Hoće li plin u istočnom Mediteranu pokrenuti novi sukob

Turska se oslanja na uvoz oko 75 posto svojih potreba za energijom iz inostranstva (Anadolija)
Turska se oslanja na uvoz oko 75 posto svojih potreba za energijom iz inostranstva (Anadolija)

Piše: Abdel Hafez El Sawy

Po svemu sudeći egipatska uloga u Libiji izašla je iz okvira očuvanja nacionalne sigurnosti ove zemlje i osiguranja njenih zapadnih granica, te se počinje kretati u pravcu pokušaja nametanja dominacije nad regijom preko koalicije “Egipat, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati”.

Više nije nikakva tajna da Egipat pruža podršku umirovljenom generalu Khalifi Haftaru, koji se bori protiv legitimne Vlade nacionalnog jedinstva, bez obzira što to predstavlja prijetnju i donosi nestabilnost Libiji.

Računice Abdela Fattaha al-Sisija malo su se pobrkale kada je riječ o prirodi njegovih odnosa sa susjedima u Libiji. U aprilu 2016. godine, Al-Sisi je odbacio ideju o napadu na Libiju i preuzimanju kontrole nad njenom naftom pod izgovorom borbe protiv terorizma, nakon što je grupa Egipćana zaklana u libijskom gradu Sirte.

U obraćanju u Ujedinjenim nacijama sredinom septembra, Al-Sisi se također bavio pitanjem preraspodjele bogatstva u Libiji, što je naljutilo Libijce koji su to vidjeli kao uplitanje u njihove unutrašnje stvari.

Naposlijetku je Egipat izrazio protivljenje sporazumu o demarkaciji granica između Libije i Turske, smatrajući da on nema pravnog utemeljenja. Turska je na to odgovorila da će nastaviti provoditi sporazum bez obzira na “galamu pojedinih”, što nameće pitanje o mogućnosti izbijanja regionalnog sukoba zbog plinskih resursa u istočnom Mediteranu.

Energija u Egiptu i Turskoj

Prema podacima Ministarstva nafte i prirodnih resursa u Egiptu, izvori energije u toj zemlji su prirodni plin (55 posto), nafta (41 posto) i hidroenergija (dva posto). Turski izvori energije uključuju naftu, prirodni plin i ugalj, koji čine 66,7 posto potrošnje energije, dok procenat vodenih izvora energije iznosi 24,5 posto, a obnovljive energije 8,6 posto.

Egipat je ostvario samoodrživost u prirodnom plinu tokom 2019. godine, a u vanjskotrgovinskoj razmjeni nafte u periodu od 2018. do 2019. ostvaren je suficit od oko 9 miliona dolara. Međutim, ove brojke uključuju i udio stranog partnera procijenjen na 40 posto, što znači da vanjskotrgovinska razmjena nafte Egipta pati od deficita.

Turska se oslanja na uvoz oko 75 posto svojih potreba za energijom iz inostranstva, dok Rusija, Irak i Iran predstavljaju najvažnije dobavljače energije u toj zemlji.

Prema tome, pitanje plina istočnog Mediterana od velike je važnosti za Ankaru, jer odražava ekonomsku potrebu i tiče se njenog regionalnog statusa i potrebe za očuvanjem položaja regionalne sile koja, uzimajući u obzir historiju, polaže prava na bogatstva ove regije.

Regionalna neravnoteža

Egipat je 2013. godine, zbog Al-Sisijevih nastojanja da dobije regionalnu i međunarodnu podršku za svoj vojni udar, potpisao sporazum o ponovnom uređenju granice s Kiprom, što je u velikoj mjeri pomoglo Egiptu, Kipru i Izraelu u aktivnostima istraživanja prirodnog plina u vodama istočnog Mediterana.

Egipatsko plinsko polje Zohr pušteno je u proizvodnju 2018. godine, da bi Egipat sredinom 2019. godine proglasio samoodrživost u prirodnom plinu, uz dnevnu proizvodnju polja od 2,7 milijardi kubnih metara.

Stvari nisu završile na tome, pa je tako Egipat najavio strategiju koja će mu omogućiti da postane regionalno čvorište za trgovinu prirodnim plinom. Cjevovodima kompanije East Mediterranean Gas (EMG), koja je u vlasništvu egipatskih i izraelskih privrednika, plin bi se transportirao iz Kipra i Izraela u Evropu.

Isti korak Turska planira već duže vrijeme, odnosno da postane regionalni centar za trgovinu prirodnim plinom u regionu, na način da se plin iz Azerbejdžana i Rusije transportira u evropske zemlje. Prema riječima turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, turski plinovod bit će pušten u rad u januaru 2020. godine, a njime će se ruski plin transportirati u Evropu preko Crnog mora i turske teritorije.

Dakle, resursi i trgovina prirodnim plinom jedno su od područja natjecanja i sukoba između Egipta i Turske, što, pored ekonomske dimenzije, ima i političke i sigurnosne refleksije.

Demarkacija granice i proizvodnja na poljima prirodnog plina u korist Kipra, Grčke i Izraela razljutila je tursku stranu jer su zanemarena prava turskog Kipra. Stoga je Turska 2018. godine poslala svoje brodove da istražuju prirodni plin u njenim teritorijalnim vodama, kao i vodama turskog Kipra. Ministar vanjskih poslova Turske Mevlut Cavusoglu rekao je da je sporazum o demarkaciji granice koji je Egipat potpisao s Kiprom 2013. godine nezakonit.

Odgovor Turske

Kako bi se suprotstavila brojnim savezima Egipta, poput energetske saradnje s Izraelom, Kiprom i Grčkom, te političke sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Turska je počela raditi na jačanju svog regionalnog položaja kroz jačanje odnosa s Libijom i pružanje vojne podrške legitimnoj Vladi nacionalnog jedinstva.

U posljednjih nekoliko dana potpisani su memorandumi o razumijevanju i sigurnosnoj saradnji između dvije zemlje, kao i sporazum o demarkaciji granice u Mediteranskom moru. Egipat, Kipar i Grčka usprotivile su se tome, budući da se na taj način jača položaj Turske i njeno prisustvo u aktivnostima istraživanja prirodnog plina u vodama istočnog Mediterana.

Egipatsko ministarstvo vanjskih poslova pozivalo se u svom saopćenju na pravne osnove, rekavši da su libijsko-turski sporazumi potpisani 28. novembra 2019. neobvezujući. Egipatski prigovor zasnovan je na sporazumu Skhirat, koji je doveo do uspostave međunarodno priznate Vlade nacionalnog jedinstva, na osnovu kojeg se ovlast za potpisivanje međunarodnih sporazuma dodjeljuje cjelokupnom Vijeću ministara, a ne samo predsjedniku ili premijeru.   

No, turski predsjednik je naglasio odlučnost svoje zemlje da nastavi provoditi sporazume sa svim njihovim stavkama, o čemu je govorio tokom ceremonije povezivanja Transanadolijskog plinovoda (TANAP) s Transjadranskim plinovodom (TAP) za transport plina iz Azerbejdžana u Evropu.

Erdogan je rekao da je ovo “regionalni i najkonkretniji primjer vizije mira Turske”. Dotakao se i sporazuma između Turske i međunarodno priznate Vlade u Libiji o vodenim granicama. “I ostali stubovi ovog sporazuma bit će isto tako provedeni”, kazao je Erdogan. ”Naši projekti istražnog bušenja neće uzrokovati sukobe i krv, već mir i blagostanje”, dodao je. Također je istaknuo da Turska neće povući svoje brodove “zbog njihove galame”, dodavši da “ima onih koji žele potaknuti napetost, umjesto pravedne raspodjele resursa ugljikovodika u istočnom Mediteranu. Pribjegavaju prijetnjama i ucjenama uprkos mogućnosti pravedne raspodjele.”

Prema podacima Američkog geološkog instituta (USGS) neotkriveni resursi prirodnog plina i nafte u istočnom Mediteranu procjenjuje se na 122 milijarde kubnih metara prirodnog plina i 1,7 milijardi barela rezervi nafte.

Udio Egipta u ovom bogatstvu procjenjuje se na 850 milijardi kubnih metara, Kipra na 140 milijardi kubnih metara i Izraela na 310 milijardi kubnih metara, što zapravo pripada narodu Palestine.

Količine dostupne na poljima Levant, Tanin, Karish i Royee procjenjuju se na 795 kubnih metara prirodnog plina, oko kojeg se spore Izrael i ostatak država regije, poput Libana i Kipra.

Napetosti u odnosima između Kaira i Ankare počinju se javljati nakon vojnog udara u Egiptu u ljeto 2013. godine. Turska se usprotivila vojnom udaru u toj zemlji i pružila utočište hiljadama opozicionih Egipćana. Turski predsjednik je također otvoreno optužio režim Al-Sisija za ubistvo pokojnog predsjednika Muhameda Mursija.

Izvor: Al Jazeera i agencije


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO