Fabrika oružja: Na poslu kao u minskom polju

Nesreće u fabrici oružja u Lučanima nisu retkost (Al Jazeera)

“Kad je predsednik Vučić dolazio u Lučane da priča s meštanima o šteti zbog poplava, rešili smo da pokušamo da dođemo do njega. Kod kuće jednog od meštana su se skupili novinari, opštinsko rukovodstvo, privrednici i čekali Vučića. Kad je stigla kolona automobila, Vučićev auto se parkirao na par koraka ispred mene. Ja, u crnoj majici, krećem ka autu kad se ispreči jedan iz obezbeđenja i kaže: ‘Gospodine, ne možete dalje.’ Ja podignem majicu skroz i kažem: ‘Nisam ja došao da ubijem predsednika. Ja imam mnogo veći problem nego svi ovde. Imam želju da vidim predsednika i da mu iznesem svoj bol. Ovo sve može da se popravi, a ono što sam ja doživeo ne može da se vrati.’ Uto Vučić izlazi iz kola i kaže: ‘Pustite čoveka’.”

Ovako Milovan Milivojević opisuje, veruje, presudni korak svog dvogodišnjeg marša kroz institucije države Srbije nakon pogibije svog sina Milomira u fabrici oružja “Milan Blagojević Namenska”. Desetak dana posle tog susreta tužilaštvo u Ivanjici podnelo je optužni predlog protiv direktora fabrike Radoša Milovanovića, Vladimira Lončarevića, rukovodioca pogona i Tome Stojića, rukovodioca sektora za bezbednost i zaštitu na radu u toj fabrici, kojim ih tereti da su odgovorni za teško delo protiv opšte sigurnosti.

“Rekao sam predsedniku kao roditelj roditelju da samo želim da se pokrene postupak sa mrtve tačke. Ako su oni nevini, oni će to dokazati. Mi ćemo dokazivati krivicu. Ja sam samo to tražio od njega. On pita da li smo se obraćali institucijama. Rekoh: ‘Nema vrata gde nismo bili. Ministarstvo odbrane, pravde, zaštitinik građana, Vlada Srbije… Krenuo sam od predsednice opštine Lučani, a završio sam kod Vas'”, priča otac 26-godišnjeg Milomira, koji je zajedno sa kolegom Milojkom Ignjatovićem stradao u eksploziji 14. jula 2017.

“Pisali su posle tog susreta da nas opozicija finansira. A mi smo svi članovi Srpske napredne stranke. I pokojni sin je bio. Išao je u Niš, lepio plakate, potrošio goriva i goriva da bi se zaposlio. Čak sam i svog oca učlanio”, priča Milovan.

Gotovo godina je, kaže, prošla od završetka istrage, a ništa se nije događalo. Veruje da bi tako i ostalo da nije bilo predsednika Srbije. Ipak, nije siguran da će dobiti pravdu na sudu u Srbiji. Tvrdi da je direktor, koji već tridesetak godina vodi fabriku, mnogo moćan i da će pokušati na sve načine da prikrije svoju odgovornost za loše uslove rada u fabrici, koji su, veruje, i njegovog sina koštali života. I ne samo njega – nesreće su se u toj fabrici događale i ranije, a javnost je često obaveštavana da je razlog ljudski faktor.

Otkazi zbog svjedočenja

Bez obzira na to kakva na kraju bude presuda za tragediju u kojoj su dvojica radnika izgubila živote, a tužilac za trojicu optuženih traži kazne od jedne i po do tri godine zatvora (maksimum za to delo je osam godina), borba Milivojevića da se utvrdi odgovornost dovela je do nekih pomaka kada je reč o bezbednosnim uslovima u fabrici.

To se može zaključiti i iz izjava nekih od radnika koji su svedočili pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću. Tvrde da je posle eksplozije i stradanja dvojice zaposlenih preduzeće nabavilo protivpožarna odela za radnike. Takođe tvrde da do tada nisu imali nikakvu posebnu zaštitnu opremu nego platnene radničke kombinezone i pamučne majice.

Marko Mitrović, jedan od svedoka koji tvrdi da radnici nisu imali zaštitna odjela

Većina njih je u međuvremenu dobila otkaz u “Namenskoj” ili su, kako kažu, bili primorani da je napuste. Veruju da su uzrok upravo njihove izjave o uslovima rada i o samoj nesreći.

Među njima su i Marko Mitrović i Nikola Živković. Na pitanje da li su tražili zaštitna odela Živković odgovara pitanjem: “Od koga da tražiš? Samo te pošalju da radiš, k'o u minsko polje da nas šalju. Nisi ni svestan gde radiš.”

Pokušaji da od sindikata ili drugih radnika zaposlenih u fabrici saznamo nešto više o uslovima rada i zaštite na radu nisu bili uspešni. Zid ćutanja probio je samo jedan radnik, koji je po izlasku iz fabrike pristao da u hodu kaže nekoliko reči o dešavanjima u “Namenskoj”.

Ispričao je da ima zaštitno odelo, da ga je imao i pre, te da je problem što radnici neće da ga nose. Rekao je i da fabrička služba zaštite na radu kažnjava one koji ne poštuju propise, da postoji čak i pretnja otkazom, a na pitanje kakva je to kaznena politika ako i dalje, kako kaže, radnici ne nose zaštitna odela, momak, koji se predstavio kao Boris, objasnio je samo da “ima svakakvih ljudi”.

Međutim, zaštitna oprema je samo deo priče o uslovima rada u toj fabrici. Jedan od ilustrativnijih primera je magacin ispred kojeg se dogodila nesreća, a u koji je odlagan barut.

Milivojević kaže da taj objekat, čiji je naziv E-03, nije imao čak ni upotrebnu dozvolu, što se, dodaje, vidi i u zapisniku policije o pregledu mesta požara. Ukazuje i na izveštaj inspekcije Ministarstva odbrane u kojem se navodi da nije stavljen na uvid “projekat stabilne instalacije za gašenje požara”. “Samim tim u tom magacinu nije smelo biti ni kilogram baruta, a ne dve, dve i po tone, koliko je bilo u momentu eksplozije”, smatra.

Dvije i po tone baruta

Na vratima magacina, kako tvrde Milovan i kolege njegovog sina, stajao je natpis da je dozvoljena količina materijala 450 kilograma. Tvrde, međutim, da je u tom objektu na dan nesreće bilo znatno više baruta.

“Lako je to izračunati. Zna se koliko grupa ima u smeni. Tog dana ih je bilo šest u prvoj smeni. Svaka grupa treba da uradi 15 rolni baruta, a svaka rolna je teška 15 kilograma. Ja sam bio u prvoj smeni tog dana kad je poginuo Milomir. Šest grupa po 15 rolni je 90 rolni; kad pomnožiš sa 15 kilograma, to je već 1.350 kilograma. Plus najmanje nekih 200 kilograma otpatka. Dakle, kad je druga smena, u kojoj je bio i Milomir, došla na posao, u magacinu je bila bar tona i po baruta”, priča za Al Jazeeru Nikola Živković, sada već bivši radnik te firme.

To u izjavi potvrđuje i drugi radnik R. O., koji je tog dana radio u drugoj smeni. Dodaje da je druga smena ubacila još najmanje tonu materijala do 19 sati i 24 minuta, kada se dogodila eksplozija. Slična je i procena Marka Mitrovića, još jednog svedoka, koji je govorio za Al Jazeeru. Kaže da su gotovo sve police u magacinu bile pune.

Boris Kaplarević, koji je tog dana radio drugu smenu i još je zaposlen u “Namenskoj”, kaže da je nekoliko radnika više puta upozoravalo da je previše baruta u magacinu, ali da se ništa nije preduzelo u vezi sa tim.

Posle eksplozije, svedoče radnici, jest. Smanjen je broj polica u magacinu i uveden videonadzor, a promenjena su i burad u kojima se čuva i prevozi barut. Sada se, kažu, koriste prohromska.

A do tog 14. jula 2017. korišćena su kartonska burad sa metalnim okvirom pri vrhu i dnu, kako ih opisuje Milivojević. Burad u kakvima je narod nekad, kako kaže Živković, čuvao brašno.

“Taj barut je stajao dugo. Možda i dve do tri godine. Kad se odlaže taj barutni otpad, bure ne treba da bude puno nego do pola. Takođe, treba da bude u antistatik vreći, da ima poklopac i s vremena na vreme treba da se okrene sadržaj u njemu jer, ako stoji dugo, nitroglicerin zna da se izdvoji i onda postaje nestabilan. I bure ne bi smelo da bude kartonsko jer karton upija taj nitroglicerin i što se više koristi kartonsko bure, više se nitroglicerina skupi i veća je opasnost da on eksplodira”, objašnjava Milivojević.

‘Kako smo spustili bure, tako je planulo’

Međutim, dodaje, burad su bila prepunjena, znatno teža od dozvoljenih tridesetak kilograma, korišćena ko zna koliko puta i nisu imala antistatik vreće. To, kaže, objašnjava zašto je bilo dovoljno da se bure samo spusti na asfalt, pa da dođe do neželjene reakcije.

Time ujedno negira i tvrdnje koje su, kako kaže, iznošene da je njegov sin šutnuo bure ili da su ispustili bure, te da je to izazvalo eksploziju.

Požari u ‘Namenskoj’ predviđena mogućnost

Poslednja u nizu nesreća u fabrici “Milan Blagojević Namenska” u Lučanima desila se upravo dok je nastajao ovaj tekst. U fabrici je, kako je saopšteno, 17. oktobra 2019. došlo do “tehnološkog požara, koji je tehnologijom predviđen kao mogućnost” i tada su dva radnika zadobila lakše telesne povrede.

Prošle godine bila su ih tri: u januaru su povređena dva radnika, u septembru je još jedan radnik povređen na radnom mestu, a PR služba fabrike je saopštila da je neoprezno gurnuo ruku u unutrašnjost mašine gnjetalice, dok se mesec posle toga desio novi incident – eksplozija, u kojoj je povređen jedan radnik.

U avgustu 2017, nepune tri nedelje posle nesreće u kojoj su stradali Milomir Milivojević i Milojko Ignjatović, u novom požaru su povređena još dva radnika.

Rukovodstvo i sindikat fabrike oglasili su se tada saopštenjem u kojem su naveli da su tehnološki požari “po svetskim normama u sličnim tehnologijama dozvoljeni i do 10% u odnosu na dnevnu proizvodnju”, te da se smrtni slučajevi dešavaju i na auto-putevima.

U septembru 2015. u požaru u toj fabrici povređena su četiri radnika; jedan je nekoliko dana kasnije preminuo od posledica povreda.

U junu 2012. u eksploziji je povređen jedan radnik, a u septembru 2011. u požaru su stradala dvojica, od kojih je jedan preminuo od posledica opekotina.

Jedna od najvećih nesreća u fabrici oružja u Lučanima dogodila se 1997, kada je poginulo čak osam radnika. To je i jedina nesreća u toj fabrici za koju je javnosti poznato da je neko odgovarao, s obzirom na to da se u većini slučajeva išlo na vansudsko poravnanje, odnosno materijalnu odštetu.

Presuda je doneta 15 godina posle tragedije, a dvojica rukovodilaca fabrike osuđena su na 12 i 14 meseci zatvora. Direktor Radoš Milovanović oslobođen je odgovornosti.

Verziju sa šutiranjem bureta izneo je, tvrdi Živković, upravo direktor Radoš Milovanović na jednom zboru radnika u fabrici. Živković mu se, kako kaže, suprotstavio, rekao mu da laže, kao i da se propisi ne poštuju. Nakon toga je dobio otkaz.

Veštaci novosadskog Instituta za preventivu, angažovani na tom slučaju, smatraju da je najlogičnije objašnjenje uzroka požara to da su dvojica radnika ispustila bure. Međutim, Mitrović, koji je bio najbliže dvojici stradalih kolega u trenutku nesreće, na tri-četiri metra udaljenosti, kaže da nije čuo nikakav udarac metala o asfalt, što bi moralo da se čuje da su oni ispustili bure. Drugi radnik, P. N., u izjavi navodi da mu je Ignjatović, kad je pritrčao da mu pomogne, na pitanje šta se dogodilo odgovorio: “Ne znam. Kako smo spustili bure, tako je planulo.”

“Ja sam spreman u svako doba da sam natovarim tu burad, da ih bacim sa kolica, da ih kotrljam do garaže, pred komisijom, nek’ budu u njoj i direktor i ministar odbrane da vide da to nema šanse da plane. Ali samo kad je propisno upakovano, kad nije prepunjeno, kad je u antistatik vreći, kad ima poklopac”, kaže Milivojević.

Uz sve to, kad je već došlo do eksplozije, nije se, kaže, aktivirao, protivpožarni sistem u magacinu. “Čula se sirena, ali nije krenula voda. Da jeste, napravila bi vodenu zavesu i ne bi požar mogao da se proširi u magacin”, dodaje.

Prizori strave i užasa

Međutim, Institut za preventivu, koji je radio veštačenje, u odgovoru na primedbe advokata porodice Milivojević navodi da bi požar, da se nije uključio protivpožarni sistem i preplavio barut na policama, bio mnogo veći i da u tom slučaju visoku temperaturu ne bi izdržala ni armiranobetonska konstrukcija magacina.

Direktor nije želeo da govori za Al Jazeeru, a odgovore na pitanja koja smo po njegovom savetu poslali osobi zaduženoj za odnose sa javnošću u fabrici nismo dobili.

Na kraju, tačnost ovih navoda, i jednih i drugih, procenjivaće sud, a imajući u vidu da je za presudu o jednoj od najvećih nesreća u toj fabrici iz 1997. trebalo 15 godina, kada je direktor Milovanović oslobođen odgovornosti, teško je nadati se da će ovaj slučaj brzo dobiti sudski epilog. Ne nada se ni Milivojević, ali je, kaže, spreman da ide do Strazbura, jer, pita, ako je sve bilo u redu, u skladu sa propisima, zašto su onda uvođene sve te novine posle tragedije?

“Ne razumem čoveka koji posle toliko katastrofa ne želi da dâ ostavku. Pa neko vodi fudbalski klub, izgubi utakmicu i dâ ostavku. Ovde je reč o izgubljenim životima”, kaže Milivojević, pominjući kao častan primer ostavku nekadašnjeg predsednika Upravnog odbora te fabrike Mirka Jokovića.

Kao jedan od razloga ostavke, Joković je 2004. naveo da je “bezbednost radnika stavljena na zadnje mesto”.

“Trka za proizvodnjom odavno je pregazila sve norme i kriterijume bezbednog rada. Dok inspekcijske službe ovo tolerišu, na svoj dobro znan način, ja ne želim da dođem u situaciju da svojim očima ponovo gledam prizore strave i užasa koji mogu biti izazvani požarima i eksplozijama.”

Milivojević se poslednji put našao u toj situaciji 13 godina kasnije, kada je gledao požar koji mu je odneo sina.

Izvor: Al Jazeera