Malograđanska koalicija “svih naših naroda”

Deklaracija o zajedničkom jeziku je značajan dokument, kaže Balša Brković (Ustupljeno Al Jazeeri)
Deklaracija o zajedničkom jeziku je značajan dokument, kaže Balša Brković (Ustupljeno Al Jazeeri)

Crnogorski pisac Balša Brković veoma dobro je poznat publici koja prati književnu scenu bivšeg jugoslovenskog prostora. Objavio je pet knjiga poezije, tri romana koji su bestseleri, prevođeni na strane jezike i koji su izveli crnogorsku književnost iz izanđalog epskog diskursa.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Osim čestih javnih nastupa, koji su ga učinili jednim od najangažovanijih intelektualaca u regionu, u svojim kolumnama godinama se kritički bavi gorućim temama crnogorskog društva, i šire. Gorljivi zastupnik ideje nezavisne Crne Gore od 2006. godine i obnavljanja nezavisnosti nije dobio nijednu književnu nagradu.

  • Vaša nagrađena knjiga poezije Crno igralište izašla je 2017. godine, nakon 16 godina pauze kada je riječ o poeziji. U tom periodu objavili ste tri romana i knjigu priča.

– Prozu pišem kad ja to hoću, poeziju samo kad ona to hoće… Vjerovatno je moj takav odnos i razlog za tu veliku pauzu između dvije knjige poezije. Poezija je, prividno, ili gledajući takozvano zdravorazumski, jedna sasvim besmislena djelatnost. A zapravo je sasvim obrnuto, ona je najvažnija, držim da je riječ o presudnom ljudskom poslu. Poezija je, naime, ona samorefleksivna zona jezika. I to joj nikada i nikako ne može biti oduzeto. Kada naš jezik raznesu bolesti “post-istina i alternativnih činjenica” samo poezija ima moć da te rane i ožiljke zaliječi.

  • Šta Vam je lično najbliža odrednica: pisac, pjesnik, intelektualac, kolumnista, angažovani intelektualac?

– Ne možeš odabrati kad si nešto. Uvijek si sve ono što jesi. Nemam ništa ni protiv jedne odrednice, samo pod uslovom da je istinita. Ipak, sve to su samo riječi. Ali, ako bi trebalo sebe svesti na jednu odrednicu, onda moram reći da mi je književnost najvažnija. Kad si pjesnik, onda si uvijek i prije svega pjesnik. Bar tako meni izgleda. Takođe, i ne manje važno – književnost je jedini posao koji mi nije dao niko od ljudi, pa mi ga niko od njih ne može ni oduzeti.

  • Po čemu je specifična književna scena u Crnoj Gori danas, šta je odlikuje?

– Čini mi se da je, ukupno gledano, književna scena manje dinamična i razuđena nego li prije 10-15 godina. A to je porazna situacija za jedno društvo, za jednu kulturu. Ipak, stalno se javljaju novi i zanimljivi, obnavljajući glasovi, talentovani mladi pisci, filmadžije, sjajne pjesnikinje, glumci, slikari i konceptualni umjetnici, ali petrificirana književna politika i suviše arbitrarna pozicija države smetaju da se to raznoglasje razigra i bolje vidi.

Ovdje i političari i njima naklonjeni pisci žele i sanjaju monološku kulturu. A to će reći – koja razgovara samo sa sobom. To je opasno. To se, prije ili kasnije, pretvori u diktaturu mediokriteta i neznalica. A mnogo toga oko nas nalikuje baš takvoj diktaturi.

  • I dalje dobro funkcioniše nekadašnji jugoslovenski prostor, u svim umjetnostima, u književnosti najbolje, čini mi se. Da li je to samo posljedica zajedničkog, četvoroimenog jezika ili nešto više?

– Veliki problem svih nas, koji će, bojim se, vremenom bivati samo vidljiviji, odsustvo je promišljenog odnosa prema jugoslovenskom iskustvu, u najširem smislu, dakle, daleko izvan zone klasične politike. To je još uvijek prostor isključivo političkog prepucavanja, a to vam nikada nije dobar kontekst da nešto shvatite na pravi način. Zato sam od početka insistirao na terminu postjugoslovenska književnost.

Važan je za sve nas i danas, ili upravo danas, odnos prema jugoslovenskom nasljeđu. Prije svega kulturnom, ali i političkom, ekonomskom i svakom drugom. Dok god malograđanska terca daje javni ton, nećemo vidjeti neke važne stvari. Iskustvo modernizacije je presudno iskustvo za sve ove narode, a to iskustvo smo svi proživjeli u kontekstu jugoslovenske zajednice, tačnije njenih nekoliko verzija. Nemoguće je sasvim razdvojiti (I zašto, na koncu? Da bi naši malograđani bili srećni?) sve rukavce toga grandioznog procesa koji se odvijao u svim dijelovima nekadašnje države.

Na žalost, i dalje se bilo kakav suptilniji diskurs o jugoslovenskom iskustvu gleda podozrivo, kao Trojanski konj unitarizma one ili ove vrste. To je, naravno, glupost. Važna pitanja ne treba prepustiti aktuelnim nacionalnim komesarima. Ili ćemo dopasti još veće bijede…

  • Potpisnik ste Deklaracije o zajedničkom jeziku…

– Deklaracija o zajedničkom jeziku je značajan dokumenat, bez obzira koliko se malograđanska koalicija “svih naših naroda” upinjala da cijelu tu stvar minimizira ili predstavi kao nešto besmisleno i opasno po narode u ime kojih malograđani govore. Jer, oni, dakako, ne mogu govoriti u svoje ime… Uvijek moraju obući neki dres da bi se dobro osjećali i uopšte čuli.

  • Najtiražniji ste crnogorski pisac – prodato je preko 10.000 primjeraka romana Paranoja u Podgorici u državi od 620.000 stanovnika?

– Takav tiraž, procentualno gledano, bio bi lijepa stvar da se piscu desi u državi od pedesetak miliona stanovnika… Ovdje “tiražnost” piscu može donijeti samo nevolje. Ipak je ovo književnost gdje prosječan broj prodatih primjeraka knjiga uglednih državnih pisaca nikada nije veći od broja članova njihove šire familije. Većina današnjih pisaca voli da kuka da više niko i ništa ne čita. Tako da kada se dese takvi incidenti (čitane knjige), kada pokažete da može i drugačije, onda narušavate njihov mediokritetski alibi, tu idiličnu nacionalnu uravnilovku…

  • Dobitnik ste književnih priznanja Miroslavljevo jevanđelje, Ratkovićeva nagrada za poeziju… Da li su nagrade i dalje realna priznanja za književni rad, sinekura za podobne, ili…?

– Od nagrade do nagrade, od žirija do žirija… Imate svega. Jedna književna nagrada može biti važna ukoliko ide za nekim drugim kriterijumima. U suprotnom, to su samo pilule za ego nacionalnih veličina. Ozbiljna nagrada, takođe, može da generira javnu polemiku, kao što se nedavno desilo sa Handkeovim Nobelom. A to, u principu, nije loše.

  • Da li je vlast zaista nepromjenljiva na ovim prostorima?

– Izgleda da smo mi sami nepromjenljivi… Bilo bi dobro da u Crnoj Gori jednom dobijemo vlast demokratskom smjenom na izborima. U Crnoj Gori problem je unekoliko složeniji nego drugdje. Naime, ovdje imate vlast koja, deklarativno, fingirano zapravo, zastupa evropski sistem vrijednosti. Isključivo na riječima, ponovimo. Uz tu i takvu evropsku priču, bez problema se odvija jeziva korupcija, nepotizam, kriminal, sprdanje dobrim običajima – treći mandat koji se predstavlja kao drugi i slično… U svakom slučaju – biće zanimljiv trenutak kad vlast shvati da zaista nije nepromjenljiva…

  • Od čega se treba odbraniti, prema čemu biti subverzivan, anarhista?

– Moj anarhizam je i moj način da ne budem dio ovoga blata oko nas. Mora se odbraniti naša privilegija da budemo autentična bića. Vjerujem da je jedan od ključnih problema savremenog svijeta to što je sam koncept pobune u krizi. Cinizam današnje politike primorava vas da se osvrnete oko sebe, da potražite nešto sasvim drugačije.

Anarhizam je, opet, kao jazz… Sve najbolje desilo se odavno. Iako ga prepoznajete svuda oko nas, bukvalno na svakom koraku. U anarhističkom miljeu nastali su neki od najznačajnijih diskursa modernosti – od feminizma i pacifizma do ekologije i antikolonijalizma. Kao što su i mješovita, muško-ženska odjeljenja tekovina anarhističkog učenja s kraja XIX vijeka… Dakle, kao i u slučaju jazza, to nasljeđe je toliko inspirativno i razuđeno da ga nipošto ne treba olako odbaciti. Naprotiv. 

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO