Pavičić: Komšić je etnocentrični postjugoslovenski političar

Sa(n)jam knjige u Istri događaj je koji je i ove godine uspio postati reginalno mjesto slobodnog izražavanja i svi su učesnici sajamskih programa koristili tu privilegiju. Sajam, koji se u svojoj dvadeset i petoj godini postojanja nametnuo kao vjerovatno najvažnije mjesto susreta reginalno relevantnih autora, i ove godine prednjači u podršci intelektualnim raspravama a teme koje su odabrane da se o njima govori svjedoče da su organizatori uspjeli ispuniti velike ambicije koje su pred sebe postavili.

Još je na otvorenju sajma i u svim javnim nastupima nakon tog svečanog trenutka srpski pisac Dragan Velikić jasno stavio do znanja da se politički „kontroverzne“ teme neće izbjegavati, što je i potvrdio u razgovoru za Al Jazeeru u kojem je bez imalo okolišanja govorio o sprezi „vrha srpske države“ i trgovine oružjem. Iako je na sajmu promovirao čak dvije knjige Velikić je bio svjestan teškog društvenog i političkog trenutka u kojem društva nastala raspadom SFRJ danas žive pa se nije libio oštro kritikovati srbijansku vlast.

Ništa manje rječit i oštar nije bio ni hrvatski pisac, publicist i novinar Jurica Pavičić koji je promovisao knjigu Skupljač zmija objavljenu kod zagrebačkog izdavača Profil. Kao jedan od najautentičnijih proznih autora savremene hrvatske književnosti Pavičić se odlučio napraviti odmak od „književnih tema“ svjestan da je sajam knjiga u Puli, kakao ga svi kolokvijalno naslovljavaju, zapravo možda i jedina preostala oaza spisateljskog mira u Hrvatskoj i regiji.

I baš tamo gdje se piscu i njegovim duhovnim potrebama poklanja najviše najiskrenije pažnje odvažio se govoriti o sasvim drugačijim temama. Od svog novinarsko – koluminističkog rada ne može nikada pobjeći i spremno je iskoristio znanja informiranog novinara i kolumniste analitičara da pojasni stvari koje javnost u Bosni i Hercegovini ili zbunjuju ili uznemiravaju. A sve su to politički procesi koji se iz Hrvatske prelijevaju u susjednu Bosnu i Hercegovinu proizvodeći atmosferu straha i zebnje.

• I veoma slabo informiranim osobama jasno je vidljivo da u posljednjih nekoliko mjeseci hrvatska predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović u svojim javnim nastupima ideološki i politički „skreće udesno“. Kako vi razumijevate njeno političko ponašanje?

 Mislim da to okretanje udesno nema previše veze sa njom, jer ona nema velikog uticaja na to. Ona je samo jedna maskota i ti su procesi počeli ranije, u periodu kada je Tomislav Karamarko bio šef HDZ-a. On je nju profilirao kao predsjedničku kandidatkinju. Ona je na toj platformi dobila izbore i to je platoforma koja je nju u jednom trenutku napravila jednom vrstom populističkog vođe koji se uklapa u kontekst drugih populističkih konzervativnih vođa u svijetu, kao što je Trump ili kao što su Orban i Kaćinski. Njena glavna vanjskopolitička intencija je upravo vezivanje uz tu vrst desnih konzervativnih populizama.

U tom smislu postoji stanovita ideološka razlika između nje i u ovom trenutkom vladajuće garniture u HDZ-u koja je više bliska nekom demokršćansko, srednjoevropskom mainstreamu, austrijskim i njemačkim demokršćanima. Međutim, duh je pušten iz boce. Ona treba dobiti izbore a u ovom trenutku njoj je glavni rival za dobivanje izbora čovjek koji je ideološki njoj jako blizak a to je Miroslav Škoro i u ovom trenutku vidimo natjecanje između dvoje ljudi da se dokaže ko je više nacionalni populist. To je onda nju posljednjih mjeseci dodatno radikaliziralo što se vidjelo u slučaju Praljkove slike.

• Ko je Miroslav Škoro u političkom smislu jer je više nego očito, a i sami tako kažete, da je favorit desničarskih struja u hrvatskoj politici. Šta se dešava sa hrvatskom politikom kada je najpopularniji predsjednički kandidat u zemlji pjevač sa veoma radikalnim nacionalističkim stavovima?

To što je on bio pjevač nije zapravo čudno, to se uklapa u jedan obrazac, jer svugdje u svijetu pobjeđuju bivši akteri reality showa, televizijski zabavljači. To je jedan trend estradizacije politike koji je sigurno sveprisutan. Što se Škore tiče on se u ovom trenutku pojavio kao kandidat koji kristalizira jednu vrlo hetorogenu grupu ljudi koji nisu bili zadovoljni smjerom koji je otišao HDZ u doba Plenkovića. Od jednog dijela crkve preko jednog dijela medijskog i poduzetnčkog segmenta koji je to doživio kao neku izdaju, do desnih grupa u samom HDZ-u. Oni su se na neki način grupirali u jednu hetorogenu koaliciju i stali iza Škore s namjerom da on bude sredstvo savijanja ruke sadašnjoj garnituri koja vlada strankom na način da pokaže da je zapravo stvarno desno glasačko tijelo za takvu politiku, a ne za ovu koja se realno vodi.

Ono što je tu međutim ključni kvasac, sastojak koji je trebao napraviti tu funkciju trebala je biti podrška crkve. Crkva je bila nezadovoljna nekim Plenkovićevim potezima ali to se nije dogodilo. Oni nisu dovoljno shvatili da su crkva i HDZ u Hrvatskoj kao stari  bogati supružnici koji nemaju jedan o drugom iluzije i znaju za sve međusobne nevjere i izlete iz braka ali s druge strane imaju toliko imovine, dionica, tvornica i zajedničkih interesa da nikada neće biti razvoda. Na neki način kada se dogodilo ne samo da nije podržala Škoru nego je podržala Plenkovića, odnosno Kolindu dogodilo se da se taj cijeli fenomen Škoro počeo ispuhivati.

Tome je pomoglo što je HDZ kao jedna politička korporacija jako vješt u masakriranju političkih protivnika u njihovom spektru. Oni su to uvijek znali raditi i ako je HDZ u nečemu vješt to su obavještajne operacije u kojima se ubija preslične konkurente. Kao što su komunisti 30.tih u Španjolskoj bili jako osviješteni da unište anarhiste ali anarhosindikaliste i to je situacija u kojoj oni nađu konkurentske kandidate koji gađaju istu regiju i publiku kao što je Đapić, ili angažiraju neke kolumniste od kojih bi se očekivalo da su desno i oni onda krenu u kampanju protiv Škore, pa izvlače da mu je žena Srpkinja da je ‘91 bio u Pittsburgu i slično. I sa tim obavještajnim bombama zapravo su suzbili taj projekat i meni se čini da se u ovom trenutku nešto što je izgledalo kao velika priča pretvorilo u Škorin izvjesni poraz.

• Spomenuli ste Kolindinu sliku s Praljkom. Šta ta poruka hrvatske predsjednice treba da kaže Bosni i Hercegovini s obzirom da je Slobodan Praljak pravosnažno osuđeni ratni zločinac?

Tu poruku se može čitati vrlo jednostavno unutar konteksta predizborne kampanje. Tu mi govorimo o nekakvih vjerovatno 100 tisuća glasova ljudi u BiH koji imaju hrvatski pasoš, govorimo o tome da se na prošlim izborima prvi put dogodio da je neko desniji oteo dio tih glasova a to je bio general Glasnović koji je oteo jedan od tri mandata tzv. dijaspore, a meni je smiješno da se Hrvati u BiH zovu dijasporom. HDZ-u se to nikada prije nije dogodilo. Sa Škorom su u situaciji da se to možda ponovo dogodi i njeno agresivnije udvaranje tom hercegbosanskom političkom kompleksu je rezultat pokušaja da se to ne ponovi. Pri čemu ja mislim da ne postoji stvarna autentično osmišljena politika vladajuće stranke prema Bosni i Hercegovini.

Oni će se udvarati Čoviću, oni će ga prihvaćati, oni će ga paziti i maziti zato što se boje da ih nacionalisti ne bi prozivali ako to ne rade. Onog trenutka kad njih Čović odvede preblizu Dodiku pa onda ispada da surađuju sa Srbima oni će se istog trenutka povući iz istog razloga. Oni misle da će ih nacionalisti eventualno zbog toga početi napadati. To je bio primjer one famozne obljetnice Republike Srpske kada je Ivan Del Vechio kao ambasador došao tamo sudjelovao u protokolu i onda je smijenjen i  žrtvovan iako sasvim sigurno nije sam smislio da se tamo pojavi kao jedini u diplomatskom koru. Tu nema neke suvisle politike i politike koja ima neki cilj. Mi govorimo naprosto o jednoj reaktivnoj politici koja teži tome da se ne izgubi najbučnija glasačka baza.

• U posljednjim posjetima BiH hrvatska predsjednica zaobišla je službeno Sarajevo i ti posjeti se uglavnom ograniče na područja gdje politički dominira HDZ. Kako gledate na takvo ponašanje?

To je dijelom vezano uz činjenicu da ona posjećuje samo Hrvate u BiH, a vjerovatno i da djelomično nastoje izbjeći da se ikada susretnu sa Željkom Komšićem koji je postao vrući krumpir iz puno razloga.

• Kakav bi odnos hrvatske vlasti trebalo da grade prema legitimno izabranom članu predsjedništva Bosne i Hercegovine Željku Komšiću?

Ja bih se vratio korak nazad. Mislim da je Komšić što se tiče bh. političkog meanistreema velika greška, to ću vam odmah reći. Iz nekoliko razloga. Ja ne mislim da nije problem u tome da ljudi različite nacionalnosti ako žele izaberu hrvatskog kandidata. Na koncu meni je bio jedan vrlo mio i kojeg bih ja podržao Boris Falatar. Međutim, problem je u tome što se Komšić cijelo vrijeme ponašao kao tipični etnocentrički postjugoslovenski političar. U kampanji je otvarao konfliktna pitanja namjerno antagonizirao nešto što bi mu teoretski trebala biti baza i zapravo se svjesno upućivao samo jednoj glasačkoj bazi a to nije bila hrvatska. Nije čak ni fingirao da pokušava voditi kampanju u hrvatskim gradovima.

To je imalo dvije loše posljedice. Jedna je ta što je suzbilo ionako jako malenu političku pluralizaciju unutar Hrvata u BiH. Neki zametci toga su postojali – recimo kasnije kada je propao Aluminij pa neki ljudi vide gdje ih vodi Čović pa se dogodilo da su se i ti zameci potpuno suzbili zbog toga što su sada svi stakli pod jedan kišobran. S druge strane se dogodilo da se jako zakomplicirao odos sa Hrvatskom. Neovisno od toga ako vi imate čovjeka koji predsjedava u ovom trenutku i izabran je po izbornom zakona vi morate naprosto s njim komunicirati inače ne postoji nikakva komunikacija sa susjednom državom sa kojom smo jako isprepleteni i zato što postoje deseci problema većih i manjih koji se trebaju rješavati.

• Neuralgično pitanje u odnosima dvije zemlje je i problem migranata koji se nalaze na granici između BiH i Hrvatske na području Bosanske krajine. Posebno je potresan slučaj deportacije dvojice nigerijska studenta. Kako objašnjavate rasistički odnos hrvatskih vlasti prema tim ljudima?

Ta cijela povijest branjenja buduće šengenske granice od strane hrvatske policije je povijest skandala. Govorimo o cijeloj seriji dokumentiranih slučajeva krađa, uzimanja novaca, razbijanja privatne imovine, lupanja mobitela. I povijest laganja, jer toliko koliko može lagati hrvatski ministar unutrašnjih poslova o tome što se tamo događa je zaista nevjerovatno. S druge strane, vi imate kontekst koji treba reći a to je ovaj da vam nakon toga dođe Angela Merkel na skupštinu na kongres evropske pučke stranke gdje jako pohvali Zagreb kako dobro čuva istočnu granicu. Dakle kontekst u kojem mi govorimo je kontekst još uvijek važećeg dablinskog sporazuma koji je ciničan, jer cijeli pritisak stavlja isključivo na zemlje koje su na obodu euro zone i što najbolje znaju Italija i Grčka ali i BiH koja je čak i unutar ali u toj situaciji s migrantima.

Imate kontekst da Hrvatska ne zna da li će biti primljena u Schengen jer je to i političko pitanje. Tom batinaškom politikom ona kupuje Schengen i imate situaciju da zapravo civilizirane zapadne zemlje praktički hvale Hrvatsku zbog te jedne politike koja je, po mome mišljenju, skandalozna nehumana i anticivilizacijska. Imate situaciju u kojoj je druga opcija da zapravo Hrvatska dobije ono što ima BiH, jer nakon toga dolazi Slovenija koja ima žicu i koja bi provodila isti push back u centre poput Zagreba. To ipak nisu opravdanja jer se ljudima ne smije uzimati privatna imovina i razbijati im mobitele.

U toj priči najprije treba kritizirati Budimpeštu, Varšavu, Prag dakle zemlje koje nisu spremne na poštenu preraspodjelu tereta migranata koji su već tu. Ovo što se dešava nije pošteno prema Bosni koja bi mogla na push back dgovoriti na isti način.

• Srpska zajednica u Hrvatskoj kontinuirano ima problema sa integracijom u hrvatsko društvo. Milorad Pupovac je bio meta žestokih napada, Novosti, list srpske manjiinske zajenice u Hrvatske bio je na udaru, razbijena je ponovo tabla sa ćiriličnim natpisom u Vukovaru. Jesu li to sve očiti simptomi revitalizacije ustaštva u hrvatskom društvu?

Jeste, to je upravo to. Mi govorimo o jednoj grupaciji ljudi koji imaju problem s tim da su  Srbi kao zajednica u Hrvatskoj preživjeli. Taj problem je u lantentnom postojanju, ta jedna šovinistička verzija koja obitava u četiri zida a onda se onda raspalila u onom trenutku kada je Pupovac postao dio vladajuće koalicije, odnosno kada se došlo u situaciju da njegovih nekoliko parlamentaraca drže u većini Plenkovićevu vladu , većinu koji bi taj dio desnice da je nema. Oni su stvorili mitološke zamisle koliki je Pupovčev utjecaj. U njihovim predodžbama on siše sve novce, on dominira politikom, on vuče sve konce, Plenković je njegov lutak, to su potpuno mitološke predodžbe i nemaju nikakve veze sa istinom.

Na Pupovca se ljuti ii dobar dio liberalne i lijeve politike koja smatra da Pupovac drži ljestve takvoj vladi da se on zapravo prodao i da je prodao srpsku zajednicu pri čemu se dosta problematizira i njegov legitimitet. Imajte na umu da zapravo većina Srba u Hrvatskoj glasa za SDP, on zbog tog specifičnog izbornog zakona koji desnica također želi mijenjati ima tri vijećnika na osnovu vrlo malog broja glasača koj glasaju za manjinske liste. To je jedna od stvari koje je jako često problematizirao Milanović na njegov brutalno antipatičan način. Govorio je da je Pupovac korumpirani Srbin i da se prodao za dva mjesta državnog tajnika a u njegovo je vladi bilo pet ministara Srba.

U toj situaciji stvorena je mitološka ideja o tome da Pupovac vuče sve konce, da je ovo njegova vlada a ako gledate stvarne razloge, stvarno ono s čime se prodao Pupovac HDZ-ovoj vladi mi govorimo o nekim rudimentarnim stvarima. Cijela se priča svodi o tome da se uvode električna struja u neka zaostala sela u Lici i Kordunu. Ako smo došli do toga da je to predmet političke korupcije to dosta govori o cijeloj Hrvatskoj.

Izvor: Al Jazeera