‘Velika ekskurzija’ bugarskih Turaka u režiji komunističkog režima

Bugarska je 29. maja 1989. godine otvorila granicu s Turskom, čime je počeo odlazak turske manjine

Ove godine muslimani u Bugarskoj obilježavaju 30 godina od masovnog protjerivanja bugarskih Turaka i drugih muslimana u Tursku. Bugari ovaj događaj, u kojem je država izgubila oko 350.000 stanovnika, nazivaju “velika ekskurzija”. Oko 130.000 Turaka se kasnije, nakon pada komunističkog režima, vratilo u Bugarsku.

To je bio samo početak velikog depopulacijskog procesa, čiji se kraj još uvijek ne nazire, a u kojem je Bugarska do danas izgubila oko dva miliona stanovnika. Prvobitni smjer iseljavanja muslimana na istok ubrzo se promjenio prema zapadu, gdje, usljed vrlo lošeg ekonomskog stanja u godinama tranzicije, migrira većina Bugara.

Ekonomija komunističkih država u sovjetskom bloku se tokom 80-tih godina urušavala, a bugarske vlasti su se vratile u historiju, odnosno željeli su, kroz represiju prema manjinama, skrenuti pažnju javnosti. To je bio nastavak nasilne promjene demografske strukture Bugarske, što se ranije dešavalo tokom Rusko-osmanskog i Balkanskih ratova. Apsurdno je da su bugarske komunističke vlasti nasilno provodile pokrštavanje muslimanske manjine, prisljavajući ih da mjenjaju imena tokom 1984/85. godine.

“Suočavamo se s masovnim egzodusom, koji je svakako neophodan i povoljan po nas”, kazao je komunistički diktator Todor Živkov partijskim funkcionerima na početku etničkog čišćenja u julu 1989. godine. Ova izjava je dio 2.459 dokumenata Izvršnog komiteta bugarske Komunističke partije, koji su objavljeni na web stranici državne Agencije za arhiv.

Diktatura i naslijeđe Todora Živkova

Bugarska je 29. maja 1989. godine otvorila granicu s Turskom, čime je počeo odlazak turske manjine, koja je činila oko 10 posto bugarske populacije. Oni su optuženi da su rade za NATO. To je bila rekacija na niz protesta Turaka na sjeveroistoku Bugarske koji su tražili povratak svojih muslimanskih imena.

Kampanja, koja nije imala podršku Moskve, ubrzala je odlazak Živkova sa vlasti 10. novembra 1989. godine, nakon 35 godina vladavine. Historijska odluka nove vlasti da prizna nezavisnost Bosne i Hercegovine u januaru prije referenduma je u suštoj suprotnosti s naslijeđem diktature Živkova.

“Prelazak na demokratiju u Bugarskoj nije bio lak, ali za razliku od ostalih balkanskih zemalja, odnosno država nastalih raspadom Jugoslavije, prošao je bez prolijevanja krvi. U 30 godina promijenile su se mnoge stvari u životu bugarskih muslimana. Otvorile su se granice prema zapadnoj Evropi, gdje hiljade muslimana trenutno rade i žive. Nakon svega, muslimani u Bugarskoj imaju slobodu ispovijedanja vjere, što je bilo zabranjeno za vrijeme totalitarnog komunističkog režima. Od 1. januara 2019. godine Vlada Bugarske počela je izdvajati sredstva za Pravoslavnu crkvu i Islamsku zajednicu, odnosno za plate svećenika i imama”, kaže Asan Ristemov iz Gotse Delčeva, grada na jugoistoku Bugarske, gdje žive Pomaci.

On je trenutno na doktorskom studiju iz historije islama u Bursi, na Univerzitetu Uludag. Muslimanska zajednica u Bugarskoj je heterogena. Pored Turaka, tu su i Pomaci, Romi, Tatari, Albanci, arapski imigranti te muslimani, koji su naturalizirani Bugari i etnički Bugari.

Milioni koji se nikada neće vratiti

“Više od polovine muslimana u Bugarskoj čine Turci, dok preostali dio muslimana čine Pomaci, Romi i Tatari. Uslijed novih migracijskih procesa, u Bugarskoj je formirana i  zajednica Arapa, od izbjeglica i migranata, kojih ima oko 100 000. Turci imaju prava na obrazovanje na maternjem jeziku, kao i na emisije na državnom radiju i televiziji. Pomaci su slavenski muslimani koji imaju zaseban dijalekt i žive uglavnom u planinskim predjelima Rodopa. Mlađa populacija Pomaka se doseljava u gradove. Muslimani Romi se najčešće poistovjećuju s Turcima i žive u getoiziranim zajednicama. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, muslimana je bilo 577.000, što ne odražava stvarno stanje, jer muslimanska zajednica broji oko milion pripadnika”, smatra Ristemov.

Zadnjih godina zabilježen je proces povratka u Bugarsku ranije iseljenih muslimana, koji žele penzionerske dane provesti u domovini koju su ranije morali napustiti.

Pored Bugarske, i Makedonija je ranije imala brojnu tursku zajednicu, a u današnjoj Turskoj živi brojna zajednica potomaka Bošnjaka i Albanaca.

“Mirnodopski ugovori o razmjeni stanovništva i suptilni metodi iseljivanja muslimana prema Turskoj, uključujući i iseljavanje iz Bugarske prije 30 godina, smatrani su čak kao velika demokratska i humana dostignuća, iako se radi o klasičnom planiranom nasilnom iseljavanju. Dokumenti bugarskog arhiva potvrđuju da je, nakon zahtjeva Turaka da im se vrate muslimanska imena koje su im bugarske vlasti nasilno promjenile 1984. i 1985. godine, bila donešena odluka o otvaranju granice s Turskom i deportaciji muslimana. O tome najbolje govori izjava tadašnjeg predsjednika Živkova: ‘Ukoliko ne postignemo da tih 200.000 do 300.000 ljudi odu, za 15 godina Bugarska neće postojati. Bugarska će biti drugi Kipar'”, kaže Zećir Ramčilović, uposlenik Instituta za historiju u Skoplju i zastupnik u Sobranju.

I Jugoslavija je htjela deportirati muslimane

Bugarska je za 30 godina izgubila oko dva miliona stanovnika i, bez obzira što je postala članica Evropske unije, i dalje je njena najsiromašnija članica.

“Svaka država koja gubi svoje autohtono stanovništvo je gubitnik. Stanovništvo koje vijekovima živi na jednom prostoru postaje neraskidivi dio tog prostora. Ono najbolje zna raditi i stvarati na tom prostoru i na najbolji način mogu pridonesiti društvu. Moramo znati koristiti naše razlike kao našu prednost i samo ujedinjeni u razlikama možemo imati prosperitet. Bugarska je, svojim neadekvatnim odnosom prema manjinama, u kontinuitetu imala iseljavanje muslimana, čime su određeni regioni opustjeli i svakako ti procesi su utjecali na privredu Bugarske”, kaže Ramčilović.

Malo je poznata činjenica da su i vlasti bivše Jugoslavije imale dva dogovora o iseljavanju muslimana u Tursku.

“Prvi je pismeni prije Drugog svjetskog rata, a drugi usmeni, takozvani džentlmenski ugovor komunističkih vlasti i turske vlade. Nažalost, ideologija neprihvatanja različitog od sebe je dovela do strašnih posljedica, zbog čega su se desili strašni ratovi, u kojima su svi gubitnici i zbog čega danas ne hvatamo korak sa savremenim svjetskim tokovima. Treba raditi na jačanju bilateralnih odnosa s Turskom i svakako iskoristiti veze s ljudima porijeklom sa Balkana”, smatra Ramčilović.

S obzirom da je Turska postala razvijenija država od balkanskih, potomci iseljenika se vraćaju u domovinu svojih predaka kao investitori i turisti.

Migracije generišu islamofobiju

“Biti manjina samo po sebi je otežavajuća okolnost, a u državama Balkana i dalje je svakodnevno prisutna diskriminacija, uglavnom indirektna, s kojom žive muslimani. Ono što je bilo nekad metoda izolacije, danas se može prepoznati kroz sistemsko zapostavljanje područja u kojima žive muslimani od države”, kaže Ramčilović.

Najbolji primjer takvog odnosa je Sandžak. Iseljavanje je godinama intenzivno i iz srbijanskog i crnogorskog dijela, ali ovog puta prema zapadu.

Saradnja između Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Muftijastva Bugarske kroz ustupanje bosanskih udžbenika za vjersku pouku su jedan od načina brže obnove identiteta bugarskih muslimana. Od oko 1.300 džamija u Bugarskoj, njih 130 ne radi, jer nedostaje stručnog kadra, a Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, sa svoja tri fakulteta, ima šta za ponuditi. S duge strane, želja Islamske zajednice u Mađarskoj da uđe u “duhovno okrilje” Sarajeva je još jedan pokazatelj integracije muslimana u ovom dijelu Evrope. Ovaj proces će se morati ubrzati, jer izazovi koji dolaze s imigracijama traže zajednički pristup.

Aktiviranjem takozvane Balkanske rute, rijeke migranata i izbjeglica iz Azije i Afrike preko Balkana traže bolju budućnost u razvijenim državama Evrope. Iako je njihovo prisustvo na Balkanu kratko, ono ipak generira povećanje islamofobije, što dodatno otežava svakodnevni život muslimanskih manjina.

Izvor: Al Jazeera