Nasilje nad ženama: Ne znate hoće li se završiti na šamaru…

Stanje u BiH se polako popravlja, ali i dalje smo svjedoci da ovaj vid nasilja sve češće zalazi na rub teškog zločina (Ilustracija)

“Kad god sam vidjela da se sprema svađa, vodila bih djecu u drugu sobu, da ne gledaju kako me tuče”, “Sve sam kazala i svećeniku, ali on mi je rekao da trebam izdržati”, “Vi ne znate hoće li se završiti na šamaru, ili će otići puno dalje, i to je ono što ubija”… Moglo bi se ovakvih primjera navesti unedogled.

Ovakvih svjedočanstava mediji su prepuni, iskaza koji opisuju golgotu kroz koju prolaze žrtve nasilja nad ženama na Balkanu, u zemljama u kojima, ako ćemo suditi prema učestalim informacijama, borba protiv zlostavljanja nježnijeg spola i dalje predstavlja jedan od najvećih izazova društva.

Od pet ubijenih žena u 2019. godini u Sarajevu, čak četiri su žrtve partnerskog nasilja. Država Bosna i Hercegovina nema podatke o broju takvih slučajeva, ali međunarodne organizacije računaju da je gotovo polovina žena nakon 15. godine iskusila neki oblik nasilja, od seksualnog uznemiravanja i praćenja do psihičkog, fizičkog ili seksualnog nasilja.

Dodatni problem predstavlja činjenica da većina o tome šuti, jer u društvima poput balkanskih o tome se “ne govori”. A i kada žrtve odluče progovoriti, često se suoče ili s osudom, ili sa sistemom koji nije u stanju zaštititi ih na adekvatan način.

Rizik od smrtnih ishoda

No, kako kažu sagovornici Al Jazerere, stanje u Bosni i Hercegovini se, kako vrijeme odmiče, ipak polako popravlja, ali ako pogledamo medije, i dalje smo svjedoci da ovaj vid nasilja sve češće zalazi na rub teškog zločina.

To mišljenje dijeli Dželila Mulić-Čorbo iz Fondacije lokalne demokratije, koja već 19 godina vodi servis podrške Sigurne kuće za žene, djecu i djevojke žrtve nasilja, a koja tvrdi da su slučajevi nasilja nad ženama sve teži.

Mlade generacije mnogo osvještenije

Govoreći o agoniji kroz koju prolaze žrtve nasilja nad ženama, Čičković kaže da su one prestrašene, zbunjene, nesigurne u sebe i dekoncentrisane.

‘Žene koje su zlostavljane prolaze kroz težak period nesigurnosti i straha. Misle da ne mogu funkcionisati same. Većini se zlostavljanje odvija godinama, kada, uz redovno psihičko, dolazi i fizičko nasilje. Nasilnici primjenjuju istu strategiju, samo što oni obrazovaniji koriste malo sofisticiranije metode. No, svodi se na isto – počinje sa psihičkim ubijanjem žene, naprimjer ubjeđivanjem u to da je glupa, ružna, nesposobna… a nastavlja sa izolacijom od njenih najbližih. Na kraju dolazi i fizičko nasilje, koje uključuje ekonomsko i seksualno’, kaže ona te dodaje da su nove generacije, ipak, drugačije.

‘Uočljivo je da su mlađe generacije dosta osvještenije i da više shvataju da je rodna ravnopravnost jedini način dobrog funkcionisanja zajednice.’

“Ono što primjećujemo kroz trend nasilja u porodici je da su slučajevi nasilja sve kompleksniji, brutalniji i da ima jako mnogo rizika za smrtne ishode. Mi, nažalost, još uvijek nemamo sistemski multisektorski pristup tretmanu počinioca, niti radu s njim, a nedostaju nam i adekvatne procjene njegove psihopatologije, pa samim tim nemamo niti adekvatne tretmane. Šta je dovelo do toga da su slučajevi nasilja kompleksniji i brutalniji – ne znamo, ali takvo istraživanje i sistemski pristup bi pomogli da se naprave programi prevencije i zaštite. Također, nedostaje sistemski rad s porodicama, bez obzira na to da li se žena vratila počiniocu ili počela samostalan život s djecom”, ističe ona te dodaje da problem predstavlja i nedostatak sistemskog pristupa s djecom, koja su, također, žrtve nasilja.

“Dešava se da odrasle osobe upadnu u transgeneracijski krug prenosa nasilja ili žrtve. Nakon 19 godina rada Sigurne kuće, imamo slučajeve u kojima nam dolaze žene koje su kao djeca bile smještene kod nas sa svojim majkama, ili pak žene muškaraca koji su kao djeca bili u Sigurnoj kući.”

Pored toga što nudi sklonište za žene i djecu žrtve porodičnog nasilja, Sigurna kuća ima i SOS telefon za prijavu nasilja u porodici, koji je dostupan 24 sata. Ukupna broj žena i djevojaka koje su bile smještene u Sigurnu kuću u Kantonu Sarajevo od 2000. godine do danas je 1.954, od čega je 693 žena, 930 djece te 331 djevojke u uzrastu od 12 do 18 godina. SOS poziva od 2004. godine do danas bilo je 10.991.

Veći broj sankcija za nasilnike

Prema podacima Gender centra entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, u poređenju sa 2013. godinom, broj prijava nasilja u porodici je sa 1.669 pao na 1.242, dok je broj podnesenih izvještaja o počinjenom krivičnom djelu opao sa 916 na 829. Pema podacima općinskih sudova, 18 posto slučajeva iz 2017. godine rezultiralo je zatvorskom kaznom za počinitelja, dok je uslovnih presuda bilo 73 posto.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

“Ukoliko promatramo duži period, od 2012. godine do danas, broj prijava u određenoj mjeri opada, međutim, odgovor na prijavljene slučajeve nasilja se poboljšava, odnosno žrtve dobijaju zaštitu kroz zaštitne mjere, a nasilnici dobijaju veći broj krivičnih sankcija. Također, medijska zainteresiranost i svjesnost o ovom problemu raste. Kada su u pitanju donosioci odluka, ova oblast nalazi svoje mjesto u planovima rada nadležnih institucija, planiraju se aktivnosti, realiziraju se, a o realiziranim aktivnostima se izvještava na svim nivoima organizacije vlasti. Devet od deset kantona ima kantonalno koordinaciono tijelo, a u 70 posto općina postoje multisektorski timovi”, pojašnjava Zlatan Hrnčić, stručni savjetnik u Gender centru Federacije.

U ovom centru mnogo pažnje poklanja se prevenciji nasilja, dok naročito ističu aktivnosti na organizaciji seminara, radionica, konferencija i drugih skupova, na kojima je, kako kaže Hrnčić, sve više učesnika, dok je prije deset godina odziv bio veoma mali.

O nasilju nad ženama i u porodici općenito sve se više govori, tako da ono više nije privatna stvar, već naučeni obrazac ponašanja koji svoj utjecaj ostavlja na širu društvenu zajednicu. Mulić-Čorbo kaže da se u proteklih 19 godina mnogo stvari promijenilo, ali da je u društvu i dalje prisutna visoka tolerancija na sve oblike nasilja.

‘Najgore je šutjeti i trpjeti’

“Rodnozasnovano nasilje je iz privatne sfere izašlo u javne okvire, nasilje u porodici je krivično djelo, žrtve nasilja danas zahvaljujući tome imaju zaštitu kroz zaštitne mjere, koje se po krivičnoj prijavi nasilja izriču u roku 24 sata od prijave, gdje podrazumijevaju od zabrane približavanja, uhođenja i slično, do udaljavanja iz stana ili kuće ili izricanje liječenja ovisnosti. Svakako da ima mnogo toga što je još neophodno uraditi i napraviti. Još uvijek je itekako prisutna visoka tolerancija društva na sve oblike nasilja. Psihičko nasilje, koje ujedno ima jako velike posljedice, još uvijek se ne prepoznaje u dovoljnoj mjeri, niti ima težinu kao fizičke povrede, ili seksualno i ekonomsko nasilje u porodici i bračnom odnosu”, kaže ona.

Šta poslije Sigurne kuće?

Sigurna kuća, kako kaže Mulić-Čorbo, usko sarađuje sa sistemima socijalne zaštite i policijom te je jedini prostor u kojem je žena potpuno zbrinuta i u kojem dobija pravnu, psihološku i socijalnu podršku.

No, šta kada žena izađe iz nje?

‘Praćenje žena nakon izlaska iz Sigurne kuće je u nadležnosti institucija sistema zaštite, a njihovi ljudski kapacitetu nisu dovoljni da adekvatno odgovore potrebama. Posebno se to odnosi na žene koje se odluče vratiti počiniocu. U isto vrijeme, nisu ni sve žene žrtve nasilja u istom riziku od počinioca, a mi nemamo procjenu rizika, što bi uveliko odredio adekvatne pristupe tretmanu zaštite, prevencije. Mnogo je toga urađeno, ali dosta toga nedostaje’, tvrdi Mulić Čorbo.

Kada se govori o nasilju nad ženama, posebno poglavlje zauzimaju slučajevi za koje se ne zna, odnosno koje žene ne prijavljuju u strahu od reakcije okoline, odmazde nasilnika, ili zbog nepovjerenja u institucije sistema zaštite i prevencije. No, direktorica Ženskog centra iz Trebinja Ljiljana Čičković kaže da je, kako vrijeme prolazi, žena koje skupe hrabrost da naprave iskorak sve više.

“Nažalost, cijela Bosna i Hrecegovina je duboko patrijarhalna država, sa ukorijenjenim stavom da je nasilje u porodici stvar pojedinca, a ne društva. Ima promjena, mnoge institucije i nevladine organizacije se uključuju u borbu protiv nasilja, ali žene se i dalje često susreću sa mnogo problema. No, najgore je da žena šuti, trpi i ne traži pomoć. Dobiće je sigurno, ima načina da se izbori za svoja prava. No, mora biti hrabra i napraviti iskorak, jer to niko neće učiniti u njeno ime. Većina žena kod nas dođe ‘minut do 12’, kada je izbačena, potaknuta sa strane, ili kada joj je već ‘došlo do grla’. Kada ih pitamo zašto su toliko dugo čekale i ostajale sa nasilnikom, veliki broj ih kaže – zbog djece. One moraju znati da time što trpe ne čine nikakvu uslugu djeci, koja su svjedoci nasilja. I toj djeci će život biti bolji u rastrganoj, nego kompletnoj porodici u kojoj gledaju scene nasilja”, kaže Čičković.

Izvor: Al Jazeera