Murat, Ujgur koji je iz Kine bježao do BiH

Vučjak je, nama svima na sramotu, potpuno neizdrživ i na granici da se pretvori u kolektivnu tragediju, piše autor (Damir Šagolj)
Vučjak je, nama svima na sramotu, potpuno neizdrživ i na granici da se pretvori u kolektivnu tragediju, piše autor (Damir Šagolj)

Zvat ćemo ga, za potrebe ove priče, Murat, i jedini je Kinez koji se u blatu Vučjaka priprema na “Game”.

Vučjak je migrantsko naselje izraslo na bivšem smetljištu na bihaćkoj ratnoj liniji odbrane podno Plješevice, “Game” je riječ kojom njegovi nesretni, prljavi i napaćeni stanovnici zovu pokušaje da se, preko Hrvatske i Slovenije, dokopaju Italije i dalje Evrope, a Murat je ujgurski musliman iz Hotana, grada u provinciji Xinjiang na sjeverozapadu Kine. I tu je, u Vučjaku, u gotovo bezizlaznoj situaciji, zajedno sa oko 700 ostalih migranata koji se nadaju boljem životu daleko od kuće.

Damir Šagolj

Osim što je za Murata jedina opcija ići što dalje i nikako nazad, ni po koju cijenu. On je jedan od više miliona ujgurskih muslimana koji je osjetio čari takozvanih kampova za reedukaciju, kako kineske vlasti tepaju onome što svjetske organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava i veliki dio svjetske javnosti zovu – prisilnim zatvaranjem i logorima.

Samopovređivanje za bijeg od torture

Svršeni student akupunkture i kineske medicine, krupan i naočit, Murat sjedi pod neonkom, jednom od svega tri prikačene na štekavi agregat i jedini izvor struje u Vučjaku, i priča svoju strašnu sudbinu, toliko drugačiju, a suštinski istu kao i ostalih nesretnika u kampu.

Od kuće i progona ujgurskih muslimana Murat je pobjegao prije neke tri godine, sa falsifikovanim pasošom i lažnim brkovima, avionom preko Istanbula i dalje prema jednoj od evropskih država u kojoj mu živi ostatak porodice. Porodice koja je, skoro kompletna – nastavlja Murat – pobjegla glavom bez obzira prije osam godina kada su ih kineske vlasti počele, jednog po jednog, maltretirati i odvoditi na “reedukaciju”.

Damir Šagolj

Ni Murat nije prošao ništa bolje. Kaže da je dvije i po godine proveo u jednom od notornih logora, na “reedukaciji”. Slomljena rebra i druge kosti, polomljeni prsti i svakodnevna malretiranja su ga učinila jačim i još sigurnijim da sreću i bijeg od mizerije ujgurskih muslimana, potraži daleko od Kine.

Iz logora se izvukao samopovrijedivši se toliko da su ga morali odnijeti u gradsku bolnicu a iz nje je, sa kupljenim lažnim dokumentima, odletio prema Turskoj. Iz Turske je otišao u Srbiju, iz Srbije krenuo za Njemačku, ali su ga deportovali nazad. U Srbiji je proveo nekoliko mjeseci u “smještaju za migrante” pa je, nesretnik, odlučio pokušati preko Bosne.

Promijenio je, niti on sam ne zna, koliko pritvora, kampova i ostalih “privremenih smještaja”.

Šta se može desiti Ujguru u Bosni

I već mjesecima sjedi u Vučjaku, sa stotinama ostalih migranata najrazličitijih profila iz cijelog svijeta, pripremajući se za “Game”. Raspituje se – načuo je nešto na vijestima – šta mu se može desiti kao Ujguru u Bosni.

“Ne znam šta da ti kažem, Murate dragi”, mislim, a ništa mu ne govorim.

Damir Šagolj

Dok nije zahladilo i dok su hrvatski policajci bili malo humaniji prema onima koje uhvate u pokušaju prelaska granice i dalje prema Evropi, Vučjak je bio samo neprihvatljiv, grozan i nehuman. Sada je, nama svima na sramotu, potpuno neizdrživ i na granici da se pretvori u kolektivnu tragediju od koje nikad obraz nećemo oprati.

Rijetki humanitarci, novinari i borci za ljudska prava uporno ukazuju na to, ali pomaka ni rješenja nema na vidiku. I dalje su, svakako prepuni, privremeni prihvatni centri u Bihaću i Velikoj Kladuši zatvoreni za nove migrante, a bosanskohercegovačka policija one što bauljaju po ulicama i sklonište traže po razvaljenim fabrikama i napuštenim građevinama, i dalje na silu trpa u autobuse ili u koloni vodi prema Vučjaku.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Jedino rješenje su, pored još jednog, skoro zagarantovanog neuspjeha u pješačenju u grupama preko planina i rijeka, pare za koje se migrant sa bilo kojim (ne)postojećim papirima relativno sigurno može dobaciti do Italije. I to jako puno para, što za većinu ovih nesretnika predstavlja nezamislivo bogatstvo.

Za 4.000 eura preko granice u automobilu

Iskusniji u Vučjaku i kampovima oko Bihaća mi pojašnjavaju – za nešto više od 3.000 eura po glavi, automobil vas čeka sa druge strane hrvatske granice i vozi skoro do Slovenije. I tu granicu prelazite pješke, što navodno nije veliki problem, a potom ponovo autom skroz do Milana. Kažu da oni koji su spremni platiti 4.000 eura, čak i granice prelaze u automobilima.

Pare se, u ovoj uhodanoj i razrađenoj šemi, ne daju direktno krijumčarima, nego posredniku u zemlji odakle migrant dolazi. Tek kada se ovaj javi da je sretno prošao sve prepreke i domogao se duboke Italije, pare se daju onima koji su trgovinu i organizovali. Toliki se novci obično posuđuju, pa će ih migrant morati godinama otplaćivati, ali i to je cijena koju su ovi nesretnici spremni platiti.

Damir Šagolj

Do tada, dok se eventualne pare ne sakupe i ne organizuje prebacivanje do Italije, valja preživjeti u Bosni. Sa sitnišom koji dolazi preko posrednika ili preko “Western Uniona”, jer niko sa većim parama, niti da ih ima, ne bi smio zanoćiti u mraku Vučjaka, uprkos pomoći rijetkih volontera i uistinu požrtvovanog bihaćkog Crvenog krsta, to se preživljavanje sa velikom zimom i još užasnim uslovima koje ona nosi, čini kao nemoguća misija.

Nada u sreću ili pare od porodice

Mnogi se odlučuju za korak nazad, prema Sarajevu, pa čak i Srbiji ili Grčkoj gdje će, u ipak malo boljim uslovima, provesti zimu, prikupiti snagu i nadati se boljoj sreći ili parama od porodice na proljeće.

Natrag za Murata nikada nije bila opcija. Za njega postoji samo – što dalje i što prije.

Damir Šagolj

I izgleda da je uspio – kada sam prije par dana zavirio pod šator u kojem je mjesecima boravio, njega tamo nije bilo. Kažu mi da je neko poslao pare i da je uspio preći preko, te da je konačno krenuo što dalje od mraka “reedukacije” i golgote koju migrant trpi na putu prema životu dostojnom čovjeka.

Ostalih preko 700 nesretnika u Vučjaku ostaje da se, pod snijegom što im lomi šatore i probada kosti, nadaju čudu sa neba. Kada već od naše i humanosti onih koji im mogu pomoći nema nikakve fajde.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Nezadovoljni uvjetima u kampu Vučjak nedaleko od Bihaća u Bosni i Hercegovini, migratni i izbjeglice jutros su odlučili odbiti hranu. Trenutno ih je približno 600 i o njima brinu predstavnici bihaćkog Crvenog križa. Međutim, nakon kiše i snijega šatori su im uglavnom poplavljeni. Kamp je obišla i Dunja Mijatović, povjerenica Vijeća Evrope za ljudska prava. Poručila […]

Nezadovoljni uvjetima u kampu Vučjak nedaleko od Bihaća u Bosni i Hercegovini, migratni i izbjeglice jutros su odlučili odbiti hranu. Trenutno ih je približno 600 i o njima brinu predstavnici bihaćkog Crvenog križa. Međutim, nakon kiše i snijega šatori su im uglavnom poplavljeni. Kamp je obišla i Dunja Mijatović, povjerenica Vijeća Evrope za ljudska prava. Poručila […]

Više iz rubrike TEME
POPULARNO