Izbor između optimizma za državu i države sa stavom

Grabar-Kitarović je krenula po svoj drugi predsjednički mandat, a Milanović bi nakon što je bio premijer, sad bio predsjednik (Goran Stanz / Pixsell)
Grabar-Kitarović je krenula po svoj drugi predsjednički mandat, a Milanović bi nakon što je bio premijer, sad bio predsjednik (Goran Stanz / Pixsell)

Kolinda Grabar-Kitarović u svom novom predsjedničkom mandatu želi biti „čimbenik okupljanja i spajanja, zamašnjak novog hrvatskog zajedništva“ uz isticanje slogana kampanje „jer Hrvatska zna“ i nudeći „optimizam za Hrvatsku“. Zoran Milanović bi u svom prvom predsjedničkom, iako ne prvom mandatu na vlasti budući da je bio premijer, bio „neka vrsta vrhovnog pravobranitelja Hrvatske, njezinog naroda i građana“. Uz napomenu da bi bio „predsjednik s karakterom … u državi sa stavom“.

U programu Grabar-Kitarović, podijeljenom na sedam područja, sve je hrvatsko – hrvatski razvoj, hrvatski identitet, hrvatska odlučnost, hrvatska pravednost, hrvatska demokracija, hrvatska sigurnost i hrvatski optimizam. Milanović namjerava napraviti „normalnu državu“, koju bi gradio „bez populizma, upozoravajući na probleme i nepravde, gradeći povjerenje u sustav“, a ono što želi mijenjati namjerava uraditi „stavom, gardom, vikom ako treba, ali ne lupanjem šakom o stol ili formiranjem ilegalnih vlada u sjeni“.

Prozvao je Milanović i aktualnu vladu, a posebno buduću protukandidatkinju parafrazirajući riječi Ilije Čvorovića iz Balkanskog špijuna po kojem „hoće centrala da pogreši jednom, ali ne sto puta“ i pozivajući je da „pazi s kim se fotografira“. Istaknuo je i jednu od poruka kampanje: „Normalno, zauzmi stav, a ne ogradu Bijele kuće“, misleći pritom na aktualnu predsjednicu. Grabar-Kitarović mu je odgovorila kako je prije izborne pobjede „vladalo ozračje kako se ništa ne može napraviti, kako promjena nije moguća, bilo je to stanje zapuštenosti, društvene apatije … bahato i arogantno vođenje države u propast“. „Je li to ono što je normalno? Možda, ali samo onima koji se usude reći kako je Hrvatska slučajna država“, aludirala je Grabar-Kitarović na Milanovića.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Oni koji su pratili predstavljanja programa dvoje kandidata (Milanović je to učinio 9. studenog, na 30. godišnjicu pada Berlinskog zida; Grabar-Kitarović dva dana kasnije – 11. studenog u 11:11 sati (isto kao i prije pet godina)) primijetili su kako nijedno nije potpuno otvoreno napalo ono drugo. Očito je, napominju analitičari, da se to čuva za kasnije faze kampanje jer je do izbora, koji bi trebali biti održani ili 22. prosinca – još daleko. (Odmah nakon objave datuma predsjedničkih izbora, Milanović je takvu odluku na Facebooku ocijenio kao „lopovluk i sramotu“. Smatra da time „HDZ želi smanjiti broj građana koji će glasati kako 22. prosinca u prvom krugu – kada se u Hrvatsku još nisu vratili svi koje je HDZ potjerao u Irsku – tako i 5. siječnja kada je više od 100.000 birača s obiteljima i djecom na odmoru za koji su štedjeli cijelu godinu i neće se moći vratiti u Hrvatsku na glasanje u drugom krugu“.)

Program koji više odgovara parlamentarnim izborima

Analizirajući izrečeno i predstavljeno, političkom analitičaru Ivici Relković se čini da je Grabar-Kitarović predstavila program u sedam točaka koji više odgovara parlamentarnim izborima, nego predsjedničkim, uz napomenu da je „zapravo i cijeli ambijent bio više paket parlamentarno-izvršni negoli predsjednički“. Politologinja Jadranka Polović, istraživačica u Centru za politološka istraživanja u Zagrebu, smatra da je od sedam izdvojenih područja u tom programu većina nesumnjivo važna za Hrvatsku i da su to „važne teme koje vrijedi ‘otvoriti’ i rješavati u suradnji s vladom“.

„Kolinda Grabar-Kitarović je svoju izbornu, ali i postizbornu sudbinu vezala uz vladu, i to vladu Andreja Plenkovića i HDZ-a. Ne znam kako zamisliti izvršenje bilo kojeg obećanja Grabar-Kitarović u slučaju pobjede lijeve koalicije na sljedećim parlamentarnim izborima. Ma kako se to sada činilo malo izglednim, predsjednički program treba biti tako postavljen da je realan i provediv u slučaju raznih ishoda parlamentarnih izbora. Ne znam što će Kolinda Grabar-Kitarović činiti sa svojim poreznim, demografskim ili nekim drugim obećanjima dođe li do vlasti koja neće imati ni približno sličan pogled na ta pitanja“, smatra Relković.

Po njegovim riječima, i sama potencijalna nova vlada HDZ-a ne mora nužno dijeliti njezinu viziju nekih izvršnih rješenja, a novu vladu će Hrvatska imati već krajem prve godine mandata novog predsjedničkog pobjednika. Sve su to razlozi zbog kojeg mu se čini da je program Kolinde Grabar-Kitarović provediv samo u suglasju s vladom Andreja Plenkovića i to je, po njemu, važnije od analiziranja bilo kojeg njegovog izdvojenog segmenta ili obećanja.

Po uzoru na Orbana ili Putina

Uz podsjećanje kojih su to sedam područja koje je Grabar-Kitarović izdvojila – razvoj, identitet, odlučnost, pravednost, demokracija, sigurnost i  optimizam – Polović ih je ipak analizirala jedno po jedno. Navodi, u tom smislu, kako je „razvoj društva i obitelji tema koju sve češće eksploatiraju europski, ali i svjetski državnici, poput Viktora Orbana ili Vladimira Putina, dakle oni koji su osvijestili činjenicu da je dominirajući neoliberalizam snažno ugrozio strukturu društva, time i obitelji“.

„Budući predsjednik/ca bi raspravu o tim pitanjima svakako trebao nametnuti mijenjajući time postojeći individualistički svjetonazor, danas, omraženim kolektivističkim duhom zajedništva, upravo onim koji bi mogao iznjedriti ‘hrvatski identitet’“, dodaje.

Oboje su svjesni ograničenih ovlasti

Činjenica jeste da predsjednik/predsjednica nema velike ovlasti, no to se u kampanji, ali i u svakodnevnom angažmanu nakon izbora zaboravlja. Ipak, ograničenih ovlasti svjesni bi trebali biti i aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je provela pet godina na Pantovčaku, i bivši premijer Zoran Milanović, koji je na dužnosti bio u vrijeme dvoje potpuno drugačijih predsjednika (Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović).

„Oboje su jednako svjesni. I Kolinda Grabar-Kitarović i Ivo Josipović su većinom svog mandata bili u ratu sa čelnicima stranaka koji su ih podržavali na izborima, odnosno Milanovićem i sada Plenkovićem. Iz nekog razloga su mislili da će im to donijeti određenu distinkciju u javnosti od SDP-a, odnosno HDZ-a te ih približiti ih bazenu glasova koji im dotad nisu bili dostupni. Takva taktika se pokazala pogubnom za Josipovića, a sada preostaje vidjeti kako će na ovim izborima proći Grabar-Kitarović“, navodi Gordan Turković.

S tim u vezi je, nastavlja Polović, i pitanje socijalne pravde koju je Grabar-Kitarović naglasila te podsjeća kako je Hrvatska „duboko podijeljeno društvo po svim društvenim rascjepima – svjetonazorski, ideološki, interesno, s dubokim socijalnim razlikama, pri čemu je stopa rizika od siromaštva viša od 20 posto za 2018. što znači da gotovo milijun ljudi živi u siromaštvu i bijedi“.

„Iznimne socijalne razlike, trend beznađa za mnoge ili bahatosti za odabrane proizvode visoke stope nasilja u zemlji koje se nikako ne može promatrati odvojeno od prilika u društvu. Hrvatskoj nedostaju kvalitetna radna mjesta, program socijalne stanogradnje, potpora mladim obiteljima, ali i socijalne potpore za ljude koji rade, a ne mogu plaćati životne troškove itd. Naravno i briga o starijim osobama u smislu dostojne mirovine i strogog kažnjavanja zlouporaba njihove imovine i statusa“, ukazuje Polović.

Milanović ‘vrlo ležeran’

Kad je, pak, Milanovićev program u pitanju Al Jazeerina sugovornica smatra kako je on „izbornoj utrci pristupio vrlo ležerno, kao političar ‘opće prakse’“, navodeći kako bi bio „normalan predsjednik s karakterom, ponudivši ‘znoj i suze’, dakle bez osobitih obećanja“.

„Milanović je tek istakao svoju posvećenost zaštiti manjinskih prava, osobito ‘svetih’ ženskih prava, budući da ‘radništvo ne postoji’, pa o pravima radnika rijetko govori. Nevjerojatno! Na žalost, manjinska prava više nikoga ne fasciniraju, posvuda su nezaposleni, potplaćeni i socijalno ugroženi zaposlenici, često zlostavljani na svojim radnim mjestima. Njih bivši premijer očito ne sreće, pa ih ni ne uzima u zaštitu, kao ni vlada (ni njegova socijaldemokratska koja se pokazala kao zaštitnica kapitala).

Za razliku od njega koji neće nuditi veće plaće, mislim da bi upravo to trebao napraviti – izboriti se s pola Hrvatske za pristojna primanja. To podrazumijeva potpuni zaokret prema novoj poreznoj politici koja bi opteretila bogate i korporacije, međutim, ni Grabar-Kitarović ni Milanović neće uletjeti u ovaj ‘osinjak’“, smatra Polović.

Ipak svjestan ko će mu biti sa druge strane

Govoreći o onome što nudi Zoran Milanović, Relković primjećuje kako on „kao da je svjestan da će biti, pobijedi li, predsjednik koji će s druge strane imati premijera [Andreja Plenkovića] s kojim će se gledati ne samo kao s drugom polugom vlasti, nego i kao drugom političkom opcijom“.

„Budući da će parlamentarni izbori svoje predizborne poruke početi dobivati u danima kad novi predsjednički pobjednik ili pobjednica izgovori zakletvu, očito Milanović podsvjesno ne računa na pobjedu lijeve koalicije. Inače bi već u kampanji mogao komunicirati svoj način suradnje s Davorom Bernardićem (ako je on lijevi kandidat za premijera?), a ne svoje ‘prijateljstvo’ s Plenkovićem sa čijom sadašnjom vladom jedva da će imati vremena popiti jedan protokolarni koktel“, kaže Relković.

U tom smislu napominje kako je Milanovićeva „poruka ‘normalnog’ predsjednika koji neće ‘lupati šakom o stol’ i neće ‘ulaziti’ na sjednice vlade, nego će biti ‘pravobranitelj građana’ gotovo otvoreno i neskriveno priznanje da će s druge strane (dakle na Markovu trgu) i dalje biti vlast one druge strane“.

„Ili priznaje da će i potencijalna Bernardićeva vlada biti toliko od građana otuđena da će im i dalje trebati predsjednik ‘pravobranitelj’? Kažem ‘i dalje’, jer će vrijeme prije samih parlamentarnih izbora biti manje od jedne petine tog sljedećeg predsjedničkog mandata. Ostvari li lijeva koalicija pobjedu, hoće li Zoran Milanović proglasiti nepotrebnost ovakve uloge predsjednika države i povući se, jer će mu uloga postati nebitna u odnosu na ono što sada komunicira“, pita Relković.

‘Nismo čuli ništa novo’

Komunikacijski stručnjak i savjetnik u političkim kampanjama Gordan Turković priznaje kako ni od Kolinde Grabar-Kitarović, ni od Zorana Milanovića „nismo čuli ništa novo“. Ono što mu je „zapelo za uho“ jeste činjenica da „oboje, svatko na svoj način, ‘priznaju’ kako predsjednička funkcija ne ostavlja puno prostora da se išta promijeni unutar našeg društva“.

„Dok on obećava kako će biti ‘svojevrsni vrhovni pravobranitelj Hrvatske i upozoravati na probleme malog čovjeka’, ona također tvrdi da će se ‘zalagati’ i ‘raditi’ na svemu tome. U slučaju Grabar-Kitarović ove riječi su zamijenili puno odlučnije izraze poput ‘udaranja šakom o stol’ iz aktualnog mandata ili eksplicitna obećanja da će upravo ona riješiti nisku hrvatskih problema iz prve kampanje 2014. godine. Takvo ponašanje ima smisla s obzirom da je na vlasti HDZ koji joj daje logističku podršku u ovoj kampanji“, kaže Turković.

Izborni manifesti kao dio PR-a

Jadranka Polović smatra kako su dvoje kandidata, čiji su programi analizirani, svjesni postojećih ovlasti te ih smatraju dostatnim i namjeravaju djelovati u okviru njih. Dok je Zoran Milanović bio premijer i itekako mu je jasan mogući doseg, pa stoga i nije želio nešto obećati, za program Kolinde Grabar-Kitarović podsjeća kako se dijelom poklapa s izbornim programom s kojim je osvojila mandat 2014. godine.

„Vidimo da su problemi isti, a uz ovakve politike bit će i gori. Sjetimo se da je tada govorila da neće dopustiti daljnje iseljavanje iz Hrvatske, međutim, u pet godina njenog mandata iseljavanje se u tolikoj mjeri povećalo da Hrvatska spada u ‘top tri’ države po stopi iseljavanja (uz Siriju). Što reći? Političari bi trebali djelovati u interesu zemlje i građana, a izborni manifesti tek su dio novoustoličenog PR-a. U tom kontekstu smatram da Hrvatskoj nedostaje osoba, političar od formata koji će biti sposoban mijenjati postojeću društvenu situaciju s kojom nitko (osim trenutno vladajućih) nije zadovoljan“, zaključuje Polović.

Na upit jesu li oboje kandidata, iako kampanja službeno još nije počela niti su prikupili potpise (u što ipak ne treba sumnjati), zapravo predstavili „popis lijepih želja“ koje može ispuniti samo neko s izvršnim ovlastima, Turković odgovara pozitivno. I napominje kako je to „popis lijepih želja koje redovito slušamo posljednjih 30 godina u hrvatskoj politici“.

„Ruku na srce, puno tih problema je, recimo, Zoran Milanović mogao riješiti kao premijer, a nekih četiri od sedam točaka programa Kolinda Grabar-Kitarović prepisala je iz svog programa iz 2014. Dakle, zaključak bi mogao biti da u posljednjih pet godina mandata nije uspjela puno toga pomaknuti s mjesta. Upravo na toj liniji argumentacije i doživljava napade od strane svoje konkurencije. Ako im to ne upali, možemo očekivati negativnu, odnosno prljavu kampanju te iznošenje svakakvih informacija u javnost“, prognozira.

Jesu li obećanja provediva?

Dok za Grabar-Kitarović zbog njezina vezivanja svoje sudbine ne samo za vladu, nego za vladu HDZ-a, pa još i preciznije, za vladu Andreja Plenkovića, daje pozitivan odgovor na isto pitanje i napomenu „da, to su lijepe želje koje se mogu provoditi samo u suradnji s vladom koja tu suradnju prihvaća i uz uvjet da su obećanja uopće provediva“, Relković smatra da su obećanja Zorana Milanovića provediva.

„No, paradoks je u tome što mu za provedivost njegovih obećanja treba još cijeli jedan mandat vlade suprotne političke opcije. Jer pobijedi li njegova opcija (koalicije stranaka koje ga podržavaju), njegova uloga – potpuno normalno – postaje suvišna i može se trenutačno ugasiti“, ukazuje Relković.

S tim u vezi postavlja i pitanja hoće li Milanović, ako je već svjestan ograničenih ovlasti predsjednika, inzistirati i u slučaju pobjede te odmah nakon toga inzistirati ne samo na izmještanju ureda s Pantovčaka, nego i izmještanju ovakvih ustavnih ovlasti i modela biranja iz predsjedničke izborne prakse?

„Logično bi bilo da zatraži promjenu Ustava i, prihvati li to saborska dvotrećinska većina, podnese ostavku odmah nakon toga. U prvoj godini mandata. Tada bi bio dosljedan svojem sloganu, jer bi barem u tom dijelu raspodjele vlasti Hrvatska postala ‘normalna’ parlamentarna demokracija s usklađenih kapacitetom predsjedničkih ovlasti (uglavnom protokolarnim) i modelom biranja (neizravnim)“, zaključuje Relković.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO