Laboratorija magije Mehmeda Akšamije

Kuća u centru Višegrada, u kojoj je decenijama nastajala magija fotografskog pamćenja, danas ničim ne podsjeća na atelje koji je bio znamenit na prostoru cijele Jugoslavije. Danas, u Višegradu, još malo ko zna i za porodicu Akšamija, posebno za oca i sina Aliju i Mehmeda, koji su bili žreci tog magijskog umijeća.

Mehmed Akšamija, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, sa sijedom bradom i dioptrijskim naočalama, posebno kad govori, pomalo podsjeća na Umberta Eca, a o stvarima o kojima drži “besjedu” govori blagim i uvjerljivim glasom. Svjestan je da je vrijeme, koje su on i njegov otac Alija desetljećima “hvatali” fotografskim objektivom u Višegradu, izbrisalo uspomenu na njihov magijski rad. Čak i kuća u kojoj su bili laboratorija za razvijanje fotografija i atelje za portretiranje poprima neki sasvim drugi izgled.

“Nažalost, nema nikakvog traga Akšamija i njihove djelatnosti u Višegradu mada je bila jedna inicijativa od nekoliko Višegrađana da se postavi tu na kuću jedna spomen-ploča. Međutim, koliko vidim, nisu uspjeli dobiti saglasnost sadašnjih vlasti, ali nije isključeno da neće biti nekada. Ja sam to htio finanisrati, ali ništa se nije moglo poduzeti. Nedavno sam sreo jednog Višegrađanina i kaže mi da je neko srušio krov i vrši nadoziđavanje jednog kata nad ateljeom i kućom.”

Očev fotografski laboratorij

A u toj se kući Mehmed Akšamija prvi put susreo s fotografskom magijom. Otad je prošlo mnogo vremena, ali on i danas, kao nedavno ozvaničeni član Evropske akademije nauka i umjetnosti, pamti uzbuđenje kada se prvi put našao u laboratoriji svog oca Alije, gledajući zapanjeno kako iz beživotnog negativa nastaje fotografija sa zabilješkom života.

“Otprilike sam sa pet godina ušao u laboratoriju svog oca, ne atelje, i tada sam se prvi put, iskreno govoreći, igrao tim crvenim i tamnocrvenim svjetlom u mraku laboratorije. Niz godina je prošao dok sam savladao osnovne tehnološke varijante obrade negativa i pozitiva. Onda mi je bilo omogućeno da uđem u atelje i bavim se portretnom fotografijom, jer je za moga oca to bilo primarno.”

Ta strast, kojom je bio inficiran još kao dječak, godinama se razvijala u njemu i, došavši u godine kad mora birati životno zanimanje, donosi jedinu logičnu odluku: počinje grozničavo tragati za školom na kojoj će unaprijediti svoja fotografska znanja i ta potraga odvodi ga na najpoznatiju evropsku školu za film i televiziju.

“Ja sam na neki način bio ‘isprovociran’ da nastavim dalje da se bavim fotografskom djelatnošću. U želji da studiram fotografiju obišao sam Zagreb i Beograd, ali tamo nije bilo studija fotografije. Postojala je jedna američka licenca u Beogradu, ali to je bilo više kao kurs, to nije bila visoka škola, a moja je želja bila da upišem fakultet i da se ozbiljnije bavim tim problemom. U Beogradu sam saznao da postoji taj fakultet u Pragu, FAAMU – Fakultet za filmsku i televizijsku umjetnost, na kojem postoji Odsjek za fotografiju, gdje ima studij za kreativnu fotografiju i gdje profesor Jan Šmok, kao šef odsjeka, predaje tu grupu predmeta.”

Naukovanje u Pragu

Odlazi u Prag okušati svoje znanje sa znanjem još 600 kandidata iz cijele Evrope. Uspijeva se upisati na fakultet nakon mnogo administrativnih peripetija i malo sreće, a nakon što mu Emir Kusturica pošalje ispis ocjena iz čehoslovačke prijestonice, odlazi ocu Aliji s namjerom da ga uvjeri da pristane podmiriti visoke troškove školarine.

Odgojen u starinskom njemačkom duhu, Alija na početku s podozrenjem gleda papir, sumnjajući da možda dvojica mladića ne izvode neki “marifetluk”, ali Mehmed “lomi” njegovo nepovjerenje i Alija pristaje dati novac za školarinu, ali samo pod uvjetom koji je tada zapanjio čaršiju u provinciji, a kojeg se Mehmed i danas sjeća kao “legendarne” anegdote iz života porodice Akšamija.

“Moje ocjene su bile sve odličan, ali pisalo je 1, a jedinica je za mog oca značila negativno, a za njih je to bila najveća ocjena. Tu je bilo problema jesmo li mi to nešto mutili Emir i ja jer, ako piše ‘vibor – odličan’, a piše ‘jedan’, to je mom ocu bilo sumnjivo. Otac je to na kraju prihvatio, ali bio je problem plaćanja jer smo mi bili stranci, a Jugoslavija je tretirana kao i sve ostale druge kapitalističke zemlje, to je zvanično tako pisalo. Studij je koštao 9.500 dolara po semestru – samo troškovi školarine.

Morao sam od oca dobiti novac da se to plati. Jedan sam od malo ljudi iz Bosne i Hercegovine ili tadašnje Jugoslavije koji je imao ugovor ovjeren na sudu s ocem pod uvjetom da će on to platiti ako sam odličan, ako sam vrlodobar da moram vraćati 80 posto, ako sam dobar, vraćam sto posto, a ako sam nedovoljan, prekida se stipendija.”

Stipendija koja je ‘spasila’ studij

Već na prvom semestru studija mlađi Akšamija pokazuje talent, dobija samo najbolje i najviše ocjene, pa, uz pomoć univerzitetskog osoblja, dobija visoko cijenjenu UNICEF-ovu stipendiju. U Pragu nastavlja školovanje radeći kao jedini stranac asistent na fakultetu. Ubrzo doktorira i vraća se u Sarajevo, koje nakon neuspjeha da se zaposli na Akademiji likovnih umjetnosti napušta, odlazeći živjeti u Švicarsku. No, kad je otvoren konkurs na fakultetu u Sarajevu, javlja se da bude dio nastavnog kadra, biva primljen i otad živi i radi u Sarajevu kao zaposlenik Akademije likovnih umjetnosti.

Za Mehmeda Akšamiju baviti se fotografijom ne znači imati uobičajeno građansko zanimanje. To je strast i posvećenost koja se ne može opisati riječima, kaže dok objašnjava kako se u umjetničkom i akademskom radu usmjeravao na izučavanje muzeološke i arhivske fotografske građe, koju pažljivo analizira, a zatim i izvodi sociološke zaključke.

“Fotografija je vrlo širok medij i možete se baviti raznim stvarima. Ovi projekti na kojima sam ja radio su projekti više sociološkog karaktera, onda određene sociološke studije, gdje koristimo restauriranu staru građu iz starih arhiva da bismo pokazali ili dokazali određena historijska kretanja ili pojavne vrijednosti koje čak ni historija nije zabilježila. Bitno je baviti se analizom vizuelnog i onda pretočiti u historijsko zapažanje i izvući sociološke zaključke. Na osnovu muzeoloških arhiva vadite segmente i onda sklapate neku sliku, a na osnovu slike donosite određeni historijski sud i sociološke zaključke.”

Rogatica, Sarajevo, Višegrad

Ljubav prema crno-bijelim fotografijama i arhivama Akšamija je naslijedio od oca, a arhiv njegove porodice jedan je od najobimnijih i najbogatijih na jugoslavenskim prostorima. Nažalost, veliki dio tog arhiva danas je izvan Bosne i Hecegovine, a čak će i onaj koji je još u zemlji jednog dana biti dio nekog stranog fundusa.

“To je ogroman arhiv koji ima 750.000 negativa. To je prvo trebalo sve arhivirati po standardima struke, pa zaštititi od vlage i oštećenja i naći prostor s optimalnom temperaturom. Jedan dio arhive nalazi se u Zagrebu, jer u Sarajevu niko to nije želio uzeti kada sam ja to nudio. Mislio sam da je to opće dobro i da mi kao porodica nemamo pravo sami baštiniti. Jedan dio se još nalazi kod nas mada ćemo i njega vrlo rado prebaciti u Basel u Švicarskoj. Bitno je da je arhiv živ i zdrav i da može da opstane negdje gdje će se o njemu voditi računa.”

Akšamije su iz Rogatice, priča Mehmed, govoreći kako je njegov otac bilježio život Višegrada zapravo po “direktivi socijalističkih vlasti”. Alija je prije preseljenja u Višegrad živio u Sarajevu, ali su vlasti naložile da se preseli u Višegrad jer je varoši trebao fotograf kako bi se zadovoljavale redovne administrativne potrebe. Osnovni zadatak Alije Akšamije u Višegradu bila je izrada fotografija koje će stanovništvo koristiti prilikom izrade dokumenata – ličnih karata i pasoša.

Otišao je sam i doputovao u Višegrad, donoseći magiju kakvu je Melkiades donio u Macondo, a za njim je doputovala trudna supruga, koja je 1954. na svijet donijela Mehmeda. Alija je bilježio život Višegrada u svim njegovim neponovljivim mijenama, nehotice usađujući istu strast prema fotografiranju i u svog sina, čijem je umijeću evropska zajednica umjetnika odala najveće formalno priznanje.

Izvor: Al Jazeera