Mogu li Srbi i Albanci postati balkanski Nijemci i Francuzi?

Posle 19 godina od završetka sukoba, proces normalizacije odnosa Beograda i Prištine kao da se sveo na priču o razgraničenju (Twitter profil Federice Mogherini)

Nemački kancelar Konrad Adenauer i francuski predsednik Charles de Gaulle 18 godina posle završetka Drugog svetskog rata, u kojem su dve zemje bile na suprotnim stranama, baš kao i u Prvom svetskom ratu, potpisali su Jelisejsku povelju, ugovor o prijateljstvu i pomirenju dve zemlje, koji je između ostalog predviđao uvođenje redovnih susreta šefova država i vlada dve države (najmanje dva puta godišnje),  redovnih susreta ministara spoljnih poslova i saradnje diplomatskog osoblja, kao i ministara odbrane, obrazovanja i omladine.

Svesni važnosti uloge mladih ljudi, neopterećenih predrasudama, u procesu pomirenja, ugovorom su predvideli i osnivanje Francusko-nemačke kancelarije za mlade, koja je do sada omogućila razmenu više od osam miliona mladih, kroz 300.000 programa. Srednjoškolci su potom pokrenuli inicijativu za štampanje jedinstvenih istorijskih udžbenika, kako bi se smanjile predrasude.

Predsednici Srbije i Kosova, Aleksandar Vučić i Hashim Thaci 19 godina od završetka sukoba i 10 godina od kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, vode pregovore o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine, pričajući o promeni, odnosno korekciji granica ili razgraničenju. 

Obrazloženja koja se koriste u dijalogu, čini se, više su usmerena ka tome da političke elite ubede svoje javnosti u potrebu da prihvate rešenja koja se pominju kao “manje od dva zla”, nego da normalizuju odnose samih Srba i Albanaca.

 Kad garanti stabilizacije doljevaju ulje na vatru

Pa tako predsednik Srbije Aleksandar Vučić, kada objašnjava građanima Srbije zašto se zalaže za razgraničenje sa Albancima, kaže: “Nećete razgraničenje sa Albancima? Nema problema, kažite ljudima da se spremimo da branimo Vranje za 40 godina”.

Vučićev protivkandidat na predsedničkim izborima Vuk Jeremić, nekadašnji predsednik Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, organizacije koja okuplja gotovo sve narode ovog sveta, u kampanji je postavio pitanje opravdanosti gradnje auto-puta od Niša ka Prištini, objasnivši da Srbiji ne treba “koridor Velike Albanije”, te da bi njime Albanci “svakog vikenda dolazili i kupovali kuće i stanove” i pitajući “zar ih već nemamo dovoljno?”.

S druge strane, u Prištini, Hashim Thaci, predsednik Kosova i Fatmir Limaj, potpredsednik kosovske vlade, ponavljaju da neće dozvoliti formiranje Republike Srpske na Kosovu, pravdajući time na neki način, petogodišnje izbegavanje da formiraju Zajednicu srpskih opština (ZSO), predviđene Briselskim sporazumom, koji su potpisali i Beograd i Priština, iako se iz teksta sporazuma jasno vidi da bi nadležnosti ZSO bile daleko manje od onih koje ima manji bosansko-hercegovački entitet. Ni kosovska opozicija nije ništa više blagonaklona, pa lider najveće opozicione partije Samoopredeljenje Albin Kurti ne gleda s odobravanjem na učešće Srpske liste u Včadi Kosova, a Srbiju naziva najvećim problemom na Balkanu.

Aleksandar Pavlović, naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu i jedan od urednika studije o odnosima Srba i Albanaca “Figura neprijatelja”, ukazuje  na kontradikornu politiku prema kojoj političari iz Beograda i Prištine, s jedne strane, skupljaju međunarodne poene i daju sebi na značaju izdajući se za garante stabilizacije i normalizacije (i, dakle, pomirenja), dok s druge dolivaju ulje na vatru zapaljivim izjavama i neodgovornim potezima.

“Pogledajmo samo 2017. i 2018. – oni govore o završetku Briselskog procesa, o rešenju kosovskog pitanja, a istovremeno šalju voz na Kosovo s natpisima Kosovo je Srbija na cirka 50 jezika, ili hapse Haradinaja po poternici koja nema šanse za uspeh, da bi ga zatim preko Srpske liste birali za premijera! Ili hapse nasred ulice Marka Đurića i vodaju ga po Prištini. Sve to pravi ogromnu štetu u i inače krhkim i zategnutim odnosima između Srba i Albanaca i njihovim stavovima i mišljenjima jednih o drugima”, objašnjava Pavlović.  

Takmičenje u iseljavanju

Na pitanje je li moguća normalizacija odnosa vlada, ako nema normalizacije odnosa njihovih građana, Nexhmedin Spahiu, profesor balkanske politike na Fakultetu političkih nauka Univerziteta AAB u Prištini odgovara potvrdno.

Srbija je mogla da od Sjeverne Mitrovice napravi izlog, da je uredi, pojača taj Univerzitet, da izgradi infrastrukturu i pokaže da joj je stalo do te teritorije i naroda, kaže Aleksandar Pavlović

“Moguće je i da između naroda budu loši odnosi, a između državnih rukovodstava dobri i obrnuto. Imate primer odnosa političkih vrhova u Beogradu i Podgorici koji su već neko vreme zategnuti, ali je odnos naroda dobar. Ili imate dobre odnose državnog vrha Izraela sa vladama nekih arapskih zemalja, dok se to ne može reći za odnose među njihovim građanima”, objašnjava Spahiu uz napomenu da svakako ti odnosi utiču jedni na druge.

“Što se tiče Srbije i Kosova, odnosi dva naroda vremenom se, polako poboljšavaju, a kad je reč o odnosima političkih elita, to zavisi ko je na vlasti”, kaže Spahiu.

Izjave kojima političari plaše svoje građane “onim drugima” i sugerišu da je zajednički život praktično nemoguć, teško da mogu doprineti boljem razumevanju građana Kosova i Srbije.

“Što se tiče te priče o nekom budućem albanskom “napadu” na Vranje, taj diskurs demografske i vojne pretnje je takođe dobro poznat, jer su od, recimo, 1860-ih naovamo, raznorazni srpski političari i javni radnici upozoravali da će Vranje, Leskovac, Niš uskoro biti albanski. Ako se to do sada nije dogodilo, tek sada ne vidim mogućnost za to, pošto se Srbi i Albanci takmiče u ubrzanom iseljavanju. Od koga ćemo, dakle, braniti Vranje za 40 godina? Od duhova? Valja nama misliti kako ćemo braniti Vranje od iseljavanja, urušavanja, siromaštva, nezaposlenosti i tako dalje. Kroz – ili pored tog Vranja, prošlo je million Sirijaca, Avganistanaca, Somalijaca, ljudi bez igde ičega, pa praktično nijedan ne požele da ostane u tom Vranju, a Albanci ništa drugo ne sanjaju nego kako će za koju decenijicu da im Koštana peva na uvce Žal za mlados’? Svašta”, kaže Aleksandar Pavlović.

S druge strane, analitičar Dejan Vuk Stanković smatra da su takve izjave jedan od pokazatelja da je etničko razgraničenje bolje rešenje od insistiranja na održavanju statusa quo, u kojem postoji “neki kvazi multietnički identitet”.

“Iskustvo raspada bivše Jugoslavije i sadašnje političko-nacionalne tenzije i distance, pokazuje da je ta vrsta suživota na klimavim nogama i da je to više neka vrsta pritiska spolja, nego što je to htenje, ne samo političkih elita, već i građana koji ih slede”, objašnjava Stanković navodeći da je u ovom trenutku možda bolje etnički zaokružiti države, kroz neke modele kao što je razgraničenje, pa možda čak i razmena teritorije i stanovništva, pa posle preći na razvijanje dobrosusedskih odnosa.

Rješenje na etničkom principu

Prema njegovim rečima, narodi Balkana imaju mnogo nesuglasica i među njima postoje mnoge distance, te u tom kontekstu, kako kaže, treba posmatrati i izjave koje daju političari iz Srbije i Kosova.

“Takve izjave su proizašle iz nekog dubinskog poimanja odnosa ta dva naroda. Srbi imaju strah od onoga što se dešavalo na Kosovu posle 1945. godine, gde su ih Albanci demografski nadjačali, postali ubedljiva većina, a onda se iz tog odnosa snaga rodio i zahtev Albanaca da ne žive zajedno sa Srbima. S druge strane, Albanci znaju kakav je status Republike Srpske u BiH i plaše se da bi ukoliko sever Kosova dobije takve nadležnosti to ugrozilo celovitost Kosova. Te izjave potvrđuju potrebu za razraničenjem. Drugo, te izjave pokazuju i da političari na ovom prostoru još uvek u fokus stavljaju stvari koje razdvajaju, a ne stvari koje povezuju. Ali ne bi te izjave zvučale prihvatljivo, da nemaju realni osnov, bilo u sadašnjosti, bilo u nedavnoj istoriji”, smatra Stanković.

Za razliku od Stankovića, koji smatra da je ideja o razgraničenju i zaokruživanju etničkih prostora realističnija i primerenija ovom delu sveta, bez obzira što to odudara od nekih vizija o multikulturnom društvu i liberalnoj političkoj korektnosti, profesor Spahiu tvrdi da su priče o razgraničenju ili razmeni teritorija suprotne vremenu u kojem živimo.

“Ako se priča o razmeni teritorija to ukazuje da ni srpsko ni kosovsko društvo ne može ići u pravcu jednog multikulturnog i multietničkog društva. Razmena teritorija nije sporna sama po sebi ako se radi o nekom brdu ili malom komadu zemlje, ali razmena teritorija na kojima živi stanovništvo uvek nosi sa sobom šire probleme”, objašnjava Spahiu.

“Da budemo načisto, razgraničenje jeste nekakvo rešenje. Na žalost, takvo da se bazira na etničkom, teritorijalnom principu i počiva na logici suverenosti – da se o Srbima na Kosovu može starati samo Beograd, a o Albancima iz Preševske doline samo Priština”, kaže Aleksandar Pavlović.

Način na koji i Srbi i Albanci uče istoriju je štetan za odnose oba naroda, tvrdi profesor Nexhmedin Spahiu

“Preševo bi, svakako, prosperiralo kada bi se priključilo Švajcarskoj, dok bi im ujedinjenje s Kosovom koje ima najveću stopu nezaposlenosti u Evropi i mafijaško-tajkunsku ekonomiju donelo mnoge probleme. Isto tako, za ovih 19 godina “bipolarnog poremećaja” teritorije Kosova severno od Ibra, da se tako izrazim, odnosno jednog nerešenog pitanja ko kontroliše tu teritoriju, stvoren je tamo jedan “divlji Zapad”, koji kontrolišu nekakvi biznismeni, gde se obavljaju prljavi poslovi, roba carini-ne carini, uvozi-izvozi, gde se ne plaća struja, voda, gde se ne zna ko odgovara za prekršaje i zločine, koja policija je nadležna, koji sud, i tako dalje… Uz sve poteškoće, držim da Srbiju niko nije mogao da spreči da od Severne Mitrovice napravi izlog, da je uredi, nalicka, da pojača taj Univerzitet do najveće moguće mere, da izgradi infrastrukturu, dakle da pokaže da smo država i da nam je stalo do te teritorije i naroda; da svako ko dođe tu iz južne Mitrovice, a bogami i Prištine, vidi šta je ozbiljna država i narod u stanju da uradi za svoju “svetu” zemlju”, navodi Pavlović.

Srbi i Albanci kao Francuzi i Nijemci

“Umesto toga, Južna Mitrovica je sada novija, izgrađenija, a sever Kosova je kaubojski i savršen za nelegalne poslove i muljanja – grupa ljudi se tako enormno bogati, dok ogromna većina naroda živi loše, iseljava se i ne vidi budućnost tamo. Hoćemo li korekcijom granice magično sve to rešiti? Pa sumnjam, pre će i dalje tamo vladati isti klan kao i do sada, možda će se i stabilizovati, postati kosovski feudalci 21. veka”, zaključuje Pavlović, koji ipak smatra da je čak i rešenje koje bi podrazumevalo nekakvu razmenu teritorija, za koju, kaže, ne znamo još kakva bi bila, bolje od nikakvog rešenja.

Na pitanje je li rešenje do koga su došli Nemci i Francuzi primenjivo i na Srbe i Albance, analitičar Dejan Vuk Stanković kaže da se radi o drugačijim istorijskim okvirima.

“Nismo mi na Balkanu učestvovali u ratovima nalik na Prvi i Drugi svetski rat, kao Nemci i Francuzi. Ovde su izbili nacionalni sukobi između naroda koji su živeli u jednoj zemlji. Drugo, Francuska i Nemačka su se mirile i pod uticajem SAD-a, koje su želele da naprave moćan blok evropskih zemalja protiv Sovjetskog saveza. Oni su potom podigli odnose na viši nivo i politički i ekonomski, ali mi nismo ni Francuzi ni Nemci. Niti smo narodi te veličine, niti imamo taj značaj. Posle svega što se desilo sa bivšom Jugoslavijom prvo treba da definišemo šta je čije, mirnim putem, da bi onda mogli da se učimo postepeno tom duhu saradnje”, smatra Stanković.

Aleksandar Pavlović, međutim, podseća da Srbi i Albanci nemaju ni izbliza tako krvavu, tešku i mržnjom ispunjenu prošlost kako se često uzima “zdravo za gotovo”. “Koliko vekova su ratovali Englezi i Francuzi, ili Francuzi i Nemci? Krvavo, brutalno, samo Soma, dakle jedna bitka, u Prvom svetskom ratu je odnela milion mladih francuskih i nemačkih života! Ali oni su shvatili neke stvari, i u poslednjih pola veka sistematski radili na tome da se povezuju, sarađuju, da pričaju neke drugačije priče svojoj deci. I postigli su nešto veliko – verovatno prvi put u novijoj istoriji Evrope, imamo mladu generaciju koja više ne mrzi svoje komšije, mlade koji nisu prestali da govore svoj jezik ili odbacili državljanstvo svoje zemlje, ali koji se druže, slobodno putuju, vole jedni druge, nemaju etnički animozitet”.

Na Balkanu djedovi tolerantniji od unuka

“Tu smo mi na Balkanu debelo podbacili – mi smo valjda jedini primer u Evropi gde su generacije očeva i dedova tolerantnije nego njihovo potomstvo. Naše mlade generacije rastu u strašnom neprijateljstvu, mržnji, prema susedima, i tu prednjače Hrvati, Srbi i kosovski Albanci. E, nema nama rešenja dok tu ne udarimo, dok se ne bacimo na to da iznedrimo generaciju koja će gledati na te sukobe kao na nešto daleko i što ne obeležava suštinu njihovog identiteta. A to znači drugačiji odnos u medijima, u političkom diskursu,  obrazovnom sistemu; dakle, da shvatimo da nije kod nas sve dobro, a kod drugoga sve loše, da nismo samo mi žrtve, a drugi samo krivci. Političari tu mogu dosta da pomognu – ali nažalost odmažu, ali to nije samo stvar Vučića i Thacija – tu moramo mi kao društvo da radimo na istinskom pomirenju sa našim susedima, i isto tako i naši susedi da rade na pomirenju s nama. Kad ne bismo mi kao birači bili tako radikalizovani i nacionalistički uzjogunjeni, ne bi ni političati to toliko eksploatisali – zamislite nekoga na Islandu da sad počne da priča priču o danskoj pretnji i kako ih Danska mrzi i ugnjetava? Pa ne bi završio na izbornoj listi, nego kod psihijatra, s dijagnozom paranoje i manije gonjenja”, tvrdi Pavlović.

Spahiu se slaže da su Nemci i Francuzi imali više međusobnih sukoba i stradanja nego Srbi i Albanci, te da su u poređenju sa onim gde su ove dve države bile dvadesetak godina posle rata, pregovori Beograda i Prištine doneli malo rezultata.

Prema njegovim rečima, jedna od stvari koja stoji na putu normalizacije odnosa Srba i Albanaca je i istorija. “Način na koji i Srbi i Albanci uče istoriju je štetan za odnose oba naroda. I jedni i drugi uče istoriju na isti način, samo su karakteri promenjeni. Srbi uče kako su patili od Albanaca, a Albanci kako su patili od Srba i to utiče na ponašanje Srba prema Albancima i obrnuto”, objašnjava Spahiu, dodajući da se od završetka sukoba na Kosovu zalaže za pisanje zajedničkog udžbenika istorije, po uzoru na Francuze i Nemce.

Spahiu dodaje i da su potezi poput postizanja dogovora o slobodi kretanja između Beograda i Prištine put kojim treba ići, jer doprinose normalizaciji i otvaraju kanal za uspostavljanje bolje komunikacije.

Koji god put da izaberu i kakvo god rešenje da dogovore predstavnici vlasti u Beogradu i Prištini, sasvim je izvesno da će se ono lakše sprovoditi na terenu, ukoliko Srbi i Albanci ne budu zazirali jedni od drugih. Jer to što će kada (ili ako) dođu do nekog rešenja, političari možda izgubiti potrebu da „svoje“ plaše „onim drugima“, ne znači da će kod pripadnika oba naroda automatski, preko noći, nestati strah, nepoverenje i druge negativne emocije, kojima se sada poigravaju.

Izvor: Al Jazeera