Njegić: Nekada se prema filmu odnosilo s puno više ljubavi i poštovanja

Marko Njegić jedan je od filmskih kritičara (iz Hrvatske) koji o filmu piše sa velikom pasijom i znanjem. U razgovoru za portal Al Jazeera Balkans, Njegić priča o svojim počecima, odnosu prema filmu nekada i sad, stanju filmske kritike u Hrvatskoj i svojim uzorima.

• Vi ste najagilniji filmski kritičar iz Hrvatske. U “Slobodnoj Dalmaciji” imate i više nego veliki prostor za djelovanje, i to kroz tri rubrike, ako se ne varam – “CineMark”, “Televizionar” i “Videodrom”. Uredništvo Vam je i više nego naklonjeno. Kako uspijevate stići sve to i kakve su reakcije čitateljstva?

– Zahvalan sam urednicima na iskazanom povjerenju, no baš zato svoj rad nikad ne uzimam zdravo za gotovo, već se dajem 101 posto. Oduvijek sam pisao dosta za hrvatske standarde, ali da – u posljednje vrijeme nadmašujem samoga sebe. Unatrag pola godine se znalo dogoditi da imam više filmskih kritika nego što je dana u mjesecu, a gdje su još osvrti na serije (jednom tjedno), intervjui itd. To je pravo akcijsko junačenje, ravno čudu, posebice u današnje doba, i to ne samo za ove prostore, nego i svijet. Mislim da ni pokojni velikan Roger Ebert nije toliko pisao. Nije lako sve stizati, dapače to je “Umri muški” u nastavcima, ali je izazov, pa i smisao života kritičara. Pišem, dakle postojim. Sve to dobiva puni smisao kad znate da netko izrezuje i skuplja vaše članke iz novina kao što ste ih vi nekoć izrezivali i skupljali.

• U novinarstvu ste od 2001. godine kada i počinjete pisati za “Slobodnu Dalmaciju”. Kasnije se, 2003., priključujete redakciji filmskog magazina “Hollywood” čiji ćete izvršni urednik ostati do samog gašenja magazina 2006. “Hollywood” je bio tada i tih godina jedini prozor u filmski svijet. Sada je totalno drugačija situacija što se informiranosti o filmu i filmskoj industriji tiče. Možete li uporediti vrijeme izlaženja “Hollywooda” s današnjom situacijom dostupnosti informacijama iz svijeta filma?

– Bilo je to neko drukčije doba. Vrijeme kad se prema filmu odnosilo s puno više ljubavi i poštovanja, a manje “hejta” i disrespekta. Lako za dostupnost informacija; danas je općenito sve dostupnije, pa tako i pokretanje portala/blogova. Tamo znaju pisati blogeri i batine, koji zvanje kritičara često koriste kao paravan za širenje “hejta” i negativističko pametovanje kakvo prevladava i na Fejsu, premda se znade naći i uistinu iskrenih natpisa, napisanih iz srca. Internet je dao pravo glasa svima i sad, sirot, trpi sve. Mislim da usporedbu najbolje sumira, primjerice, naziv stranice Assholes Watching Movies. Zamislite da je netko predložio pokretanje filmskog časopisa s tim nazivom. Nema šanse, rekao bi John Matrix.

• Ako se možete sjetiti Vaše prve napisane filmske kritike i momenta kada ste se odlučili da gledanje filmova i pisanje o njima pretvorite u (uspješnu) profesiju?

– Prva “službena” kritika je “Ta divna splitska noć” u “Hollywoodu”, a “Žena mačka” u “Slobodnoj”, obje 2004. godine. Pisao sam o filmovima još krajem osnovne škole i u srednjoj. Onako, više za svoj gušt, s time da je u srednjoj bilo i nekoliko sastava za ocjenu. Dobio sam, recimo, -5 za “True Lies” na satu engleskog. Film sam volio od malih nogu, a pisanje zavolio pred kraj srednje zahvaljujući esejima/zadaćama i osvrtima na lektire. Dok su ih mnogi prepisivali od najboljih učenika, ja sam ih pisao sam. Upalila se svjećica da jednog dana pišem osvrte na filmove. I “ostalo je povijest”. Nisam, dakle, propali student režije koji se, frustriran, prebacio na pisanje kritika, što se često pomodno za kritičare kaže i – laže.

• Da li postoje neka kritičarska imena, lokalna ili svjetska, koja su utjecala na Vaš rad i koje i dalje pratite?

– Ako kao filmofil počnete pratiti neke kritičare, uglavnom im ostajete vjeran za cijeli život. Tako, ja još uvijek pročitam sve one koje sam čitao u srednjoj, a još su aktivni, od Nenada Polimca i Jurice Pavičića, do Živorada Tomića, naravno, nakon što napišem svoju kritiku. Od svjetskih imena Ebert je bio i ostao kritičarska institucija, Jonathan Rosenbaum također. 

• Krajem 2014. godine iz štampe je izašla knjiga “FILMoteka” koja čini presjek Vašeg rada od početaka djelovanja kao filmskog kritičara. Kako ste vršili odabir tekstova za knjigu i razmišljate li o nastavcima?

– Namjera je bila da se film u knjizi “redateljski” sagleda iz svih planova, krupnih, srednjih, totala, odnosno da ne budu samo kritike zastupljene, već i temati, portreti, pa i top-liste koje mi je najteže sastavljati. Nedostaju samo intervju koji bi jednom mogli ići u zasebnu knjigu; mislim da sam već negdje spomenuo njezin radni naslov “Razgovor ugodni naroda filmofilmskoga”. Bilo bi lijepo i objaviti nastavak “FILMoteke” – “FILMdvoteka”, kao i knjigu o akcijskom filmu koji je vječno podcijenjen i omalovažavan, a zna biti subverzivan, nerijetko i subverzivniji od festivalskog arta. Idealan bi naslov bio “Lezi, tuku mitraljezi”, ali sam ga već iskoristio za esej o ekstremnim akcijama novog milenija koji se nalazi u “FILMoteci”. Srećom, mozak radi 100 na sat i upravo sam, evo “ekskluzive”, smislio još jedan dostojan – “Čitaj između metaka”.

• Koliko ljudi uopšte vole čitati o filmu, a koliko ljudi u Hrvatskoj uopšte gledaju filmove?

– Vole i čitati i gledati. Zna se dogoditi da mi neka kritika, npr. “Bilo jednom u… Hollywoodu”, uđe među najčitanije tekstove ne samo unutar Kulture, što je iznimno redovito, nego i na listi čitanosti svih kolumnista “Slobodne”, kao usamljeni svjetionik filma među kolumnama o politici, ustašama i partizanima, tj. Hajduku. Ne možemo se požaliti i na kinogledanost, dapače. “Kralj lavova” je prešao 200.000 gledatelja, Tarantino 100 tisuća, a to će napraviti i “Joker”. Multipleksi rade jako dobro. Art kina također, premda bi se moglo osjetiti zatvaranje kina “Europa”, tj. već se osjeća.

• Kakav je općenito položaj filmske kritike u Hrvatskoj, u printanim medijima posebno, a posebno na webu?

-Kritika se dobro drži. U printanim dnevnim medijima ili tjednicima prednjače “Slobodna” i “Jutarnji”, ali tu su i “Novi list”, “24 Express”, “Novosti”… Ne posustaje ni kvartalni “Hrvatski filmski ljetopis”. Dosta su agilne i (mlađe) kolege s raznih portala. Samo naprijed. Navodno bi se mogao pokrenuti i jedan mjesečnik kakav je nekoć bio “Hollyood”. To bi bilo odlično.

• Domaćem, hrvatskom filmu, volite “progledati kroz prste” pri pisanju osvrta, što je logično s obzirom na teškoće u kojima se nalazi domaća filmska produkcija. Kakav je Vaš odnos prema bosanskohercegovačkom i srpskom filmu, te filmu iz regiona?

– Znam “progledati kroz prste” i hrvatskom i srpskom i bosanskom filmu. Regionalne filmove ne uspoređujem s europskim i svjetskim. I radit ću to dokle god se dosezanje njihove visoke razine ne bude podrazumijevalo po “defaultu”, barem za festivalske/art filmove, umjesto da je riječ o izdvojenim slučajevima (“Zvizdan”, “Ne gledaj mi u pijat”, “Teret”…). Uopćeno govoreći, nedostaje nam dobrog žanrovskog filma koji bi publiku, posebice hrvatsku, vratio u kino na “domaćice”. Primjer “Južnog vjetra” govori koliko ljudima treba jedan pošteni repertoarni žanrovski film koji, opet, može reći nešto i o vremenu/prostoru u kojem živimo jednako kao festivalski/art.

• Za kraj, Vaših TOP 5 filmova svih vremena?

– Uhhhh, najteže pitanje svih vremena. Ne mogu se još odlučiti ni za (zasad) pet najboljih filmova 2019. godine. Ali, dobro, slijedi neka najbolje-najdraža petorka, uz napomenu da lista nije definitivna. “Taksist”, “Adelin život”, “Terminator 2”, “Prozor u dvorište” i “Istrebljivač”. Na “stand-by” stoje “Odiseja u svemiru”, “Persona”, “Apokalipsa danas”, “Kum I&II” i “Neki to vole vruće”.

Izvor: Al Jazeera