Kako možemo učiti djecu o smrti i ozbiljnim bolestima?

Piše: Priti Salian 

Stariji volonteri u njemačkom vrtiću, uključujući jednog s Alzheimerovom bolešću, čitaju i pričaju djeci o teškim životnim događajima.

Djeca u vrtiću Kita Entenhausen Bruchhausen u Arnsbergu u Njemačkoj igraju se na ljuljačkama.

Kad ih pozovu da uđu, neki protestiraju, ali se ozare kad shvate da je vrijeme za čitanje.

Anni Kunkenrenken, 75-godišnja volonterka u vrtiću, dočekuje ih sa slikovnicom o baki koja posjeti otok i nikad se ne vrati.

Ta knjiga suptilno predstavlja smrt bake u priči o putovanju, koje djeca do šest godina slušaju pažljivo do kraja.

– “Znaš li gdje je djed?”, pita Kunkenrenken na njemačkom, zatvarajući knjigu.

– “Da”, odgovara jedno od njih.

– “Je li dobro?” pita ona.

– “Jest”, stiže odgovor.

Za razliku od odraslih, djeca ne procesuiraju informacije odjednom, kaže Kunkenrenken, koja volontira u vrtiću već desetak godina.

“Možda bi, kad budu slušali ovu priču drugi ili treći put, mogli pitati zašto se djed nije vratio”, kaže.

Odabrala je ovu knjigu iz biblioteke vrtića Kita Entenhausen Bruchhausen, koja sadrži 200 dječijih knjiga o starenju, smrti i demenciji.

Prije dvije decenije, kada se Arnsberg počeo pripremati za demografske promjene, Ulla Huser, upraviteljica vrtića, otvorila je ovu biblioteku sa skromnim fondom od 10 knjiga. Knjige, osim roditelja, mogu posuditi drugi vrtići i osnovne škole, profesionalci koji rade na međugeneracijskim projektima i bilo ko u gradu.

Arnsberg, kao i cijela Njemačka, ima veliku populaciju starijih osoba, koja je u porastu.

U 2012. na svakih 100 ljudi između 20 i 64 godine bilo je 37 osoba starijih od 65 godina. Do 2030. očekuje se 55 starijih u gradu na svakih 100 mlađih ljudi.

Svaki 11 stanovnik Arnsberga također ima demenciju.

Huser kaže da su djeca, nakon smrti baka i djedova, često podršku tražila u vrtiću.

“Kad roditelji nisu uspjeli objasniti smrt svojoj djeci, požurili su u vrtić po pomoć.”

Dječija literatura na koju je nailazila većinom se oslanjala na stereotipe “s bakom koja pravi marmeladu u kuhinji i djedom koji radi na tavanu.”

“Dječije knjige trebaju ići ukorak s vremenima koja se mijenjaju i predstaviti moderne, realistične likove.”

Prije deset godina, nakon što je grad pokrenuo svoj prvi Fachstelle Zukunft Alter ili Odjel za budućnost starijih, vrtić je dobio sredstva da doda knjige koje su se bavile demencijom.

“Djeca saosjećaju s ljudima s poteškoćama”, kaže Andreas Kruse, direktor gerontologije na Univerzitetu u Heidelbergu. “Djeca ih emocionalno mogu podržati sa svojom posebnom vrstom saosjećanja.”

Upoznavanje djece s temama među kojima su demencija i smrt u školama ili čak vrtićima može biti pozitivno iskustvo, kaže on.

Koristan materijal, posebno knjige, može pripremiti djecu pažljivo “sve dok djeca nisu preplavljena emocionalno i kognitivno”, dodaje.

U vrtiću Kita Entenhausen Bruchhausen djeci čitaju priče o smrti kućnog ljubimca ili mrtvog crva na putu i ohrabruju ih da pričaju o svojim iskustvima.

“Ali oni za sebe odlučuju kako žele vidjeti stvari i koliko se žele uključiti, čak i ako mi odrasli imamo drugačije mišljenje o tome”, kaže Huser.

“Kada se pojave osjetljive situacije, pružamo odgovarajuće informacije”, kaže ona.

Naprimjer, kad je četverogodišnjak izgubio oca, dijete nije ni plakalo ni govorilo o tome. Nakon nekoliko sedmica počelo je crtati grobove.

“Mogli smo osjetiti njegov nemir i ljutnju čak i kad se igrao s drugom djecom”, kaže Huser.

Pomoglo je što su čitali tom dječaku i razgovarali s njim.

“Nakon nekog vremena dijete je bilo u stanju prepoznati svoje osjećaje kao ljutnju jer tata više nije išao na plivanje s njim, jer se nije mogao igrati s njim navečer.”

Vrtić ima politiku otvorenih vrata za starije.

Karl-Heinz Lorke, koji sada ima 80 godina, bio je pod stresom kad je penzionisan.

“Nisam želio sjediti kući i pitati se šta mogu napraviti da ostanem aktivan”, kaže on.

Obratio se Odjelu za budućnost starijih i tamo su mu predložili da volontira u vrtiću.

Kad god Lorke posjeti vrtić, kaže da se zabavi jer su djeca tako bezrezervno iskrena.

“Jednom me dječačić pitao za ime i, kad sam rekao da sam Karl-Heinz, odgovorio je: ‘O, kakvo grozno ime!’ Ali oni me vole i često omotaju ruke oko mojih dugih nogu tražeći moju pažnju”, dodaje.

Studije su pokazale da su trogodišnjaci i četverogodišnjaci koji su učestvovali u međugeneracijskim programima pokazivali prosocijalno ponašanje, kao što je dijeljenje, pomaganje i saradnja sa starijim osobama.

Huser se osvrće na starijeg volontera u vrtiću, koji je s njima duže od 10 godina.

“Posmatrali smo ga kako mu se razvija demencija”, kaže ona.

Djeca su primijetila da često zaboravlja upute koje im je dao ili da nekad ponavlja stvari nekoliko puta.

Djeca su sada to prihvatila kao njegovu “zaboravnost” i još uživaju provoditi vrijeme s njim. Neki ga porede sa svojim djedovima koji zaboravljaju šta su jeli za ručak i pronašli su ljude poput njega u knjigama.

“Oni razumiju demenciju iako nemaju riječ za nju”, kaže Huser. “Drago mi je što imam knjige koje im pomažu procesuirati ono što primijete.”

Izvor: Al Jazeera