Knjiga koja je šokirala konzervativnu Ameriku
Ove godine Amerika obilježava 60 godina od objavljivanja Lolite, romana s kojim ruski emigrant Vladimir Nabokov postaje svjetski poznat pisac. Objavljen tri godine ranije, poluilegalno, u Parizu, u ograničenom izdanju, u izdavačkoj kući Olympia Press, specijaliziranoj za izdavanje literature pornografskog sadržaja, roman je ostao nezamjećen i kao godina njegovog “rođenja” bilježi se 1958. kada je objavljen u Sjedinjenim Američkim Državama.
Roman ruskog emigranta, aristokrata i carista, koji je do objavljivanja Lolite već pisao uspješnu književnost originalno stvaranu na dva nematernja jezika, njemačkom i freancuskom, dočekan je mlako i tek će pozitivan komentar Grahama Greena skrenuti pažnju na knjigu koja će zbuniti, uplašiti i šokirati konzervativnu Ameriku.
Šta je objavljivanje romana značilo u svoje vrijeme i kakav je odjek knjiga napravila na književnoj sceni Amerike za Al Jazeeru govori sarajevski anglista Srebren Dizdar.
- Prošlo je 60 godina od objavljivanja američkog izdanja Lolite knjige koja je na mnogo načina utjecala na društvene promjene. Za početak, koje je mjesto Lolite u kanonu američke književnosti?
– Lolita zauzima veoma visoko mjesto u gotovo svim kritičko-književnim anketama, a u pojedinim razdobljima je proglašavana četvrtim najvećim američkim romanom. Naravno, zauzimanje ovako visoke pozicije nije došlo iznenada, jer je i sam proces objavljivanja roman išao vrlo sporo upravo zbog njegove kontroverzne i provokativne teme i njenog književnog prosedea. U početku su se i mnogi istaknuti znalci savremenih tokova američke proze u drugoj polovini 1950-ih godina ustručavali da izreknu bilo kakav sud, upravo u strahu od negativne reakcije tada izuzetno patrijarhalno-konzervativne američke sredine. Tek kada je britanski pisac Graham Greene 1955. izrekao javnu pohvalu ovom krajnje neobičnom romanu, počele su se javljati i druge pozitivne ocjene i analitičniji pristup kako samoj strukturi djela, tako i intrigantnom skupu tema koje je ono iznijelo pred čitaoce. Njegov hrabri istup je, međutim, imao i kontraefekat, jer je rezultirao dvogodišnjom zabranom objavljivanja u Britaniji i Francuskoj. Tadašnjim cenzorima, a i nekim urednicima uglednih novinskih glasila, zasmetala je upravo ta ogoljenost i eksplicitnost piščevog književnog postupka u obradi krajnje tabuizirane teme tog (a u neku ruku i našeg) doba, u kojem svako malo izađu na vidjelo pedofilske sklonosti otimača (slučaj Fritzl u Austriji), očeva ili svećenika i sklonosti ka nasilnoj zloupotrebi djece u ranom dobu.
Treba podsjetiti da je junakinja romana Dolores Haze ili Lo(lita) imala tek 12 godina kada je stupila u vezu sa majčinim drugim mužem (očuhom ?) Humbertom Humbertom u uspavanom fikcionalnom američkom gradiću Ramsdale u Novoj Engleskoj, na istočnoj obali SAD. Ranim zagovornicima objavljivanja i odbrane romana od moralizatorskih napada su se pridružila i neka druga istaknuta kritičarska imena, kao što su to bili britanski kritičari Edmund Wilson, Lionel Trilling i John Hollander, kanadski pisac Robertson Davies, britanski autor sir Kingsley Amis, a kasnije i Erica Jong, Malcolm Bradbury, Richard Rorty, Danilo Kiš, ili Harold Bloom, koji ga je i uključio u svoj izbor kanonskih djela svjetske književnosti, koji se pojavio u osvit novog milenija. Krug poštovalaca romana se širio i u novije vrijeme je o njemu svoj pohvalni sud prije desetak godina izrekao i jedan od najboljih britanskih postmodernista Martin Amis. Kasnijim narastanjem i pozicioniranjem post-modernizma kao dominantne struje u književnom stvaranju u posljednjih 40-tak godina 20. stoljeća Lolita je „prepoznata“ kao jedan od onih romana koji su utirali nesigurne puteve budućeg prevalirajućeg književnog izraza u okviru zapadnjačkih književnosti, prije svega SAD, a potom i Velike Britanije, te , potom, i cijelog svijeta.
U tom i takvom okruženju je ovaj roman s razlogom svrstavan uz bok sličnih djela koja su ispisali Bart, Bukowski, Barthelme, Pynchon, Vonnegut, Doctorow i drugi američki romansijeri u tom vremenu. Na izvjestan način, Nabokova su, zbog slavenskog porijekla i činjenice da je svojom ogromnom erudicijom i temeljito fundiranim poznavanjem književnog stvaralaštva i kao autora i kao profesora, te, kasnije, i kritičara, dodijelili kompleksno shvaćenu ulogu američkog Conrada i D.H. Lawrencea, pa i Marcela Prousta i Jamesa Joycea istovremeno. Činjenica je da se on danas uglavnom u širim čitalačkim krugovima pominje baš po ovom romanu, iako je njegov opus mnogo širi i jednako zanimljiv, uticala je i na potonje generacije koje su ga proučavale iz raznih uglova i teorijsko-kritičkih perspektiva. Taj je interes konstantan i na neki način se pojačava u posljednjih 20-tak godina, što samo po sebi može biti indikator njegovog mjesta u „kanonu“ američke književnosti uopće, a posebno u 20. stoljeću.
- Koliko je Lolita bila inspiracija za društvene promjene koje su uslijedile u SAD-u, krajem 60-tih i koliko je bila ispred svog vremena, s obzirom da je objavljena tačno desetljeće prije nego će u cijelom svijetu studenti zahtijevati da se svijet dupke izmijeni?
– Sam roman, po mom mišljenju, nije imao tako duboku prevratničku snagu, ali se pojavio nekako u pravo vrijeme (1958.), dakle, uoči velikih društvenih gibanja u SAD-u početkom 1960-tih kada je počela decenija borbe za ljudska prava, te, u širem kontekstu, za prava „drugih i drugačijih“, pri čemu se, uz prvobitnu rasnu i klasnu komponentu tog pokreta čija je nesporna ikona bio dr. Martin Luther King, Jr., sve više čuju zahtjevi za prihvatanjem i zakonskim, a potom i društveno prihvaćenim, položajem svih „manjinskih“ skupina (minority groups).
To je bilo vrijeme kada se pojavljuje i razvija tzv. Drugi val feminizma; kada se, istina stidljivo, traže jednaka prava za pripadnike drugačijih rodnih ili seksualnih orijentacija (LGBT populacija), pravo na vlastito tijelo (abortion rights), ili na osobeni umjetnički izraz, koji se sve više iskazuje kao sup-kulturni fenomen (kako to definira Dick Hebdidge), a koji se naročito očituje u pop i rock muzičkoj sceni i kulturi protesta protiv etabliranih vrijednosti prošlih vremena, te pozivom na društvo velikih sloboda i što manjih stega ili ograničenja. Čini se da je u tom smislu veću ulogu odigrala filmska verzija romana Lolita, koju je 1962. snimio Stanley Kubrick (s James Masonom, Shelley Winters, Peterom Sellersom i mladom Sue Lyon u ulozi Lolite), kao što je, na sličan način, to učinila i ekranizacija komada Ko se boji Virginije Woolf (Who's Afraid of Virginia Woolf) Edwarda Albeeja sa sjajnim Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor u glavnim ulogama (1964). Činjenica je da se Lolita često pominje kao bitna, ali ne baš i ključna kulturološka referenca tokom 1960-tih godina, pretežno u oblasti tzv. Visoke kulturne paradigme, više kao neka vrsta provokativne crvene krpe kojom se svjesno maše ispred nosa rigidnih, konzervativnih dijelova tadašnjeg američkog društva kao neka vrsta izazova i potvrde da je nastupilo drugačije vrijeme u kojem je ono o čemu piše Nabokov u romanu ne samo prenaglašena slika i kritika malograđanske Amerike, nego i poticaj da se hrabrije krene u istraživanje sličnih i drugih tabu-tema u tom vremenu. Mozaična slika tog perioda američke historije je mnogo složenija i ne smije se reducirati na samo jednu sastavnicu, ma koliko mogla biti važna, ili komponentu.
- Knjiga se često opisivala kao „skaredna“ i „skandalozna“ ali manje je poznato da je Nabokov roman napisao inspirisan stvarnim događajem i stvarnom ličnošću. Koliko je ta sablažnjivost javnosti bila licemjerna i koliko je Nabokov bio hrabar da se upusti u pisanje romana kojem je tema odnos između odraslog muškarca i maloljetne djevojke?
– Noviji kritičari, istraživači i proučavatelji ovog romana su našli brojne primjere nekih djela, ali i stvarnih događaja (na vodi se slučaj izvjesnog mehaničara Franka La Sallea koji je 1948. kidnapirao mladu djevojku Florence Horner predstavivši joj se kao agent FBI i 21 mjesec s njom lutao po Americi seksualno je zloupotrebljavajući ucjenjujući da će je odati vlastima koje će je spremno suditi zbog teške povrede javnog morala), na kojima je Nabokov mogao sagraditi strukturu svog intrigantnog narativa. Ne treba baš nikad zaboraviti da je on, veći dio života, bio ne samo kreativni autor nego i vrstan akademski predavač i dobar poznavalac novije književnosti u Evropi i u SAD-u. Problem nastaje upravo u redukcionističkoj recepciji romana, koja, u ocjeni njegovih gorljivih protivnika, u startu svodi djelo na onu „neprihvatljivu“, skandaloznu komponentu, jer ga vidi isključivo kao „erotski“, „pornografski“ ili „skaredni, prljavi, izvitopereni, pervertirani“ uradak tamo nekog ruskog emigranta, koji se usudio da zagrebe duboko ispod naizgled kompaktne i solidne građanske površine i da je surovo iznese na vidjelo. Mislim da veći dio tadašnje, pa i potonje, američke javnosti prosto nije mogao (ili nije htio?) da vidi dubinu problema o kojem on beskompromisno piše.
U pitanju je baš ta dvojnost ili dvostrukost iskazana kroz temu homo duplexa ili doppelgängera, odnosno dvojnika, koja se očituje već i u imenu glavnog junaka Humberta Humberta, te u čitavom nizu paralelnih dvojnih situacija koje autor konzistentno razvija i u prvom i u drugom dijelu knjige; a u biti je mnogo važnija od te erotomanske opsesije glavnog lika prema djevojčicama, ili „nimfetama“ kako ih on naziva. Valja imati na umu da je tokom 1950-tih godina, u postratnoj Americi izobilja i baby booma odnos prema porodici kao čvrstom nukleusu društva i dalje relativno postojan i ponešto neupitan, iako se iza te ljušture kriju bezbrojne lične, porodične, pa i društvene traume. S druge strane, tradicija velikog socijalnog romana iz 1930-tih godina (Sinclaira Lewisa, Dos Passosa ili Dreisera), prekinuta II. svjetskim ratom i postratnom histerijom u doba nuklearne prijetnje i antikomunističke makartističke histerije, kao da je na neko vrijeme zaustavila taj smjer dubljih psiholoških introspekcija.
Njeni su, svako na svoj način, najbolji predstavnici bili nobelovci Hemingway i Faulkner u romanu, odnosno sjajni dramatičari poput Arthura Millera, Williama Ingea ili Tennessee Williamsa; a povratak dubokim ličnim iskustvima će se pojaviti nešto kasnije u Beat poeziji Lawrencea Ferlinghettija i Alena Ginsberga ranih 1960-tih, a potom i u prozi Bukowskog, Raymonda Coovera i drugih pisaca kasnije post-nabokovljevske generacije. Nabokova je ideja da napiše knjigu o intelektuacu koji pokazuje neobičnu sklonost ka djevojčicama okupljala jako dugo, o čemu postoje dokazi iz njegove korespondencije s kritičarom Edmundom Wilsonom, a moguće je da je znao iza neke druga djela koja su ga mogla potaći na pisanje. Kao veliki ljubitelj Lewisa Carolla i njegove Alice in the Wonderland (Alisa u zemlji čudesa), odnosno „književnosti nonsensa“, on je ispisao svoju priču kroz „izvrnuto“ ogledalo američke stvarnosti sa kojom tek treba da se suoči američko društvo u vremenu koje tek dolazi.
Govorimo o narednoj deceniji, kada su borba za ljudska prava, rat u Vijetnamu i borba za svjetsku prevlast dva suprotstavljena bloka odredili sudbinu svijeta kakvog danas poznajemo. Nabokov je vanredno dobro uočio i prikazao tu uspavanost američkog urbanog društva, njegovu nesposobnost da uoči šta se, doista događa kako u svojoj kući, tako i u susjedstvu, te prihvatanje tog stanja kao normalnog i svakodnevnog. Lolita je stubokom prodrmala tu samo-percepciju i nagovjestila velike promjene koje će ostati zabilježene u narednih nekoliko decenija kao put ka velikoj transformaciji Amerike, 200 godina nakon sticanja nezavisnosti sredinom 1970-tih godina.
- Kada se odbace predrasude povezane sa sadržajem romana koliko je to u suštini knjiga o Americi ogrezloj u besmisao i prosječnost?
– Po mom mišljenju, to je samo mali dio velike slike, koja se mora sagledavati u kontekstu američkog društva u tranziciji ka liberalnim vrijednostima sredine i druge polovine 20. stoljeća u kojem tada još uvijek dominira ideja sveopćeg napretka i svojevrsnog „američkog sna“ (The American Dream) kao paradigme idealizirane slike „slobodnog“, dobrostojećeg, uređenog svijeta zadovoljnog time što mu se pruža kao mogućnost, ali nesposobnog da se otrgne iz tog osjećanja samozadovoljstva što živi „u najboljem od svih svjetova“ a ne vidi da se ta paradigma ne samo urušava nego se neminovno mora duboko promijeniti. U takvom okruženju Lolita je, ipak, ponešto ograničena i jednostrana slika, jer isključuje brojne druge aspekte tadašnje američke stvarnosti, koju ne možemo (čak ni ne smijemo!) svoditi samo na tu i takvu sliku, iako ona, ponešto zavodljivo, želi da se predstavi kao pravi predstavnik „tihe“ (ali neminovno bijele i muški dominantne) većine koja jeste uprosječena i lišena dubljih misaonih ili emotivnih vrijednosti.
- Vladimir Nabokov je Rus koji se, prije nego je pisao na engleskom, u literaturi „koristio” njemačkim i francuskim jezikom. Kao anglista, kako gledate na njegov nematernji engleski i koliko je inteligencije i kreativnosti potrebno da se na stranom jeziku napiše tako velika literatura?
– Zasigurno je izuzetno dobro poznavanje velikih svjetskih jezika (ruski, njemački, francuski i engleski) te njima pripadajućih književnosti, kao i aktivni, pronicljivi um koji je zahvatio u širinu i dubinu raznih pojava u nauci, kulturi i društvenoj teksturi; te neke druge misaone sposobnosti da pojmi, analizira i predstavlja te fenomene dalo široku mogućnost Nabokovu da se upusti u svojevrsnu jezičku avanturu kada je pisao Lolitu. Slično Joyceu, on se poigrava riječima, stvara nove nerijetko izazovne složenice, izvrće im smisao u anagramima, ruši tradicionalnu strukturu romana uvođenjem niz novotarija (od predgovora i pogovora, eksperimentiranja ich-formom i ispreplitanjem zgusnutog narativa u pojedinim fakcijskim i fikcijskim dijelovima s takvim umijećem da mu se ne može osporiti suvereno vladanje materijom (i to tako osjetljivom), unosi brojne primjere suhog, crnog humora i kritički secira društvenu nutrinu po raznim stranama, a nadasve je u stanju da kombinira lirsku i znanstvenu komponentu u nekom čudnom spoju izuzetne deskriptivne panoramske predstave, ali i dublje intelektualne preciznosti.
To postiže onom neobičnom sinestezijom koju posjeduju rijetki, usudio bih se reći i genijalni, autori koji su u stanju da te svoje sposobnosti pretoče u riječi, zvuk ili sliku istovremeno (kao francuski pjesnik Arthur Rimbaud, na primjer). Tome doprinosi i njegov prevodilački rad (ponekad sa sinom Dmitrijem) sa engleskog na ruski i obrnuto, te povezivanje jezičkih specifičnosti iz nekoliko jezika u neku novu lingvističku strukturu. Za takvo što su doista potrebni široko obrazovanje, upućenost u razne vidove života, velika misaona sposobnost da ih procesuira u minuciozne prikaze svog romana, ali i zanatsko savršenstvo, koje dopunjuje njegova kreativnost. Sve te osobine i danas mogu da privuku vrsne poznavatelje svih ovih jezika i kultura u novo otkrivanje specifičnih osobenosti Nabokovljevog opusa i u našem vremenu, ali, na žalost, ne i onog imaginarnog „prosječnog“ čitaoca. Lolita, naprosto, traži dobro obavještenog, upućenog čitaoca, koji se mora dobro pripremiti da prodre u njen zakučaste i zapretene dijelove, bilo da su u pitanju čitanje na izvorniku ili u prevodu.
- Lolita je, nedvojbeno izazvala „pomutnju“ na književnoj i društvenoj sceni Amerike; bila je prethodnica žanrovima sličnih knjiga koji se pišu i danas, i pokretač rasprava i razmišljanja o stvarima koje su tada bile tabu tema. Posjeduje li književnost danas tu revolucionarnu snagu?
– Činjenica da je veći broj izvrsnih pisaca nerijetko spominjao Nabokova kao svog uzora ili inspiraciju za stvaranje jednako zanimljivih (da ne kažem kompliciranih) djela. Među njima su i takva sjajna imena kao što su John Updike, Umberto Eco, Thomas Pynchon, Salman Rushdie, Don De Lillo, te mnogi drugi; ili da pomenom onaj osobiti homage koji mu je iskazala autorica Nazar Nafisi kao najdirektniju referencu u naslovu svoje knjige Čitajući Lolitu u Teheranu. Prisutnost autora kao uticaja ili inspiracije svjedoči o njegovom značaju, ali, još i više, o snazi koju nosi njegovo djelo i nakon što on ode s ovog svijeta (Nabokov je umro 1977. godine, dakle upravo uoči punog procvata postmodernističke književnosti). Stoga, u odgovoru na pitanje, mislim da i današnja književnost posjeduje neku revolucionarnu snagu, ili da bar ima potencijal da je posjeduje; ali je ona danas nešto manje vidljiva u pravoj eksploziji dosadašnjih i novih žanrovskih (prije svega digitalnih i raznovrsnih multimedijalnih) književnih formi koju je donijela globalizacija i internetizacija 21. stoljeća, te razasutost izraza koji nema snagu da postane ni dominantan ni prevalirajući. To fluidno stanje će potrajati još neko vrijeme, možda i desetak ili dvadesetak godina, dok se određeni procesi ne ustabiie i učvrste i ukažu na pravce budućeg razvoja književnosti u posve drugačijim vidovima od onih tradicionalnih, pa i sadašnjih, „prelaznih“ hibridnih formi.
Izvor: Al Jazeera