Suđenje za Agrokomerc 88/89: Režim je pripremao i druge varijante

Adil Draganović: Bilo je to vrijeme kada se nije tek tako moglo reći ne, partija je još bila jaka i pitala (Ustupljeno Al Jazeeri)
Adil Draganović: Bilo je to vrijeme kada se nije tek tako moglo reći ne, partija je još bila jaka i pitala (Ustupljeno Al Jazeeri)

O „mjeničnoj aferi“ iz 1987. godine jugoslovenskog prehrambenog giganta „Agrokomerca“ i suđenju njegovom tvorcu Fikretu Abdiću i saradnicima zna se skoro sve – kako o motivima i povodima, tako i o krajnjem cilju. Historiografija je već dosta toga rekla, pa se ne moramo oslanjati na varljiva pamćenja.

No, vrijedi ukratko obilježiti osnovne političke koordinate ove afere proizvedene u nacionalističkim retortama miloševićevske Srbije koja se tih godina opasno „prelivala“ preko svojih avnojevskih granica i ružno namigivala susjednim republikama.

Fikret Abdić se kao neprikosnoveni generaldirektor „Agrokomerca“ sa skoro 14.000 radnika i 59 tvornica tih godina previše ležerno poigravao sa mjenicama bez pokrića što je bio nesumnjivi kriminal. I mnogi drugi privredni subjekti izdavali su mjenice bez pokrića, ali Babo je u jednom momentu uz „bratsku pomoć“  63 banke napravio „državni udar“ izdavši bezvrijednih papirnatih garancija u visini tadašnje 22 milijarde dinara ili 400 miliona američkih dolara.

Ključna stvar u ovoj aferi, dakako osim mjenica, kao povoda, bila je Abdićeva „pretjerana“ geografska bliskost i prijateljstvo sa Pozdercima. Krajišnik Hamdija Pozderac bio je 1987. prvi bh. komunist i predsjednik Ustavne komisije Jugoslavije, nesklon namjerama Miloševića da se ustavnim promjenama ukinu statusi autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova.

Hamdija je, osim toga, podržavao možda i nekontrolirani razvoj „Agrokomerca“, a njegov stariji brat, revolucionar Hakija Pozderac koji je živio u Beogradu, bio je privatno blizak sa Fikretom.

Afera „Agrokomerc„ bila je, možda se naziralo u jugoslovenskim političkim maglama, nagovještaj rušenja rukovodstva BiH koje nije „držalo kurs“ miloševićevske Srbije u raspojasanim nacionalizmima nakon Titove smrti i općoj krizi jugoslovenske države čiji se kraj slutio.

Zaključimo – Fikret Abdić kao kolateral, baš se fino „namjestio“ da bude procesuiran, a tadašnja država „na umoru“ potrudiće se da na svoj način obezbijedi sudije, tužioce, drugim riječima, kompletan pravosudni aparat koji će mu pošteno suditi za u to vrijeme strašnu optužnicu – ekonomski udar na društveno-politički sistem i upad u platni sistem države.

Podsjetimo, član 144. Krivičnog zakona predviđao je i smrtnu kaznu za kontrarevolucionarno ugrožavanje države.

Konjić suvereno sudio

Fakti su poznati. Za sudiju Fikretu Abdiću određen je sudija Okružnog suda iz Tuzle, 37-godišnji Rifat Konjić, a za tužiteljicu Vildana Helić, takođe Tuzlanka. Moglo bi se žargonski reći kako su njih dvoje došli, odnosno delegirani „u paketu“, što sa pravnog stanovišta nije bitno.

No, u ideološki i nacionalno opterećeno jugoslovensko društvo i politiku, u potpunosti se uklapalo i tadašnje pravosuđe, pa je bilo „potpuno razumljivo“ da će Fikretu Abdiću po tom nacionalnom klišeu suditi ljudi iz pravosudne struke , muslimanske vjeroispovijesti/nacionalnosti.

Tako je institucionalno djelovala jugoslovenska partijska država, čuvajući  bratstvo i jedinistvo „kao zenicu oka“, pa u tom smislu, da za suđenje Fikretu Abdiću nisu delegirani Rifat i Vildana, bili bi neki „Reuf i Vasvija“.

Konjić je proteklih godina dao popriličan broj izjava i intervjua o ovom suđenju u kome je Abdić 1989. godine osuđen na četiri godine zatvora i dvije godine zabrane obavljanja rukovodećih funkcija zvog štampanja lažnih teleks naloga, a oslobođen je za kontrarevolucionarno djelovanje i on i suradnici.

Presuda nikada nije postala pravosnažna, na prvim višestranačkim izborima 1990. godine Abdić kao član SDA postaje član Predsjedništva SR BiH, a u međuvremenu Vrhovni sud ukida Konjićevu presudu. Od tada do danas kvasaju teorije zavjere o ovoj aferi koja je uzdrmala politiku i ekonomiju socijalističke države „na zalasku“.

“Taj postupak je poprilično dugo potrajao i mislim da je na kraju okončan jednom presudom koju su otprilike svi oni koji su slušali i pratili, pogotovo novinari kojih je bilo puno, okarakterisali tako da je pravda pobijedila politiku”, reći će svojevremeno Konjić za Deutsche Welle (DW).

U telefonskom razgovoru za Al Jazeeru bivši sudija, danas advokat, kaže kako se sjeća skoro svakog detalja iako je prošlo 30 godina pa i onog da je optuženog Abdića pustio da iznosi svoju odbranu punih 36 dana.

„To je, bolan, bio rudarski posao za prvostepenog sudiju. Abdića sam slušao iz dana u dan od osam ujutro  do 13 sati popodne, a nakon toga sam od 13 do 16:30 sati unosio u zapisnik što je rekao, jer tada nije bilo snimanja kao danas. Kad odem do mjesta gdje sam spavao budu mi mokre i košulja i potkošulja i gaće“,  sjeća se Konjić.

Na pitanje zašto je baš on izabran za sudiju u ovom velikom predmetu, Konjić objašnjava sa mješavinom humora i satire da su ga sigurno birali po ljepoti, sugerirajući pritom potpuno  drugi zaključak. On ističe  kako  je bilo mnogo detalja koja zaslužuju dužu priču „uz dvije kafe“. U sudnici koja je dupke bila puna, dok je napolju bilo oko 10.000 ljudi svakog dana, bila su 152 mjesta, a najviše mjesta više od 100 zaposjeli su novinari. Svakoga dana suđenje je pratila Abdićeva supruga Fazila.

Zanimljivo je da je tokom suđenja Konjić u dva navrata odlučivao u puštanju iz pritvora optuženih radi odlazaka na dženaze – jednom Fikreta Abdića nakon tragične smrti brata Hasana, a drugi put Hakije Pozderca, jer je u aprilu 1988. godine, mjesec dana prije početka suđenja umro njegov brat Hamdija.

„Dobro se sjećam da smo popili kafu u pritvorskoj jedinici, upoznali smo se, nije bilo nikakvog ružnog spočitavanja. Ja njemu kažem: Slušaj, Hakija, ti ćeš sigurno da ideš na tu dženazu, sahranu”. Kaže on: Ja, a malo to i od mene zavisi, pa da vidimo da ti obezbijedimo neko vozilo i jednog ili dva stražara u civilu. Nemoj mi, molim te, to uraditi. Daj mi, ali molim te, četiri zatvorska stražara u punoj opremi. Što će ti to Hakija? Pa, j*** te, sav svijet zna da sam u pritvoru i da sam džaba u pritvoru, a vi meni sad hoćete da to učinite, eto, kao da mi pomognete“, ispričao je ovaj detalj Rifat Konjić u Al Jazeerinom serijalu „Raspad industrije u BiH“.

„Hasan Abdić je pratio bratovo suđenje dok se nije objesio. Ja sam imao obavezu da Fikretu Abdiću saopćim ovu tužnu vijest”, prisjeća se Konjić koji ga je u pustio na dženazu bratu.

Dodaje kako je svakoga dana u Bihaću sjedio u bašči hotela „Park“ u centru grada i potpuno neopterećeno  razgovarao sa svima koji su mu tih dana prilazili.

Zanimljivo, dok je trajalo suđenje rad u „Agrokomercu“ je potpuno stao. Kao da se na taj način slala poruka kako ovaj kombinat ne može funkcionirati bez Babe. Inače, Rifat Konjić je suvereno vodio ovaj proces i ostavio dojam da je pravda bila jača od politike.

Adil Draganović eskivirao je proces

Mimo službene faktografije o mjeničnoj aferi i akterima, postoji i nenapisana individualna „lektira sjećanja“ o pripremama za ovo suđenje koje ne dovodi u sumnju ono što se stvarno izdešavalo. Jugoslovenski režim, nepisana praktična sraslost partijske države sa pravosuđem, sasvim vjerovatno su vršili svoje pripreme za  ovo izuzetno suđenje koje je potreslo kompletan državni aparat.

Država se manje-više, kada je „htjela i morala“ znala oprezno umiješati u pravosudne slučajeve ostavljajući potpuno drugačiji vanjski dojam. Bile su to, po svemu sudeći, rabote „iza kulisa“.

Tako je potpuno nepoznato da je istražni sudija u ovom predmetu bio rahmetli Halid Kulenović, predsjednik Krivičnog odjeljenja Okružnog suda u Banjoj Luci. Važio je za jednog od najboljih krivičara ne samo u banjalučkoj regiji.

On je prvi saslušao osumnjičenog Fikreta Abdića. Kulenović je nakon rata radio kao advokat i bio angažiran na suđenju rahmetli Mehmedu Alagiću, Ismetu Šarčeviću i Omeru Mustafiću na Kantonalnom sudu u Bihaću, što je i razumljivo, jer je njegov sin Zlatko, danas sudija Ustavnog suda RS-a pripravnički staž obavio u Sanskom Mostu u advokatskoj kancelariji Šarčević-Šabić od jula 1987.do decembra 1988 .godine.

Ovdje počinje paralelna priča o aferi „Agrokomerc“ advokata Adila Draganovića koji je u vrijeme otkrivanja  ove afere bio uspješni sudija Općinskog suda u Bosanskoj Dubici. Njemu je tada nuđeno, pod suptilnim pritiscima, da bude imenovan za sudiju Okružnog suda u Banjoj Luci, te da nakon toga imenovanja bude delegiran kao sudija protiv Fikreta Abdića i ostalih.

„U Bosanskoj Dubici sam do te 1987. godine bio deset godina, od čega šest godina u Općinskom sudu. Dobio sam stan, imao odličnu platu, supruga posao. U ljeto 1987., sjećam se dobro, pozvao me predsjednik Suda Vaso Zec, danas penzioner, i rekao Draganoviću: Od danas nemoj više zakazivati predmete. Iznenađen, pitao sam ga  za razlog, a on mi je rekao ti ideš u Bihać i Veliku Kladušu. Šokiran pitao sam ga ko je to odredio, zašto baš ja. Rekao mi je: Samo ne pitaj ništa, dobićeš sve informacije kada bude vrijeme. Bio sam zbunjen, u šoku, znao sam iz štampe da se ruši „Agrokomerc“, a sa njim i Bosanska krajina i političko rukovodstvo u BiH. Otišao sam kući zbunjen i zabrinut. Bilo je to vrijeme kada se nije tek tako moglo reći ne, partija je još bila jaka i pitala”, priča za Al Jazeeru Draganović.

Kod kuće je razgovarao sa suprugom, za jedno popodne odlučio da ne ide i tražio načina kako da to provede. Sutradan je predsjedniku Zecu na poslu rekao: Predsjedniče, ako bih ja mogao da se pitam, ja ne bih išao. A Zec mu je odvratio da se on ne pita.

Draganović je tada nazvao predsjednika Skupštine opštine (SO) Sanski Most Gojka Čičića koji mu je ranije nudio mjesto sudije u Sanskom Mostu, gradu u kome je Draganović gradio porodičnu kuću.

„Pitao sam ga da li vrijedi ona ponuda i Čičić je potvrdio. Isto veče on i predsjednik Izvršnog odbora (IO) SO Sanski Most Sead Heder došli su kod mene u Bosansku Dubicu da utanačimo detalje što bržeg mog odlaska u Sanski Most. Taj dogovor bio mi je podloga da predsjedniku Suda Vasi Zecu kažem kako odavno planiram da se vratim u Sanski Most i uselim u kuću. No, Zec koji je očito postupao po nečijim naputcima se naljutio i rekao to me ne interesuje. Pritisci su nastavljeni“, sjeća se Draganović.

Onda je uslijedio telefonski poziv banjalučkog krivičara Halida Kulenovića, koji je Draganoviću obećao imenovanje za sudiju Okružnog suda.

„Halid je bio ugledan, njegova se riječ pikala. Bio je najpoznatiji krivičar, autoritet, sjećam se rekao mi je u jednom trenutku: Slušaj, mali, nemoj da se igraš. Ideš sa mnom, mi ćemo to završiti za 15 dana“, nastavlja Draganović.

Potom je u Bosansku Dubicu stigao Mirko Adamović, bivši predsjednik Općinskog suda u Sanskom Mostu, sudija u Banjoj Luci i tada predsjednik Međuopštinskog komiteta Saveza Komunista sudijske organizacije banjalučke regije.

„Bila je subota, Mirko i ja smo satima šetali po gradu, on me ubjeđivao da prihvatim rad na ovom predmetu, nudio poziciju u Okružnom sudu, govorio o karijeri koja me čeka. Kad je vidio da ne popuštam, rekao je: Dobro, kako hoćeš, ali propuštaš pravu priliku“.

Adil Draganović je 1987. došao u Općinski sud u Sanski Most, naredne godine imenovan za predsjednika, a početkom rata smijenjen i deportovan u koncentracioni logor Manjača. Nakon rata radio je kao predsjednik Općinskog suda i bio u više navrata haški svjedok.

Danas kao i Rifat Konjić ima advokatsku praksu.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO