Vojske regije: Utrka u naoružanju u režiji supersila

Da bi se pravilno procijenio stvarni vojni potencijal jedne zemlje, važnije je da se objektivno sagleda tehnološki nivo naoružanja i stanje u kojem je nego da se porede statistički podaci o broju aviona, tenkova, topova… Stoga danas u stvarne vojne efektive Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore treba ubrajati savremena oružja koja kupuju ovih dana. Sa zaoštravanjem političkih odnosa u regiji te evidentnim geostrateškim utakmicama velikih sila, koje se prelamaju i preko balkanskih zemalja, neminovno postaje bitno pitanje odnosa vojnih snaga među zemljama regije. Ali, pogledamo li pažljivije, vidjet ćemo da i procesom uspostavljanja balansa vojne sile također upravljaju supersile kroz politiku i milionski biznis!

Statistički – svi su ispod limita

Iako je novi sukob na Balkanu vrlo malo moguć, u javnom prostoru u posljednje vrijeme sve su češće informacije o tome kakvim vojnim efektivima raspolažu “strane”. Formalni parametar za upoređivanje efektiva jest godišnji izvještaj strana (Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora) zasnovan na inspekcijama i evidencijama prema Sporazumu o subregionalnoj kontroli naoružanja, kojim upravlja OSCE. Taj dokument, proistekao iz Dejtonskog sporazuma kao instrument kontrole “zaraćenih strana”, odredio je limite u kategorijama strateških oružja svakoj od potpisnica. Ali, Izvještaj ne daje odrednice o kvalitetu i stanju oružja, što je ključno za procjenu efikasnosti vojski.

Sporazumom su određeni podjednaki limiti za Hrvatsku, sada članicu NATO-a, i Bosnu i Hercegovinu, tek na putu ka NATO-u, da mogu imati po 410 tenkova, 340 oklopnih borbenih vozila, 1.500 komada artiljerijskog oružja, 62 borbena aviona i 21 jurišni helikopter. Limiti za Srbiju iznose 948 tenkova, 786 transportera te 3.375 artiljerijskih cijevi raznih kalibara, 143 borbena aviona i 46 jurišnih helikoptera. Po stjecanju nezavisnosti utvrđeni su i limiti za Crnu Goru: 77 tenkova, 64 transportera, 375 topova, 12 aviona i sedam helikoptera.

Već prvi pogled na stanje utvrđeno krajem 2019. navodi na varljiv pacifistički zaključak, jer limiti ni u jednoj od država nisu ni izbliza dostignuti. Naprimjer, Srbija i Hrvatska su u tenkovima na približno 50% popunjenosti, dok je Bosna i Hercegovina u tome prividno najjača sa 79,3%. Slično je i s ostalim oklopnjacima. Dalje, prema tim podacima, Bosna i Hercegovina ima eskadrilu od čak 22 aviona, Hrvatska samo 12, a Srbija čak 80 aviona. Međutim, kada se malo zagrebe u vezi sa stanjem te tehnike, onda je stvarna situacija mnogo drugačija.

Eskadrile u hangarima

Oružane snage Bosne i Hercegovine u sastavu Brigade RZ i PZO formalno imaju 22 jurišna aviona tipa G-4 Galeb, J-22 Orao, J-21 Jastreb i jednu školsku Utvu, ali nijedna od letjelica nije u operativnom stanju. Garažirane su u hangarima aerodroma Mahovljani i ponuđene Srbiji na prodaju. Od helikoptera tu su ruski Mi-8 i Mi-17, “gazele” i američki UH-1H. Prema OSCE-ovoj prijavi, operativno ih je samo sedam mada su resursi na većini letjelica istekli ili pri kraju. Situaciju će bitno popraviti četiri nova helikoptera Huey II Bell, čiju su kupovinu sredinom decembra ugovorili ministrica odbrane Marina Pendeš i američki ambasador u Bosni i Hercegovini Eric Nelson. Riječ je o projektu od 38,5 miliona dolara, pri čemu je više od 30 miliona zapravo donacija SAD-a iz programa pomoći prijateljskim zemljama.

Taj ugovor svakako ima i političku poruku jer je potpisan u trenutku unutrašnjih previranja u vezi s nastavkom puta Bosne i Hercegovine ka NATO-u. Političke poruke američke strane da “svaki fening uložen u Oružane snage znači višestruku dobit za mir, sigurnost i budućnost građana Bosne i Hercegovine” i najava modernizacije i drugih vidova oružanih snaga svakako potvrđuje američku i NATO-ovu zainteresiranost za ovaj prostor. U skoroj budućnosti može se očekivati i modernizacija oklopnih snaga s obzirom na to da su “vozno stanje” i tehnološka efikasnost tenkova i oklopnih transportera naslijeđenih iz entitetskih vojski (T-55, T-54 i T-84) i doniranih 1996. od SAD-a i Saudijske Arabije (AMX, M60A3 Patton), danas vrlo upitni, posebno ako ih sučelimo s mogućnostima savremenih protivoklopnih sistema.

‘Neutralnost’ s raketnim sistemima

Republika Srbija primjer je kako se “politika vojne neutralnosti” može provoditi i vrlo ofanzivno. Statistički gledano, u odnosu na ranije stanje Vojska Srbije smanjila je broj tenkova za 25, VBR-ova za pet, ali je tokom ove godine u arsenal uvela MIG-ove 29, čiju je isporuku godinama odugovlačila Rusija te ih RV i PVO Vojske Srbije sada ima deset. Oklopne snage ojačane su s po 30 tenkova T-72B3 (modernizirana verzija) i oklopnih transportera BRDM-2. Zračne snage mogu očekivati sedam naručenih helikoptera Mi-35 i Mi-17 te još četiri letjelice H-145M. Beograd ima u planu i kupovinu novih radarskih sistema.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Da je riječ o znatnijem debalansu u naoružanju čak i u odnosu na članice NATO-a u okruženju ukazuje i burna reakcija Saveza kada su tokom vježbe “Slavenski štit” u Srbiju dopremljeni ruski sistemi S-400, za koje Srbija nema novca, ali ima namjeru naoružati se sa 16 samonavođenih raketnih sistema Pancir S1. Dopremanje tih sistema svakako je ruska provokacija prema NATO-u, ali i signal da se stvara i neravnoteža prema susjedima. Tome doprinosi i kampanja za ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka, kao i znatno povećanje budžeta za vojsku protekle dvije godine (783 miliona eura za 2019).

Hrvatska pod sigurnim ‘kišobranom’

Susjedna Hrvatska, iako je Vlada svjesna neophodnosti modernizacije vojske, zapravo zasad nije prihvatila tu utrku u naoružanju sa Srbijom, demonstrirajući i uživajući sigurnost pod NATO-ovim kišobranom. Tokom ove godine Hrvatska vojska nije ojačala nijednu kategoriju naoružaja koja se kontrolira Sporazumom!

Ono što RH/HV ne zanemaruje jest ispunjavanje obaveza u zajedničkim misijama sa članicama Saveza. Hrvatska ima jedinice u Poljskoj, Litvaniji, na Kosovu i u Afganistanu. Njihova efikasnost i interoperabilnost dobro su ocijenjene od NATO-a.

Ali, s druge strane, objektivne analize stanja u HV-u govore da je trenutno osigurano tek preživljavanje aktivnih sastava. Slijedi neophodna modernizacija oklopnih i artiljerijskih snaga, koje se, kao i bosanskohercegovačke, zasnivaju na ostacima iz rata i donacijama. Zatim, neophodna je i obnova zračnih snaga i PZO-a, koja je naročito zapela nakon što je propala kupovina izraelskih MiG-ova tako da HRZ počiva na zastarjelim MiG-ovima 21bis. S helikopterima je slična situacija: eskadrile imaju nepoznat broj ispravnih Mi-24, Mi-8 i Mi-17.

Iskorak u tom pravcu najavljen je ponudom borbenih aviona koja je Hrvatskoj na američki mig u septembru stigla iz sedam zemalja. Izrael ponovo nudi F-16 Barak. Francuska prodaje također polovne Mirage 2000 i novi Rafale. Italija nudi korištene Eurofightere, a SAD je ponudio nove avione F-35 i F-16 Block70/72. Švedska nudi novi lovac Gripen C/D, a Norveška i Danska polovne F-16. Pred Hrvatskom je očito teška kalkulacija, ali i prilika da uhvati korak sa Srbijom.

Problem novijeg datuma jest depopulacija, pri čemu Hrvatska ostaje upravo bez ljudstva za popunu vojničkog sastava i podmlađivanje oficirskog kadra.

Crna Gora kontra Rusije!

Procesi vojne reforme u Crnoj Gori ukazuju da je Podgorica odustala od maksime da “boj bije srce u junaka”, pa su sve veća ulaganja u “svijetlo oružje”. Budžet za vojsku od ulaska u NATO konstantno raste: 2018. iznosio je 54 miliona eura, sljedeće godine 61,6 milion eura i rast će se nastaviti. Međutim, nakon prijema u NATO znatno je poraslo i ulaganje stranog kapitala u Crnu Goru – u 2018. godini 215,4 miliona eura dobiti!

Vojska Crne Gore trenutno ima 2.368 vojnika. Kad je riječ o naoružanju, zna se i na šta će budžet otići. Prilikom nedavne posjete Mikea Pompea Crnoj Gori dogovoreno je da će od SAD-a kupiti 67 oklopnih vozila Hammer (36 miliona dolara). Prošle godine kupljena su tri helikoptera (30 miliona dolara ) u Kanadi. Iz Ministarstva odbrane kažu da su, zahvaljujući tim helikopterima, pojačali sposobnosti za transport trupa, zračnu podršku, medicinsku evakuaciju, kao i za pomoć stanovništvu u slučaju prirodnih nepogoda.

Od ulaska u NATO Crna Gora za opremanje vojske već je potrošila približno 20 miliona eura. Osim toga, u posljednje dvije godine dobila je brojne donacije komunikacijske, medicinske i druge opreme od SAD-a, Njemačka je donirala šest oklopnih patrolnih vozila, a najvrednija donacija tek se očekuje – radar velikog dometa, pomoću kojeg će Crna Gora moći sama nadzirati svoj zračni prostor, koji zasad štite zračne snage Italije i Grčke. Navedeni podaci ilustriraju troškove članstva u Savezu, ali i beneficije – materijalne, političke i sigurnosne.

Najveća ilustracija temeljite preobrazbe politike, društva i sistema vrijednosti jest činjenica da Crna Gora, nakon što je devedesetih bila uz Srbiju protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, danas ima svoje vojnike u sastavu NATO-ove misije (KFOR) na Kosovu. A vrhunac crnogorskog vojnog dometa zasad, u simboličnom smislu, svakako je jedinica u Latviji, gdje su crnogorski vojnici dio misije odvraćanja Rusije od pritiska na pribaltičke članice NATO-a!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera