Hrvatska u nedjelju, 22. prosinca izlazi na izborna mjesta, sedmi put birajući predsjednika, odnosno predsjednicu države. Na listiću su neka dobro poznata imena, među njima aktualna predsjednica i bivši premijer, iza kojih stoje dvije najveće političke stranke u Hrvatskoj. O izgledima kandidata kojima se daju najveće šanse, Hrvatskoj u tri različite dekade, odnosima sa susjedima i izgledima da se oni poprave, za Al Jazeeru govori treći hrvatski predsjednik, Ivo Josipović.
- Izbori za predsjednika Republike Hrvatske se bliže, a kako stvari sada stoje neće biti sučeljavanja jer troje glavnih kandidata – svatko iz svojih razloga – to ne žele. Koliko je dobro za demokratski proces preskočiti ovu, vrlo važnu kariku koja svakako može utjecati na odluku birača?
– Veliki je demokratski deficit ovih izbora to što nema sučeljavanja vodećih kandidata u prvom krugu. Glavni krivac je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja se očito toga boji. S obzirom kako izgledaju njeni nastupi, to uopće ne čudi. Druga dva kandidata, Zoran Milanović i Miroslav Škoro, smatraju se, a to i ankete pokazuju, ravnopravnima i ne žele svoju jednaku poziciju ugroziti time da se sučeljavaju s kandidatima koji nemaju izgleda na izborima, a da ih pri tom Grabar-Kitarović promatra s visine i poručuje da se ona sučeljava s narodom, ne s njima.
- Iza dvoje kandidata koji vode u predizbornim anketama – Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića – stale su velike stranke, HDZ i SDP. Miroslav Škoro, kao kandidat kojem ankete daju određene šanse za drugi krug, iza sebe nema stranku. Kroz hrvatske prilike gledano, je li korisnije iza sebe imati snažnu stranku?
– Apsolutno! Samostalna organizacija izbora, traženje financija, posebno nadzor glasanja i brojanja glasova, teško su izvedivi bez dobro organizirane stranke. Bilo je iznimaka, recimo, prva Mesićeva kampanja. Ali, u pravilu, bez jake stranke, vrlo je teško imati uspješnu kampanju. Istina, moguće je i da velika stranka ne radi dobro u kampanji, pa i da opstruira svog kandidata. I to smo već imali prilike vidjeti. U ovim će izborima, siguran sam, dio HDZ-a podržati Škoru, a ne svoju kandidatkinju.
- Iz dvije predizborne kampanje za izbor predsjednika Republike Hrvatske u kojima ste sudjelovali imate različita iskustva – u onoj u kojoj ste pobijedili bilo je 12 kandidata u prvom krugu, a u onoj drugoj samo četvero. Što je kandidatu lakše – ići kroz gužvu s mnogo kandidata protiv sebe na koje se rasipaju glasovi ili graditi pobjedu u srazu s manje kandidata koji donose neizvjesnu borbu u finalu?
– Manje je važan broj kandidata, više njihova struktura. Posebno, viđali smo i kandidate bez izgleda čije je sudjelovanje bilo samo da bi se pomoglo „glavnom trkaču“. Ali, sve je to dio demokratskog procesa i izborni timovi bi trebali prepoznati tko je od kandidata pravi, a tko „fejk“ kandidat. Uz broj i strukturu kandidata, još je puno faktora koji mogu utjecati na rezultat izbora: kvaliteta kampanje, financije, naklonost medija, opće društvene okolnosti, nekada i pojedini recentni događaji na političkoj sceni, čak i omaške pojedinih kandidata. Brojni gafovi Grabar-Kitarović sigurno joj ne koriste u kampanji i njen anketama najavljivani uspjeh sad je pod velikim upitnikom.
- Hrvatska je u tri dekade imala četvero predsjednika čiji su mandati bili svaki na svoj način posebni. Ukratko što su ključne prednosti, a što nedostaci predsjednikovanja Franje Tuđmana, Stjepana Mesića, Ive Josipovića (koliko god možete biti objektivni u ocjeni) i Kolinde Grabar-Kitarović?
– Mandat predsjednika Tuđmana treba izdvojiti iz više razloga. Činjenice: da je riječ o prvom predsjedniku kojeg se percipira kao oca nove hrvatske države, da je ratni predsjednik koji je dobio rat, da je vladao u polupredsjedničkom, osobno bih rekao, faktično jakom predsjedničkom sustavu, daju mu potpuno drukčiji položaj u odnosu na kasnije predsjednike koji su djelovali u mirnodopsko vrijeme i u parlamentarnom sustavu s vrlo ograničenim ovlastima. U povijesti Hrvatske Tuđman će ostati zapamćen kao čovjek koji je snažno doprinio neovisnosti zemlje i pobjedi u ratu. S druge strane, povijest mu neće zaboraviti ni loše strane. Tu prije svega mislim na zatvaranje očiju pred ratnim zločinima, za koje vjerujem da ih nije naredio, ali ih nije ni spriječio. Nadalje, tu su potpuno pogrešna politika prema Bosni i Hercegovini, autoritarna vlast te kriminalna pretvorba i privatizacija.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Predsjednik Mesić je, istina, potekao iz HDZ-a ali je u svom mandatu donio demokratski iskorak, posebno spriječivši miješanje vojske u politiku. Njegov je mandat bio mirniji od Tuđmanova i rekao bih da je njegova glavna karakteristika stabilizacija demokratskog poretka. U biti, bio je lijevi predsjednik, antifašist i demokrata.
Moj mandat će bolje ocijeniti drugi. Napomenuo bih tek da je u mom mandatu Hrvatska ušla u EU, da smo popravili odnose sa Srbijom te Bosnom i Hercegovinom. Osobno, to smatram svojim važnim doprinosom, svjestan da dio političke scene kod nas upravo to smatra lošim, gotovo izdajom. Mislim da sam dao doprinos borbi protiv korupcije i pretvorbenog kriminala. I Mesić i ja smo bili i jesmo snažni zagovornici antifašizma.
Grabar-Kitarović je svoj mandat, smatram, bacila u vjetar. Ne mogu se sjetiti nijedne značajne stvari koju je učinila za Hrvatsku. Štoviše, estradizirala je i degradirala funkciju predsjednika države, sramotila je sebe i državu neprimjerenim ponašanjem, poticala loše odnose sa susjedima te bila dio onoga što zovemo povijesnim revizionizmom, relativizacije ustaštva i negiranja antifašizma kao Ustavom utvrđenog povijesnog ishodišta Republike Hrvatske. Naravno, njen mandat ljudi drukčije političke orijentacije gledaju suprotno.
- Predsjedničke ovlasti baš nisu velike, no neke se stvari i mogu realizirati. Može li se to lakše uraditi kada je iza predsjednika/predsjednice stranka koja ga/je podržala na izborima? I je li Vaša nasljednica u nekim situacijama mogla iskoristiti ovlasti koje ima, a nije to učinila?
– Da, sinergija predsjednika i njegove stranke, posebno kada je na vlasti, vrlo je važna za uspješan mandat. Na žalost, premijeri često osjećaju neki rivalitet, pa i jal što predsjednik, bez mnogih ovlasti i odgovornosti, u pravilu, u javnosti uživa veće simpatije od premijera. Zato Vlade vrlo rijetko usvajaju neke predsjedničke inicijative. Šteta!
Što se Grabar-Kitarović tiče, nije imala nekih značajnijih inicijativa. Ona o Tri mora, uopće nije njena. Ideja energetskog spajanja sjever-jug počela je i prije mog mandata, a do danas nije dala neki rezultat. Mandat Grabar-Kitarović prošao je u putovanjima nejasnih ciljeva, estradizaciji funkcije, falš pjevanju u vrijeme i u nevrijeme te izjavama koje su štetile i njoj i državi.
- U prvoj polovici Vašeg mandata Hrvatska je pravila posljednje korake u procesu ulaska u Europsku uniju, potom je ostvaren jedan od najvećih uspjeha od samostalnosti, a onda je politika prema ocjeni mnogih skrenula u desno, bude se duhovi mračne prošlosti, a aktualna vlast i aktualna predsjednica na to su ili blagonaklono gledali, ili bili bez reakcije, ili pružali neizravnu podršku. Zašto se dogodilo to skretanje?
– Točno. Upravo ulazak u EU pokazuje kako se sinergijom „dva brda“, predsjednika i Vlade, ali i suradnjom vlade i oporbe, mogu ostvariti važni državni interesi. Moram reći da je suradnja HDZ-ove premijerke Kosor i mene kao predsjednika na planu ulaska u EU bila više nego uspješna. Kosor je zaista zadužila Hrvatsku predanim radom na ulasku Hrvatske u EU.
Hrvatska je kroz pregovore postala bolja država i bolje društvo. Ali, očekivanja ljudi su bila veća, desnica predvođena Crkvom bila je izvrsno organizirana, a ljevica na to nije imala odgovora. Loša organizacija i odsustvo novih političkih ideja stajali su ljevicu gubitka vlasti. Na žalost, za opsežne reforme koje sam predlagao, Vlada premijera Milanovića nije htjela ni čuti.
- Tokom Vašeg mandata dogodilo se zatopljivanje odnosa sa susjedima – nastavili ste tamo gdje je počeo Vaš prethodnik Stjepan Mesić kad je Bosna i Hercegovina u pitanju, a sa Srbijom i predsjednikom Borisom Tadićem definitivno ste krenuli putem normal(izira)nih odnosa. Čini li Vam se da je posljednjih pet godina promijenilo/zaustavilo u odnosu prema BiH, tj. zaustavilo se u vremenu u odnosima Zagreb – Beograd? I kolika je u tome odgovornost Pantovčaka?
– Danas su odnosi Hrvatske sa Srbijom i BiH neusporedivo lošiji. Sigurno, nije krivica samo na hrvatskoj strani. Ali, doprinos naše politike kvarenju odnosa je očit. S druge strane, kada je riječ o Srbiji, pogoršanju odnosa snažan doprinos daju predsjednik Aleksandar Vučić i njegova ekipa. Istina je, surađivati s Tadićem bilo je nešto drugo nego suradnja u vrijeme Tomislava Nikolića i Vučića. Tu sam ja bio u puno boljoj poziciji jer sam za partnera imao Borisa Tadića, pravog europejca. Kao da zaoštravanje među državama vodeći političari koriste primarno za unutarnjepolitičke svrhe. U kvarenju odnosa sa Srbijom i BiH Grabar-Kitarović je dala golem doprinos svojim neprimjerenim izjavama. Zaista, onaj tko ne vidi da je istinita ona stara poslovica kako je bolje za sigurnost imati dobrog susjeda, nego i najviši zid, politički je slijepac.
- Niti jedno od troje vodećih kandidata nema baš blagonaklon odnos prema najbližim susjedima, ponovno mislim na Bosnu i Hercegovinu te Srbiju. Ima li šanse da Hrvatska, kroz poziciju predsjednika, u dogledno vrijeme normalizira taj odnos?
– Želim da tko god bude izabran, makar i Grabar-Kitarović, promijeni odnos prema susjedima i popravi naše odnose. Ili, možda treba čekati neke druge izbore, one za narednih pet godina…
- Ako se vratimo izborima, jasno je da strankama one dolaze kao dobar ispit odmjeravanja snaga. S druge strane, izabrani ili izabrana biran je izravno. No, je li vrijeme – s obzirom na ne baš pretjerano ovlasti – izbor predsjednika prebaciti u parlament?
– Bila bi to strašna pogreška. Načelo podjele i međusobne kontrole vlasti i sada je slabo, izborom predsjednika u parlamentu to bi načelo gotovo nestalo. Zašto bismo najdemokratskije izabranom dužnosniku, na demokratskim izborima, s najvećim legitimitetom, rušili poziciju!?
Bolje bi bilo da se pozicija predsjednika ojača, ne novim bitnim ovlastima, već operacionalizacijom postojećih. Paradoks je da mnogi tvrde kako je parlamentarni sustav demokratičniji ako predsjednika sasvim marginaliziramo. Smatram upravo suprotno. Izbor u parlamentu zagovaraju ponajprije šefovi stranaka i njihove nomenklature jer im smeta predsjednik s najvećim demokratskim legitimitetom. U našoj političkoj kulturi i stvarnosti premijer ima gotovo svevlast pa ga, slikovito, zovem i kriptopredsjednikom. A koji mu je demokratski legitimitet da bi imao svevlast? Pogledajte: Plenkovićeva većina je sastavljena od zastupnika koji su dobrim dijelom izabrani na oporbenim listama, baš zato što su bili protiv HDZ-a! Je li to demokracija ili njeno izigravanje? Rekao bih, ovo drugo. Zato, protiv sam daljnjeg slabljenja predsjednika a za stabilizaciju sam njegove ustavne pozicije.
Na ovakvu moju poziciju ne utječe ocjena rada sadašnje predsjednice. Njen je mandat tek loša epizoda. Znamo imati i loše parlamentarce, lošu vladu, loše suce, pa nikome ne pada na pamet ukinuti ili oslabiti te institucije. Ne učinimo to ni s institucijom predsjednika ili predsjednice. Uostalom, javno mnijenje većinski ne podržava daljnju „fikusizaciju“ predsjednika, upravo obratno!
Izvor: Al Jazeera
