Bolest ugrožava zdravlje, ali neodgovorna vlast ubija

Jedan od velikih problema su zastarjeli i istrošeni aparati za hemodijalizu koji bolesniku skraćuju životnu dob (Al Jazeera)
Jedan od velikih problema su zastarjeli i istrošeni aparati za hemodijalizu koji bolesniku skraćuju životnu dob (Al Jazeera)

Prenosi se da je halifa Omer, drugi vladar islamske države, izrekao sljedeće: Ako bi životinja slomila noge na obalama Eufrata bojim se da će me Bog pitati zašto joj nisam napravio put. On je bio od onih vladara koji su smatrali da je vlast, prije svega odgovornost i povjerenje, a ne privilegija.

Ima li Omerov osjećaj odgovornosti za sve, čak i za životinje, veze sa današnjim vladarima?

Nedavni slučaj iz Gračanice kada je dugogodišnji bubrežni bolesnik, usljed neuređenosti sistema, skupljanja humanitarne pomoći, agonije i čekanja, izvršio samoubistvo pokazuje kakav odnos vlast ima prema ljudima koji su oboljeli od teških bolesti.

“Bili smo prijatelji. Ukazivao je zajedno sa mnom na probleme, istrošene i dotrajale aparate za hemodijalizu, ali koga briga za to, opominjali, ukazivali, molili. O ovome što je uradio rahmetli Armin, 90 posto bolesnika na dijalizi razmišlja isto tako. Pored nefunkcionalnih i dotrajalih aparata, bolesnik se nalazi u depresivnom i šokantnom stanju, nikada ne znate kada će aparat prestati da radi. Bolesnicima na hemodijalizi svakodnevno bi trebao i psiholog, jer se nalazimo u teško psihičkom stanju. Pogotovo poslije dijalize, svi se mi nalazimo na antidepresivima i drugim umirujućim lijekovima“, kaže Hasib Ibrahimović iz Udruženja bubrežnih bolesnika iz Gračanice.

Stari i dotrajali aparati

Mnoštvo je problema koje opterećuju ovu vrstu bolesnika, njih oko 2.000, koliko ih ima u FBiH. Jedan od velikih problema bolesniku na dijalizi su zastarjeli i istrošeni aparati za hemodijalizu koji bolesniku skraćuju životnu dob u odnosu na nove i zakonski upotrebljive aparate.

“Zakon decidno kaže, radni vijek dijaliznog aparata je pet godina ili 15.000 radnih sati. Kod nas su aparati stari i po 12 godina, odnosno odrade i preko 40.000 sati“, govori Ibrahimović.

Sa ovim se slaže i Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH koji kaže da je potrebno obnoviti 75 posto dijaliznih aparata.

„Problem zanavljanja dijaliznih aparata je problem osnivača dijaliznih centara, ali bez obzira na to svi se moramo uključiti kako bi se došlo do novih aparata koji jamče bolju i sigurniju dijalizu i duži životni vijek pacijenta na dijalizi“, ističe Žuljević.

Na godišnjem nivou iz Federalnog fonda solidarnosti se izdvaja 36 miliona KM za dijalizne pacijente, a većina tog novca ide za repro i potrošni materijal na dijalize, lijekove, prehranu i prijevoz.

„To je lijep kolač koji  u najvećem dijelu između sebe podijele farmaceutske tvrtke. Taj novac u Fond solidarnosti izdvajaju svi građani u FBiH i taj iznos se povećava iz godine u godinu, jer je sve veći broj pacijenta na dijalizi“, kaže Žuljević.

Dugo čekanje na transplantaciju

U BiH, prvenstveno FBiH moguće je transplantirati bubreg, jetru i rožnice, a pluća, srce te multiorganske transplantacije (gušterača-bubreg, gušterača-jetra) se ne mogu transplantirati i osobe koje čekaju na transplantaciju ovih organa su u jako nezavidnoj i teškoj situaciji, jer je gotovo nemoguće doći u poziciju transplantacije.

„Kada su u pitanju transplantacije bubrega, za koji je i najčešća i najveća potreba, takve transplantacije se rade u BiH i mogu se uraditi sa živih ili preminulih donora. Kod nas je veliki problem što nemamo transplantacija sa umrlih osoba, tzv. kadaveričnih transplantacija, jer je to pravi izvor organa, obzirom da nema svaki pacijent na dijalizi potencijalnog živog donora iz obitelji. U svijetu se, inače, od ukupnog broja transplantacija 80 posto uradi s preminulih, a samo 20 posto od živih darivatelja. Kod nas se nije dogodila transplantacija s umrle osobe više od 13 mjeseci. To su osnovni razlozi dugog čekanja na transplantaciju“, ogorčeno govori Žuljević.

Broj transplantacija je u opadanju. Tome u prilog govori i činjenica da je 2015. godine izvršeno 28 transplantacija bubrega, a u 2019. samo sedam. Jedan od razloga jeste i što se često pacijenti upućuju u inostranstvo radi transplantacije. Federalno ministarstvo zdravlja ima ugovor sa sedam klinika van BiH kada je u pitanju transplantacija bubrega.

„Na taj način imamo odliv novca iz zemlje i sa našim novcem razvijamo transplantacijsku medicinu drugih država dok naša lagano odumire i nestaje. To nije dobro i sa tim se nećemo nikada pomiriti. Pogotovo što na Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla sasvim uspješno radimo transplantaciju bubrega“, kaže Žuljević.

Psihološke reakcije na bolest

Nije samo pitanje novca stresno za bolesnika. Naši sagovornici ističu da je bolesniku potrebno pružiti i adekvatnu psihičku pomoć, jer često padaju u depresiju, potišteni su i bezvoljni. Različite psihološke reakcije i psihijatrijski poremećaji često prate tešku tjelesnu bolest.

Ima opreme i osoblja, a nema donora

Činjenica je da nismo dovoljno empatični i da možemo više učiniti u smisu brige za drugoga.

„Još jedan od apsurda u BiH jeste da, iako imamo najsofisticiraniju opremu i vrhunski obučeno osoblje za izvođenje transplantacija po značajno nižoj cijeni nego u inostranstvu, vrlo je mali broj donora, pa tako i organa. Imajući u vidu koliko dugo postoji donorska mreža BiH, a kako malo je transplantacija do sada izvedeno u bh. transplantacijskim centrima, jasno je da trebamo još mnogo poraditi na humaniziranju bh. društva, podizanju svijesti građana o značaju doniranja organa, stvaranju biopolitike u zdravstvenom sistemu, usvajanju transplant programa kao programa od nacionalnog interesa i zagovaranju izmjena i dopuna postojećih legislativa, kao i odgovornosti i većeg uključivanja nadležnih institucija u rješavanje ove problematike“, tvrdi dr. Delić.

„Reakcije na tešku bolest su raznovrsne, ovisno o kojoj se specifičnoj bolesti radi, mogućnostima njenog liječenja i mogućim ishodima. Nadalje, reakcije na tešku bolest pokazuju i individualne varijacije jer, prije svega, ovise od pacijentove percepcije bolesti, odnosno njegovog subjektivnog doživljaja bolesti i značenja koje joj pridaje, potom od strukture pacijentove ličnosti, historije (ranijih) psihičkih poremećaja, njegovih strategija suočavanja, psiholoških odbrambenih mehanizama te sistema socijalne podrške koji sveukupno, posljedično dovode do prikladne/adekvatne ili neprikladne/neadekvatne prilagodbe na bolest“, kaže dr. Amra Delić, specijalistica neuropsihijatrije sa Plave poliklinike iz Tuzle.

Oboljeli od teških tjelesnih bolesti često su preplavljeni osjećajem bespomoćnosti i pate zbog depresije i smetnji spavanja, što se nerijetko previdi od strane drugih zdravstvenih radnika, njegovatelja i pomagača. Ono što se najlakše uoči jesu problematične emocionalne i ponašajne reakcije poput ljutnje i prijetnji odustajanjem od tretmana pa to postaje čest razlog pozivanja suradnog psihijatra čiji je zadatak da pokuša razumjeti pacijentov subjektivni doživljaj bolesti koji bi objasnio takve reakcije, te da u skladu s tim planira intervencije koje će pomoći i pacijentu i ostalima koji su uključeni u njegov tretman.

Dvadeset posto bolesnika bi izabralo smrt

„Bolesna osoba postaje ranjiva, suočava se sa gubitkom samopoštovanja i brojnim strahovima, preplavljuje je anksioznost, ponekad osjećaj krivnje ili srama zbog bolesti koja ju se zadesila. Ostale psihološke reakcije uključuju regresiju, konflikte i neizbježne distorzije u objektnim odnosima, zbog čega je jako važan odnos povjerenja između pacijenta i ljekara, sposobnost empatičnog slušanja. Dijagnosticiranje teške ili hronične bolesti poput zatajenja bubrežne funkcije, dijabetesa, karcinoma ili artritisa mnogi pacijenti doživljavaju kao težak udarac i za očekivati je da će doživjeti poplavu emocija uslijed takve dijagnoze. Međutim, važno je naglasiti da osoba može naučiti upravljati tim osjećajima kako bi i u prisustvu bolesti živjela ispunjen život“, ističe dr. Delić.

Već i sama hronična dijaliza, ističe dr. Delić, dugotrajan je proces a suočavanje osobe sa saznanjem da je oboljela od hronične bubrežne bolesti i da njen život postaje ovisan o aparatima i pomoći drugih sami po sebi predstavljaju ogroman stres kako za pacijenta tako i za njegovu porodicu i zahtjeva dugotrajnu prilagodbu na novonastale životne okolnosti.

„Neki od ovih pacijenata prilično glasno komentiraju da takav život nije vrijedan življenja, a čak 20 posto njih izabrat će radije smrt nego nastaviti takvo ‘liječenje’. I klinička praksa i istraživanja pokazuju da osobe koje su hroničnom programu za dijalizu osim zatajenja bubrežne funkcije imaju i niz drugih komplikacija u domenu fizičkog i psihičkog zdravlja te da su im već predijalizno potrebni podrška i razumijevanje, nerijetko i stručna psihološka i/ili psihijatrijska pomoć kako bi uspostavili psihičku ravnotežu“, govori dr. Delić.

Psihosomatski aspekt bolesti

U prosjeku oko 50 posto bolnički liječenih pacijenata ima značajne psihičke smetnje, posebno pacijenti u transplantacijskom programu što govori da se psihosomatski aspekt njihove tjelesne bolesti ne smije zanemariti i da je jako važno uključiti liaison psihijatra u tim za liječenje. Dugotrajno čekanje na transplantaciju može izazvati ili produbiti već postojeću depresiju, a suicidalne misli i nesanica česti su simptomi. Depresivan dijalizni pacijent zahtjeva psihijatrijski tretman, a istraživanja su pokazala da se to ponekad previdi.

Značajno je pomenuti i to, naglašava dr. Delić, da u našoj zemlji nema odjela konsultativno-suradne (liaison) psihijatrije i psihosomatske medicine, pa se aktivnosti iz tog područja provode jedino u kliničkim centrima i bolnicama koje imaju dobro razvijenu psihijatrijsku službu. Imajući u vidu biopsihosocijalnu cjelovitost čovjekovog bića i značajnu ulogu psihosomatskog aspekta u tjelesnoj bolesti, jako su važne konsultacije i saradnja između specijalista psihijatrije i drugih specijalista somatske medicine, i općenito njegovanje holističkog pristupa zdravlju i bolesti.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

U BiH se već nekoliko godina iz mjeseca u mjesec smjenjuju štrajkovi ljekara i medicinskog osoblja. Zahtjevi svih njih su manje-više isti – potpisivanje i poštivanje kolektivnih ugovora i povećanje plaća. Vlade se mijenjaju kao i ministri, a problemi uglavnom ostaju. Pri tome, samo u proteklih nekoliko godina, više stotina doktora medicine i stomatologije zauvijek […]

Humanitarnim akcijama građani Bosne i Hercegovine prikupljaju milione maraka za liječenje oboljele djece u inozemstvu. Time, kako navode u nevladinom sektoru, preuzimaju ulogu države, čiji entiteti vrlo strogim pravilnicima ograničavaju mogućnost za liječenje na račun Fonda zdravstvenog osiguranja. Zavodi pokrivaju i troškove liječenja izvan zemlje, ali uz brojna ograničenja.

Više iz rubrike TEME
POPULARNO