Ratifikacija granica bi ugasila priče o otcjepljenjima i stvaranju ‘velikih država’

Hrvatska i BiH imaju granicu dugu 1.001 kilometar, a sporno je područje oko Neuma i na rijeci Uni (Reuters)

Iako Bosna i Hercegovina s Hrvatskom već 20 godina ima potpisan Ugovor o državnoj granici, ni službeni Zagreb, ni službeno Sarajevo nisu ga ratificirali. No, on se primjenjuje. S druge strane, sa Srbijom takav ugovor ni ne postoji, pa je granica određena – zapisnikom.

Na te je činjenice ovih dana, na isteku svog mandata, upozorio Denis Zvizdić, predsjedatelj Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. Iako u tehničkom mandatu, Zvizdić je pozvao Hrvatsku da ratificira potpisani ugovor o granici, a Srbiju da s Bosnom i Hercegovinom „u svrhu jačanja međusobne saradnje, mira i stabilnosti, u najkraćem roku potpiše međudržavni ugovor o granici“.

„Konačno rješenje tih bilateralnih pitanja imalo bi iznimnu simboliku međusobnog povjerenja i saradnje te najkonkretniju potvrdu više puta izrečenih stajališta susjednih država o poštivanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, smatra Zvizdić. Po njemu, uzajamnim potvrđivanjem međunarodno priznatih granica prestala bi i nagađanja o teritorijalnim pretenzijama, otcjepljenjima, podjelama, etničkim razmjenama teritorija i skrivenim, no još uvijek živim, namjerama stvaranja „velikih“ država.

Sporna granica kod Neuma

Podsjećajući kako je granica na moru u Neumu za Hrvatsku pitanje koje se postavlja kao ključno u procesu ratifikacije granične crte s BiH, Željko Obradović navodi i kako se „pitanje granice na Uni ispostavilo i kao unutarnje pitanje Bosne i Hercegovine jer nikada službeno bh. strana nije to pitanje uputila hrvatskoj strani kao sporno“. „I to ne znači da ga ne treba ozbiljno prihvatiti“, kaže.

Za Pelješki most smatra kako „nije granično pitanje jer se isti nalazi u vodama Republike Hrvatske, a pitanje pristupa BiH otvorenom moru se rješava posebnim bilateralnim ugovorom dvaju država sukladno Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora tzv. principom neškodljivog pristupa“.

A gdje je, zapravo, zapelo? Kad je granica prema Hrvatskoj u pitanju, to su pitanje granice oko Neuma (vrh poluotoka Klek, te hridi Veliki i Mali Školj), ali i razgraničenje na rijeci Uni kod Kostajnice. Prema Srbiji, sporne su četiri lokacije – područja oko hidroelektrana Zvornik i Bajina Bašta, pruge Beograd – Bar i općina Rudo i Priboj.

Nekad privremeno rješenje postane i trajno

Iz Državnog povjerenstva za granice BiH, objašnjavajući što je sporno u razgraničenju sa susjedima, podsjećaju kako je šest godina nakon potpisa Ugovora o granici između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske sve bilo spremno za ratifikaciju, ali su Banski dvori „došli do novih činjenica i saznanja“. Otprilike u isto vrijeme i predstavnici srpskog naroda u Državnom povjerenstvu za granice BiH izrazili su neslaganje s protezanjem granice na rijeci Uni. No, odlučeno je da se potpisani, a neratificirani Ugovor o granici privremeno primjenjuje.

Prema tumačenju Enisa Omerovića, docenta na međunarodnom pravu na Pravnom fakultetu u Zenici, činjenica da ugovor o granici nije ratificiran „nikako nije smetnja njegovoj primjeni budući da završne odredbe toga teksta predviđaju da će Ugovor imati primjenu privremenoga karaktera sve dok ne bude ratificiran“.

„Ponekada se zna desiti, ukoliko je jedno privremeno rješenje duži vremenski period na snazi, da otuda privremene odredbe postaju trajne. Jednako tako, ugovor o granici ima poseban domašaj u međunarodnome pravu. To znači da jednom ugovorena, granica ostaje i opstaje neovisno o sudbini ugovora kojom je ona prvobitno i određena. Potvrda je to načela o integritetu i nepovredivosti državne granice. Međutim, to nikako ne znači da je granica nepromjenjiva. Ona se da mijenjati dogovorom susjednih država“, objašnjava Omerović.

Sporno pet od 1.001 kilometra

Navodi i kako je „tačno da ukoliko jedna država nema pravno definiranu granicu sa svojim susjedima, nema ni sve elemente svoje državnosti, no to nije smetnja da ta država opstaje i funkcionira“.

Treba pitati i stanovništvo

Enis Omerović napominje kako „treba imati u vidu da komisije za granice, prilikom obilježavanja granične crte na terenu, uvijek mogu lagano odstupiti od ugovorene granične crte s ciljem izbjegavanja nelogičnih rješenja, slušajući potrebe lokalnoga stanovništva koje živi u pograničnoj zoni“.

„Takva odstupanja uglavnom, a prema praksi država, idu do 200 metara korektivne crte. Za ovu prilagodbu na terenu ne mora se tražiti sklapanje novoga ugovora o državnoj granici“, kaže.

„Istina, utvrđena granična crta uvelike pomaže lokalnome stanovništvu, osigurava provedbu propisa, jača elemente sigurnosti, određuje izvršenje jurisdikcije u smislu koja država ima teritorijalni suverenitet na kojem području. Utvrđena granična crta u pravnim dokumentima znači i bolje međunarodne odnose države sa svojim susjedima. Dakle, mnogo je prednosti sređenosti ovih odnosa“, dodaje Omerović.

I predsjedavajući Povjerenstva za granice BiH, Željko Obradović tvrdi i da „nema nikakvih poteškoća i problema u primjeni Ugovora“, no 14 godina pitanje granica nije postavljeno na dnevni red Vijeća Ministara BiH, odnosno Vlade Republike Hrvatske za ratifikaciju.

„Moguće rješenje je i ratificirati nesporni dio granice, a sporni dio arbitrirati. Zašto ne? Jer duljina granice između BiH i Hrvatske je 1.001 kilometar a sporni dio u Neumu otprilike pet kilometara“, konstatira Obradović.

Razgovori o tromeđama

Osim što su se povjerenstva za granice BiH i Srbije „usuglasila i zapisnički konstatirala identifikaciju granice između dvije države“, kako navodi Obradović, službeni Beograd „nije htio parafirati topografske karte 1:25.000 i tekst Ugovora o granici jer su tražili da se istovremeno izvrši i korekcija granice na četiri spomenuta lokaliteta“. Službeno Sarajevo im je odgovorilo kako se ugovor o granici prvo mora potpisati, pa ratificirati u parlamentima dvaju država, pa tek poslije toga raditi moguću korekciju granične crte. Razgovori su potom zastali, a posljednjih devet godina  nije bilo sastanaka stručnjaka za granice.

Ipak, Obradović ukazuje kako „određenih aktivnosti ima“, pa se vode razgovori o dvije tromeđe – između Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, odnosno Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske.

„Riješenost graničnih pitanja i nepostojanje bilo kakvih incidenata na granici je zasigurno jedno od temeljnih činjenica za dobre susjedske odnose. I naravno da treba uložiti maksimalne napore da se ista što žurnije i kvalitetnije riješe i pitanje razgraničenja postavi kao prioritet“, ukazuje Obradović. Podsjeća i kako neriješenost graničnih pitanja nije specifičnost samo naše regije, pa takva pitanja nisu riješile ni pojedine države Europske unije, poput Španjolske i Portugala, Italije i Francuske, te Njemačke, Švicarske i Austrije. No, priznaje da bi „poželjno bilo što prije riješiti granična pitanja sa susjedima jer je definiranje granice jedno od temeljnih obilježja države“.

Položaj hidroelektrana

Pitanje granice između Bosne i Hercegovine i Srbije na Drini interesantno je zbog položaja hidroelektrana Bajina Bašta i Zvornik i njihovog ekonomskog značaja, no to pitanje ima i međunarodnopravni značaj.

Ako se na međunarodnoj rijeci granica određuje crtom sredine, ili prema thalwegu, ukazuje Omerović, otuda nije jasno kako Bosna i Hercegovina nema nikakve financijske koristi od proizvodnje električne energije na tim objektima, pogotovo ako se pola vodnih resursa koristi za proizvodnju struje koja odlazi u energetski sistem druge države.

„Otuda je glavni interes bosanskohercegovačkoga istočnoga susjeda ozakoniti hidroelektrane u svojem sistemu, time što će Republika Srbija pledirati za uzajamno cediranje teritorija, što u prijevodu znači razmjenu dijela teritorija između dvije države. Takvo rješenje poznaje praksa država u svijetu i nije strano niti protivno međunarodnome pravu.

Kako riješiti neslaganje o Pelješkom mostu

Analizirajući neriješena granična pitanja Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Tonino Picula navodi kako „BiH ima unutarnje prijepore kada se radi o protezanju državne granice jer i entitetski interesi sprječavaju koherentan pristup države pregovorima sa susjedima“. U BiH ne postoji ni jedinstven stav o Pelješkom mostu, primjećuje, „zbog čega kod dijela hrvatske politike postoji oprez oko mogućnosti konačnog privođenja kraju procesa utvrđivanja granice između dvije zemlje“.

„Pelješki most i nastavak njegove izgradnje nije sporan koliko je sporan pravni režim morskoga prostora koji ide od Neumskoga akvatorija do otvorena mora, a koji prolazi hrvatskim vodama. Upravo njega valja razriješiti. A to je suštinsko pitanje“, odgovara Enis Omerović.

No, jednako tako valja znati da takvo rješenje traži i pravičnu naknadu što će reći da u zamjenu trebate svome susjedu ponuditi dio vašega teritorija iste površine i kvalitete. Ili ponuditi odgovarajuću kompenzaciju. U konačnici, sve to valja ugovoriti na najvišoj državnoj razini. Naravno, sve ovo ukoliko druga država, u ovome slučaju BiH, uopće prihvati takvo rješenje kao jednu od opcija, slijedeći svoje opće državne interese“, napominje Omerović.

Piculi je tragikomično p(r)ozivanje iz Sarajeva

Ipak, sve su države osjetljive kada se radi o granicama, a pogotovo su osjetljive države koje dijele nedavnu ratnu prošlost, primjećuje Tonino Picula, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu. I zbog toga bi, po njemu, rješavanje otvorenih graničnih pitanja između država na Zapadnom Balkanu trebalo teći usporedo s općom konsolidacijom demokratskih institucija, vladavine prava, rastom gospodarstva i standarda života građana, međusobne razmjene, te jačanjem političkog konsenzusa o pripadnosti zajedničkom europskom projektu.

„Uostalom, Europska komisija je u Strategiji daljnjeg proširenja na Zapadni Balkan prošle godine taksativno navela indikatore po kojima će se prepoznavati napredak ili zaostajanje zemalja kandidatkinja u procesu proširenja“, smatra. Dodaje i kako je takav okvir „svakako poželjniji i realniji nego direktno posredovanje EU između država opterećenih graničnim sporovima“.

Komentirajući poziv predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH na odlasku, Denisa Zvizdića na ratifikaciju Ugovor o državnoj granici između BiH i Republike Hrvatske, Picula odgovara: „Na stranu važnost teme o kojoj je riječ, ali gotovo tragikomično zvuči p(r)ozivanje visokih bh. dužnosnika na brzo rješavanje kompleksnih bilateralnih problema“.

„Bilo bi dobro da su tu vrstu djelotvornosti bh. vlada, parlament i predsjedništvo demonstrirali u proteklom mandatu na tolikim otvorenim pitanjima koji opterećuju zemlju na samom začelju eurointegracijskih procesa. Što se tiče Hrvatske, ratifikacija Ugovora o državnoj granici iz 1999. godine ostaje predmetom unutarnjepolitičkih rasprava zbog sumnji u vjerodostojnost stručnih podloga korištenih u uobličavanju konačnog teksta sporazuma. Pored toga, aktualno hrvatsko iskustvo s arbitražom o granici sa Slovenijom negativno senzibilizira javnost i prema rješavanju drugih graničnih pitanja“, zaključuje Picula.

Izvor: Al Jazeera