Superherojske ruke za super djecu

“Vau, vidi, mogu pomjerati prste”, reče šestogodišnja Adna, očiju sjajnih od uzbuđenja i osmijeha toliko širokog da se cijeli svijet radovao s njom.

“Mislim da ću prste nalakirati ljubičastom bojom. Znate, meni je sve ljubičasto, pa da se slaže”, dodala je sedmogodišnja Iris, kao da se to podrazumijeva.

Naizgled razgovor dvije djevojčice kakav vode hiljade djevojčica njihovih godina širom svijeta, dok ih gledaju roditelji očiju punih suza.

Samo što su Adna i Iris rođene bez desnih podlaktica. Toliko različite, a ujedno toliko iste.

Ali zahvaljujući stručnjacima iDEALaba zeničkog Mašinskog fakulteta, Adna Aličehajić i Iris Badry će u prvi razred osnove škole krenuti sa šarenim, funkcionalnim protezama napravljenim pomoću 3D printera, što su prvi takvi protetički udovi napravljeni u Bosni i Hercegovini.

Humanitarni rad

Brojni sati uloženi u razvoj i izradu proteza za djevojčice i oprema i materijal korišteni za pravljenje šarenih plastičnih ruku su poklon profesora i studenata zeničkog Mašinskog fakulteta.

“Ovo što radimo je sve na dobrovoljnoj i besplatnoj bazi. Sami nalazimo materijal za printere, srećom, šeme e-NABLE projekta su besplatne, tako da smo mogu bez ikakvog troška po porodice djevojčica uraditi sve ovo. Ne radimo ovo zbog novca, ovo radimo zbog njihove sreće. A čak su nam i djevojčice pomogle u dizajnu, birajući boje proteza, koliko je to bilo moguće”, kaže profesor Spahić.

Osim osmijeha Iris i Adne, voditelj iDEALab je sretan i što radi sa posvećenim kolegama. “Studenti Adna Čosić i Armin Bošnjak su uložili toliko truda i vremena, bez ikakvih žalbi, da je to zaista nevjerovatno. Zaista sam ponosan na njih, kao i na kolegu Ernada Bešlagića, koji je uložio dosta truda da proteze budu u potpunosti prilagođene svakoj djevojčici”, dodaje on.

Djevojčice koje su do prije samo koju godinu pokušavale sakriti nedostatak podlaktica s ponosom su svima stiskale ruke svojim šarenim, plastičnim prstićima.

Ponosni roditelji

“Jedva čekam da babo vidi kako mi je super nova ruka”, govori mala Adna, čiji otac nije mogao prisustvovati predaji novih proteza zbog puta u inostranstvo. “Toliko je bila tužna što joj otac nije tu kad primi novu ručicu. Ali, vidim da je sada sretna što ima ovu protezu”, kroz suze govori njena majka Nihada.

“Vidi, mama, ruka mi se slaže s haljinicom”, radosno pokazuje ruku Adna. 

Ahmed Badry, otac male Iris, s naporom je suzdržavao suze kada je njegova kćerka odmotala protezu zapakiranu kao poklon i prvi put je stavila na ruku, otvarajući i zatvarajući prste šake.

“Ona je hrabra djevojčica. Ne da da je ograničava to što je rođena bez ruke. Ali se radovala ovoj protezi. I vidim da je sada sretna. I to je osjećaj koji je teško opisati”, govori ovaj Egipćanin dok gleda kako Iris s ponosom pokazuje plastičnu ruku na kojoj na engleskom piše “Super Girl”. “Jer ja sam super djevojčica”, ozbiljno govori sedmogodišnjakinja sobi punoj ljudi.

Teško je ocijeniti ko je sretniji zbog modernih, šarenih proteza koje su djevojčicama omogućile da prvi put desnom rukom uzmu razne igračke, Adna i Iris ili njihovi roditelji.

Majka Nihada, dok briše oči pune suza, govori kako je patila kada bi druga djeca pitala njenu kćerku zbog čega nema ručice i kad bi vidjela koliko je to pogađalo. Iako je ponosna što je njena mezimica uvijek bila samostalna i nije dala da joj drugi pomažu samo zato što nema podlaktice, pa se već odavno sama oblači i obuva, proplakala je bezbrojne noći znajući da Adnu zabole te nevine dječije riječi.

Dječije suze

Ona govori i da je mala Adna bila presretna bila kada je dobila prvu, probnu verziju protetičke ruke. Iako joj je bila velika i spadala, djevojčica iz sela Orahovica pored Zenice odbijala je da je skine.

“Došla mi je uplakana, rekla je: ‘Mama, ne daj da mi odnesu ruku’. Mislila je da će probnu ruku profesor Spahić odnijeti. To me toliko zaboljelo, da se ne može opisati”, govori Nihada dok ne skida pogled sa Iris. Ruku su stručnjaci Mašinskog fakulteta ostavili, kako bi se na nju mogla naviknuti, dok joj ne naprave bolju, moderniju ruku.

Zamotane kao poklone, šarene proteze su djevojčicama uručili studenti fakulteta Adna Čosić i Armin Bošnjak, koji su dali veliki doprinos u izradi ovih pomagala.

“Uloženo je i puno vremena i puno truda. Ali je to zanemarivo kad čovjek vidi ovo. Ne mogu vam opisati osjećaj kad vidim osmijeh na njihovim licu, kad vidim ovu sreću. Toliko malo treba da ih usrećimo, da im na neki način promijenimo život. Zaista nevjerovatno”, govori uz veliki osmjeh studentica Adna, dok gleda kako Iris novom rukom “nabacuje petice” njenom kolegi Arminu. Ona je, između ostalog, bila zadužena da u okviru iDEALab tima ukrasi protetičke udove, kako bi djevojčicama bile još zanimljivije.

A čitava priča je zaživjela sasvim slučajno. Profesor Denis Spahić je bio u posjeti Ibrahimu Lužiću, momku koji je zbog nesreće ostao bez gotovo polovice lobanje. U saradnji sa zeničkim hirurgom i uz korištenje 3D printera, članovi iDEALaba su Ibrahimu napravili savršeni implant, tako da se danas ta povreda gotovo i ne vidi, a mladić iz Orahovice živi i radi kao i svaki njegov vršnjak. Tokom posjete je profesor Spahić upoznao Ibrahimovu sestričnu Adnu, kada se rodila želja da se na neki način pomogne šestogodišnjoj djevojčici.

Normalno djetinjstvo

“Htjeli smo da joj na neki način omogućimo da ima što bolji, normalniji život. Moja kćerka je njenih godina. Htio sam da Adna ima normalno djetinjstvo, kao i sva druga djeca”, govori voditelj laboratorije.

Zahvaljujući informacijama projekta e-NABLE, on i njegove kolege su došli na ideju kakve vještačke ruke su mogli napraviti za Adnu, a zatim i Iris, koju su nešto kasnije upoznali. E-NABLE je globalni projekt u kojem učestvuje hiljade profesora i stručnjaka za 3D printing, koji u otvorenom programu nude šeme i ideje za izradu funkcionalnih proteza. Tako je, zbog ovog poduhvata, i BiH postala jedna od 50 zemalja u svijetu koja je implementirala ovu tehnologiju za pravljenje funkcionalnih protetičkih udova.

Moderne proteze

Profesor Spahić i njegov tim svakodnevno traže nove načine kako bi pomogli djeci sa različitim deformitetima. Međutim, on se nada da je ovo samo privremeno rješenje.

“Ja se nadam da će Iris i Adna za nekih pet, šest godina imati proteze kojim će upravljati mislima. Jer već se radi na protezama koje su pomoću posebnih senzora spojene s mozgom, što omogućava veliku autonomiju u pokretima. A uz malo sreće, tako nešto će biti dostupno i našoj djeci”, kaže voditelj iDEALaba.

Iako su imali šematsku podlogu za izradu proteza, članovi iDEALaba su morali “zavrnuti rukave” i uložiti dosta napora kako bi djevojčice imale jedinstvene proteze.

“Svako dijete je drugačije, svako dijete ima drugačije mjere. Nismo mogli samo skinuti podatke sa interneta i upaliti printer. Da je to lako, svako bi to mogao raditi. Ovako, bili su potrebni sati i sati proračuna, projektiranja, prilagođavanja, mjerenja i prepravki. Ali smo uspjeli da Adni i Iris napravimo najmodernije proteze koje e-NABLE nudi”, navodi profesor Spahić.

Danas Iris i Adna mogu malim pomijeranjem podlaktice otvarati i zatvarati prste šake, što im omogućava da nose igrače, razne predmete, ali i da voze bicikl i slično. Kako se budu navikavale i jačale, jer im nisu trenutno dovoljno razvijeni mišići ruku, i stisak plastičnih prstiju će biti sve jači.

Superherojske ruke

Vodilja ima je bila sreća djevojčica, kaže on. “Ove proteze ne izgledaju kao uobičajene, estetske proteze. Više izgledaju moderno, kao iz filmova. Nešto poput superherojskih ruku. I to smo htjeli postići. Da ove super djevojčice imaju superherojske ruke, nešto čime će se ponositi, a ne kriti se. Nadam se da smo uspjeli u tome”, govori stručnjak zeničkog Mašinskog fakulteta.

Jedan od problema izrada protetika za djecu je što ih ona u relativno kratkom vremenu prerastu, zbog čega skupe proteze budu neupotrebljive. Ove napravljene 3D printerom se mogu puno brže i lakše napraviti, a samim tim i zamijeniti kroz godinu, dvije. Čak se neki dijelovi ponovno mogu koristiti za pravljene novih proteza, dodaje Spahić.

A na protezama za djecu bez podlaktice njegov tim se ne zaustavlja. Već razvijaju model za pacijenta bez prstiju, koji će zahvaljujući njihovoj stručnosti i 3D printeru imati šaku kojom će moći hvatati razne predmete.

Želja profesora Spahića i njegovih kolega se ispunila. Sa osmijehom koji ne silazi sa radosnih dječijih lica, Iris i Adna govore kako jedva čekaju da krenu s početnim danima septembra u prvi razred škole, kako bi djeci mogle pokazati svoje superherojske ruke.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO