Dan kad su plutala tijela 200 ubijenih Alžiraca: Pariski masakr 1961.

Socijalistički gradonačelnik Pariza Bertrand Delanoe svečano je 2001. postavio spomen-ploču na mostu Saint-Michel u znak sjećanja na ubijene u Pariskom masakru 1961. (Reuters)

Bio je 17. oktobar 1961. Ako na Googleovom pretraživaču upišete taj datum, vidjet ćete da se ništa bitno nije događalo. “Hit the Road Jack” bila je najslušanija pjesma u Americi, Nikita Hruščov u Moskvi je održao govor koji je trajao punih 6 sati i 20 minuta. Niko bitan nije rođen i niko bitan nije umro tog dana, osim dvjestotinjak nebitnih Alžiraca, čija su tijela plutala Senom kroz Pariz.

Razumijem. Nikad niste čuli za krvavi pir poznatiji kao Pariski masakr. Nisu mnogi, čak ni u samoj Francuskoj jer je sve do 1990-ih to bila tabu tema francuskog društva, baš kao što je u Italiji sve do kraja 20. stoljeća bilo zabranjeno prikazivanje filma Lion of the Desert. Brisanje kolektivne memorije o barbarstvima s polovine 20. stoljeća uobičajeno je u Italiji i Francuskoj jer se nikako ne uklapaju u mit o civiliziranju prekomorskih (kolonijalnih) teritorija. Alžirsko-francuski rat (1954–1962) u Francuskoj javnosti poznat je kao bezimeni rat, a učesnici u ratu tek su 1974. dobili status veterana, kao i kolektivno pomilovanje bez obzira na zvjerstva koja su činili. Kakav je rat vođen najbolje ilustrira činjenica da su nad živim Alžircima vezanim za stubove u alžirskim pustinjama obavljana testiranja atomskih bombi. Ubistva nisu izostala ni na samom tlu kontinentalne Francuske, a tek potkraj prošlog stoljeća u francuskim sudskim i policijskim arhivima, i dalje uz velike restrikcije, počelo se istraživati i pisati o tome.

Britanski historičar Martin Evans u knjizi Algeria: France Undeclared War, o Pariskom masakru piše sljedeće:

U 5:30 ujutro, pod jakom kišom, u Pariz se sručilo 30.000 nenaoružanih Alžiraca, došavši iz okolnih mjesta i siromašnih predgrađa  Nanterre, Colombe, Gennevilliers. Demonstrante su uglavnom sačinjavali mladići i žene, ali i starije osobe i poneke majke s malom djecom. To je bio još jedan primjer političke angažiranosti Alžiraca, koji su se kretali od margina ka centru kako bi zauzeli javni prostor. Ovog puta, međutim, taj izazov bio je glavni grad kolonijalnog neprijatelja, a gašenje protestne šetnje bilo je nemilosrdno. Neke su jurili po ulicama i stanicama podzemne željeznice, druge su pretukli do smrti i bacili u Senu, mnogi drugi, njih 11.538, natrpani su u kamione i otpremljeni na stadione, nakon čega je većina deportirana u Alžir.

Simone de Beauvoir u svojim memoarima La Force des choses piše da su Alžirce jurili ulicama i po stanicama podzemne željeznice, uhapšenima su vezivali ruke udarajući ih pendrecima, bacajući ih zatim u Senu – neki su bili još živi, nakon čega bi se u agoniji utopili. Više od 10.000 zatočenih odvedeno je u Vel’ d'Hiv’, poput Jevreja u Drancy ranije. Među uhapšenim demonstrantima, osim većinski Magrebljana, bilo je i Portugalaca, Španaca i Italijana. Torture su provođene i u policijskim stanicama, hiljade ljudi zatočene su i mučene bez ikakve optužnice. Tog dana tijela desetaka Alžiraca završila su u pariskoj rijeci Seni.

Kako je moguće da se jedno takvo zvjerstvo dogodilo u srcu Francuske? Zar je moguće da su Parižani sve nijemo posmatrali?

Prema tvrdnji Le Mondea, tadašnji ministar policije Maurice Papon zataškao je cijeli slučaj. Francuskom je zavladala medijska blokada. Sutradan, 18. oktobra, tada 30-godišnji član parlamenta Ahmed Djebbour pozvao je vladu da se očituje o događajima koji su se zbili, kao i da ukine neshvatljive poteze prema muslimanima u društvu čiji je slogan “Sloboda, jednakost, bratstvo”. Prethodno, 5. oktobra, Papon je Alžircima u Parizu uveo policijski sat od 20:30 do 5:30 svakog dana, na taj način prisilno uklanjajući Alžirce s ulica držeći ih zatvorenim u kućama. Jedini izuzetak bio je posao, ali čak i takav izlazak morao je odobriti sektorski koordinator banlieuea (četvrti). Tokom karijere višeg zvaničnika u upravnim trupama između 1940. i 1962. Papon se neprestano kretao na relaciji Alžir – Maroko – Pariz, a kad je u martu 1958. postavljen za ministra policije, trebao je primijeniti svoje veliko kolonijalno znanje represivne tehnike u borbi protiv FLN-a u Parizu.

Protest Ahmeda Djebboura, koga su podržali i socijalisti u parlamentu, primorao je vladu da se očituje o događanjima 17. oktobra u Parizu. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Francuske Roger Frey izvijestio je da su 17. oktobra stradala dvojica nenaoružanih Alžiraca.

Paponove akcije 1961. obuhvaćene su općom amnestijom i cijeli incident nikad nije bio predmet službene istrage. Policajce koji su optuživani za ubistva sudovi su sistematski oslobađali bilo kakve krivice. Iako je postao francuski ministar u vladi 1978, tri godine kasnije bio je primoran podnijeti ostavku zbog otkrića njegove uloge i saradnji s nacistima.

Vladino opstruiranje bilo kakve istrage

U sljedećim godinama Vlada je opstruirala bilo kakve istrage, a 1979. donesena je zakonska zabrana koja ograničava pristup arhivima, čime je historičarima onemogućeno da konsultiraju zvanične policijske i pravosudne zapise koji se odnose na 17. oktobar 1961. Ta zabrana primorala je istraživače da tragaju za svim mogućim alternativnim informacijama, od novinarskih izvora do usmenih svjedočenja i privatnih radova.

Michel Levine objavio je 1985. knjigu Les Ratonnades d’octobre: Un meurtre collectif à Paris en 1961, koja se zasnivala na savremenim traktatima, novinskim izvještajima, dnevnicima, arhivima FLN-a i intervjuima s brojnim učesnicima ili posmatračima iz Alžira i Francuske. Iako je zaključio da broj umrlih vjerovatno nikad neće biti poznat, složio se da broj žrtava vjerovatno iznosi do 200. U to vrijeme nije bilo gotovo nikakvog zanimanja javnosti za taj događaj, pa je Levine, razočaran zbog tolike nezainteresiranosti, uništio sve svoje vrijedne istraživačke bilješke.

Godinu kasnije  detaljna historija FLN-a u Francuskoj Alija Harouna, Le 7e Wilaya, izazvala je veliko interesovanje, s obzirom na to da je Haroun bio istaknuti član FLN-a i imao pristup raznim FLN-ovim arhivima i dokumentima, kao i intervjuima s pripadnicima FLN-a u to doba. Zaključak njegovog istraživanja bio je 200 brutalno ubijenih Alžiraca i 2.300 teško povrijeđenih.

Godine 1988. Papon je objavio autobiografiju Les Chevaux du pouvoir, u kojoj je pisao o svojim herojskim poduhvatima protiv FLN-a, ponavljajući sumnjivu verziju događanja od 17. oktobra. Tvrdio je da se nikakav masakr nije dogodio i da su naoružani FLN-ovci pucali na policiju kako bi izazvali krvoproliće, te da su njegovi ljudi pokazali odvažnu samodisciplinu u sprečavanju opasnog napada na sjedište Vlade tokom kojeg su stradala samo dva Alžirca. Iako se Papon mogao pozivati na ključne dokumente u svom privatnom vlasništvu, izvještaje identične onima koje smo kasnije pronašli u arhivima Ministarstva policije, njegova selektivna upotreba tog materijala, od kojih nijedan nije bio dostupan historičarima do 1998, značila je da njegova autobiografija nije ponudila nikakve nove informacije ili uvide nego da je to pokušaj skretanja pažnje s optužbi koje su tada podignute protiv njega zbog uloge u deportaciji Jevreja iz Bordeauxa u plinske komore tokom perioda 1942–1944.

Godine 1991. izašlo je najrevolucionarnije i najutjecajnije istraživanje o 17. oktobru 1961. francuskog historičara i političkog aktivista Jean-Luca Einaudija, La Bataille de Paris, 17 octobre 1961, u kojem je, također, konsultirao arhive FLN-a, ali najvažniji dio istraživanja bili su intervjui s učesnicima s obje strane, koji su mu pružili detaljne i grafičke prikaze policijskog nasilja. U februaru 1999. Papon je tužio Einaudija za klevetu. U sudnici se ovog puta zvanično koristio termin masakr i nije se igralo po pravilima političkog davljenika Papona. Unatoč tužbi i potrebi za odbranom svojih stajališta, francuske vlasti i dalje nisu dopuštale pristup policijskim i sudskim arhivima. Dana 26. marta 1999. sud je zvanično odbacio njegovu tužbu. Tek u decembru 2000. Einaudiju je dopušten djelomičan pristup policijskim arhivima, ali to se dogodilo punih 30 mjeseci nakon davanja dopuštenja Jean-Paulu Brunetu, autoru knjige Police contre FLN, čije se cjelokupno istraživanje svodilo na minimiziranje broja žrtava i opovrgavanje teze da se dogodio masakr.

Kraj 40-godišnje šutnje

Četrdesetogodišnju šutnju i zataškavanje Pariskog masakra prekinula je 1999. istraga Vlade Francuske u kojoj je zaključeno da se 17. oktobra 1961. dogodilo samo 48 utapanja i 142 slične smrti Alžiraca tokom sedmica prije i poslije, od kojih je 110 pronađeno u Seni. Niko nikad nije odgovarao niti je osuđen za Pariski masakr i brutalna ubistva Alžiraca, čija su tijela danima kasnije plutala Senom.

Paponu za to nikad nije suđeno, ali mu je suđeno 1997. za deportaciju Jevreja u plinske komore. Osuđen je na deset godina zatvora, međutim, tokom žalbenog postupka pobjegao je u Švicarsku pod imenom Robert de La Rochefoucauld. Sljedeće godine švicarske vlasti isporučile su ga Francuskoj. Pravi Robert de La Rochefoucauld bio je heroj francuskog otpora koji je dugo poznavao Papona, pa mu je dao svoj pasoš da pobjegne u Švicarsku. Po povratku u Francusku služio je zatvorsku kaznu, a Jacques Chirac uporno je odbijao njegove molbe za amnestiju zbog lošeg zdravstvenog stanja. Ipak, francuski sud nakon tri godine nagodbom je odobrio prijevremeno puštanje na slobodu uz plaćanje kazne od 65.000 eura. Umro je 2007. u 96. godini.

Dana 17. oktobra 2001, na 40. godišnjicu stradanja, socijalistički gradonačelnik Pariza Bertrand Delanoe svečano je postavio spomen-ploču na mostu Saint-Michel u znak sjećanja na ubijene u Pariskom masakru, a 2002. francuski predsjednik Jospin priznao je da su Alžirci i francuski Alžirci ubijeni uslijed krvave represije, ali nije rekao ko je odgovoran niti je iskazao službeno izvinjenje žrtvama i alžirskom narodu.

Izvor: Al Jazeera


Reklama