju strah od progona, sam progon, rat, nasilje, kršenje ljudskih prava, onda ih možemo smatrati izbjeglicama, čak i ako još nisu ostvarili takav status u formalnom smislu. Birokratska je zamka da one koji su iz svojih zemalja otišli zbog gladi, siromaštva, neimaštine ne smatramo izbjeglicama dostojnim zaštite, iako su uvjeti njihova ostanka takvi da im je tamo život jednako ugrožen. No i za takove prisilne migrante se mora naći rješenje, koje zemlje Zapada očito još ne razrađuju sustavno.

• Ne mogu se oteti dojmu da u svim balkanskim narodima, i prije četiri godine, ali i danas, prisutan očit strah od drugih i drugačijih iako se zna da neće ovdje ostati. Ima li logičnog objašnjenja, pogotovo ako se zna da su i mnogi od nas ne tako davno bili izbjeglice?

– Problem je ovdje višeslojan. S jedne strane slabija informiranost građana o tome tko su ovi ljudi i zašto su ovdje otvara prostora za manipulaciju određenog dijela političkih elita koji se upinju da u medijskim kampanjama ocrne izbjeglice na granicama kao opasne kriminalce koje treba deportirati. Doživljaj izbjeglica i migranata kao neke vrste bilo sigurnosne, ekonomske, političke, kulturne pa i zdravstvene prijetnje počiva na neinformiranosti, ali i pristajanju na dominantne diskurse kreatora javnog mnijenja. S druge strane, sjećanje na naše relativno nedavno ratno i izbjegličko iskustvo iscrpilo je samo sebe u pozivanju na recipročnost pružanja pomoći koju su nekoć iskazivali nama kao raseljenima. Istraživanja socijalnih psihologa pokazuju da empatija ima svoj vijek trajanja u smislu da bi se zaista trebalo raditi na informiranju ljudi, ali i građenju jednog solidarnijeg društva koje bi danas bilo pravednije i perspektivnije za sve nas, jednako za domaće i za useljenike.

• Prošle je godine, kad je Bosna i Hercegovina u pitanju, bila aktivna ruta preko rijeke Drine ili na jugoistoku države i potom prema zapadu, odnosno ličkom i banijskom području. Očekujete li, možda, otvaranje novih pravaca kretanja?

– Vrlo vjerojatno su upravo te rute kreirane s razlogom što bezbolnijeg prolaska BiH i Hrvatske na najkraći mogući način prije dosezanja Schengena. Eventualno skretanje ili novi pravci može se očekivati tek sa većim stupnjem osiguranja i graničnih kontrola upravo tih područja.

• Očito je da se još neko vrijeme migracije preko balkanskih prostora neće zaustaviti. Što ako, u međuvremenu, Hrvatska postane dio Schengena? Trebamo li se bojati ograda i žica kakvima se okovala Mađarska, a dijelom i Slovenija?

– Svakako je nepoželjno i vodilo bi daljnjem stradanju ljudi u pokušajima prelaska, a s obzirom na duljinu granice s BiH to bi bilo nemoguće tehnički izvesti, prirodne barijere već predstavljaju nepremostivu prepreku za mnoge. U slučaju odluke za žicu u nekim dijelovima, npr. u Unsko-sanskom kantonu mislim da bi to dovelo do brojnih problema na vanjskopolitičkom planu bilateralnih odnosa Hrvatske s oba entiteta u BiH, pa ju nitko ne bi trebao priželjkivati kao opciju.

• Kako se u svemu, po Vašem mišljenju, snašla Europska unija koja s jedne strane ima problem s prilivom velikog broja izbjeglica i migranata, a s druge strane treba radnu snagu?

– Krajnje cinično i pomalo šizofreno. Plaća danak Turskoj da bi, kao nekoć Libija, držala ljude što dalje od europskih granica, a istovremeno iskazuje svoje kozmetičke mjere solidarnosti putem kvota premještanja i preseljenja, što je kap u moru potreba. U pozadini se aktivno radi na jačanju uloge, nadležnosti i funkcija Frontexa s idejom zaštite vanjskih granica, a želja za stalnom strukturnom suradnjom u vojnim pitanjima oslikava konture Europske vojske. Unija se itekako pregrupirava stvaranjem Europske granične i obalne straže poradi integriranog upravljanja vanjskim granicama, dakle militarizacija i sekuritizacija je uznapredovala. Iako se zatvara, Europa radnike i dalje treba, doduše ne svih profila i kvalifikacija, pa se sada kreće i u eksperiment s humanitarnim vizama, koje nanovo snižavaju standarde zaštite no za neke će možda biti slamka spasa.

• Ispaštaju li zbog europskog (ne)snalaženja Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, druge balkanske države?

– Donekle, Hrvatska ponajviše jer je preuzela na sebe aktivnu ulogu „braniteljice granica“ pa i po cijenu sistemskog nasilja, ne bi li se dokazala dostojnom Schengena, dok istovremeno perspektiva onih koji su traže ili su dobili zaštitu nije bogzna kakva. Srbija i BiH jer su na temelju vlastitih slabo razvijenih sustava azila de facto prepuštene same sebi i politikama milosrđa velikih međunarodnih organizacija poput IOM-a i UNHCR-a. Ne smijemo zaboraviti ni velike napore koje ulažu domaće i međunarodne solidarne mreže, ali i lokalna populacija, koji svi nesebično rade da bi umanjili razmjere humanitarne krize koja se odvija u BiH danas jer su određena područja postala hot-spotovi. Ipak, najviše ispaštaju ljudi, zaustavljeni, zaglavljeni, odvraćeni, razbijenih bubrega i iluzija o Europi kakvu su priželjkivali.

• Europska unija je obećala riješiti problem u korijenu, odnosno pomoći područjima iz kojih su zbog ratnih sukoba ili neimaštine, nastale zbog devastacije država i društava, ljudi masovno počeli bježati. Nije urađeno puno. Što, zapravo, EU i može, ako to ne žele stariji brat i sestra, SAD i Rusija?

– Potrebno je djelovati sinergijski, a Europa može puno čak i bez upliva ostalih. Ne treba zaboraviti da je izbjeglička zaštita privremenog karaktera i da ako se poboljšaju uvjeti u državi porijekla, dakle prestane rat, uslijedi obnova te se stvore uvjeti za održiv povratak dio izbjegličke populacije bi se vjerojatno vratio u svoje zemlje. Ulaganje pak u razvojne projekte bi značilo neki vid olakšanja situacije mnogima koji razmišljaju o odlasku, ako bi im se perspektiva poboljšala. No drugi bi svejedno izabrali migraciju bez obzira na sve. Tako da „rješavanje problema u korijenu“ ne treba shvaćati kao zapadnocentrični neokolonijalni san o tome da Europa daje novce da bi ljudi ostajali tamo gdje jesu, nego prije kao omogućavanje ljudima da imaju opciju izabrati ostati, a ne odlaziti iz nužde i nevolje. Zapravo bi trebalo pronaći balans između oba pristupa – ulagati u obnovu i razvoj, ali i dozvoliti više kanala za zakonitu migraciju, kao izraz aktivne strategije preživljavanja, te dinamičnog procesa transformacije društava porijekla i društava primitka, tj. useljavanja.

• Migrantsku krizu za svoje ciljeve, u populističkom i manipulativnom smislu pokušali su na balkanskim prostorima iskoristiti političari, ali i mediji plasirajući vrlo često dezinformacije, glasine, lažne vijesti… Kolika je odgovornost i političara, i medija te kako ih pozvati barem na zdrav razum, ako sankcije – i ako postoje – teško da mogu proizvesti konkretan učinak?

– Odgovornost je velika i određene članice EU odlučile su se za pravno reguliranje i sankcioniranje širenja lažnih vijesti. U javnom i medijskom prostoru također je dosta govora mržnje koji je potrebno sankcionirati, međutim, izostaje osuda takvih praksi od strane onih koji su kreatori javnog mnijenja, jer nekolicina njih i sama pribjegne korištenju upravo takvih alata širenja straha, paranoje i ksenofobije. Strah od migracija i migranata su tema na kojoj pokušavaju ušićariti neke političke bodove, a zapravo je jako malo medijskog i javnog prostora posvećeno za argumentiranu i odstrašćenu raspravu o svim prednostima, nedostacima pa i izazovima koju taj fenomen nosi. Posebno me fasciniraju komentari na društvenim mrežama u raspravama gdje neki zastupaju pro-migrantska, a neki tvrda anti-migrantska stajališta, nerijetko upravo emigranti koji su priliku za bolji život potražili izvan Hrvatske.

• Svojevrsnu kriznu migraciju u smislu odlaska domaćih ljudi prema Zapadu proživljavaju i balkanski prostori. Zar ne bi bilo logičnije da političari energiju, koju troše na problem migranata s Bliskog i Srednjeg istoka koji ionako teško mogu riješiti, ne troše na rješenje problema u svom dvorištu, stišavanja retorike i popravljanja situacije kako bi ljudi ostali?

– Upravo tako. I onda se čitava priča čini zapravo kao mazanje očiju poradi odvraćanja pažnje od važnijih pitanja ekonomske besperspektivnosti, srozavanja demokratskih uzusa i građanske kulture, kriminala, mita i korupcije kleptokratskih elita, unižavanja radnih i socijalnih prava, boljki pravosuđa, zdravstvenog i mirovinskog sustava, općenito loše državne uprave… nastavi niz. Neki teoretičari na međunarodne migracije gledaju kao na osobnu investiciju pojedinca ili obitelji u svoj ljudski kapital, a brojni iseljeni iz Hrvatske danas više ili manje voljno odlaze živjeti u normalnija i uređenija društva, koja im otvaraju bolje šanse za zaposlenje, stanovanje i upravljanje svojim životima na način da se ne moraju zamarati s političarima koji su ih kroz loše upravljanje državom i doveli pred odluku da odsele. Onima koji ostaju, zapravo svima nama, biva imperativom da nastojimo graditi preduvjete za ostanak, rješavajući stvarne probleme bez lažnog optuživanja izbjeglica kao žrtvenih jaraca za sve čime smo nezadovoljni. Možda bi u takvim funkcionalnim državama i otvorenijim društvima naši sugrađani, i domaći i stranci, poželjeli ostati, ili se vratiti u njih takve, a ne tražiti ih nužno negdje u dijaspori, dalje put Zapada.

Izvor: Al Jazeera