Edin Bujak: Stećci su naši, a ko smo mi

Balkan kao geografski prostor i geopolitička zona, oduvijek je praćen epitetom raskrsnice civilizacija, mjesta spajanja različitih kultura i samim time, zone bogate historijske ostavštine. Međutim, još jedna karakteristika ovih prostora je perspektiva posmatranja historije kroz prizmu naroda, što je na kraju rezultiralo zasebnim, nacionalnim varijantama historija.

Odgovor na pitanje „čiju historiju predstavljaju stećci“ u svojoj knjizi Stećkopedija dao je profesor Edin Bujak sa Katedre za arheologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Profesor Bujak u intervjuu za Al Jazeeru, oslanjajući se na tezu stećka kao kamenog blaga stare bosanske države, pojašnjava dimenzije, porijeklo i pripadnost tog autohtonog kulturološkog spomenika ovih prostora.

• U neformalnom dijelu razgovora navodili ste tri dimenzije stećaka, možemo li time početi i pojasniti te tri dimenzije (materijalna, nadgrobna i nevidljiva)?

– Uopćeno govoreći, svi stećci imaju najmanje tri dimenzije. Prva je ona nadzemna, uvijek prisutna i sadržana u samom nadgrobnom spomeniku i njegovim raznovrsnim oblicima, ukrasima, epitafima… Osnovni oblici stećaka su ploče, sanduci, sljemenjaci, krstače, stubovi i amorfni stećci. Svaki od ovih osnovnih oblika može imati više varijanti, koje se ogledaju u odnosu na visinu samih spomenika, prisutnost postolja ili nekih drugih tipoloških odlika. Kroz njih se može ogledati položaj pokojnika na društvenoj ljestvici, njegov imovinski status (neki ljudi nisu sebi mogli priuštiti klesanje boljeg stećka), a ponekad određeni oblici karakteriziraju početne ili završne faze razvoja i upotrebe stećaka.

Druga dimenzija jeste grob ispod stećka i sve ono što se nalazi u njemu. Svaki stećak je nadgrobni spomenik, te se tako ispod svakog nalazi grob jedne ili više osoba što su nam pokazala arheološka iskopavanja. U ovu dimenziju spadaju i raznovrsni arheološi nalazi i konstrukcije pronađene ispod stećaka. Često ljudi nisu svjesni ovoga, pa se dešava da u tom neznanju „pristupaju“ stećcima i uništavaju ih.

Treća dimenzija jeste ona nematerijalna. Ona se ogleda u narodnim vjerovanjima i predanjima vezanim uz stećke. Nažalost, ovaj segment je često zanemarivan prilikom izučavanja stećaka, tako da smo ostali uskraćeni za nevjerovatno živu nisku narodnog folklora. Danas, kad se demografska situacija na području Bosne i Hercegovine znatno promijenila, izučavanje predaja o stećcima ponekad je gotovo nemoguće. Treba kazati i to da su nekropole oduvijek živjele, kao što žive i danas, u sjećanju mještana koji su se kretali oko njih, o njima su pisali putopisci, a prolaznici ih spominjali u svojim pričama. Naučnici su im prilazili na sebi svojstven način. Pripovijedanja o nekropolama, njihovom nastanku, razvoju, njihovim pojedinačnim spomenicima, čudesnim događajima vezanim uz njih, te u nekim slučajevima, nažalost, njihovom uništavanju, zapravo predstavljaju usmenu historiju svake nekropole. Kao takva često je u potpunosti suprotna provjerenim historijskim faktima. S druge strane, usmena historija ponekad može biti smjernica za razrješenje određenih historijskih pitanja, te tako u velikoj mjeri korisna. U svakom slučaju, ona je izuzetan pokazatelj nematerijalnog bogatstva našeg naroda prenošenog stoljećima s koljena na koljeno. Ljubomorno je čuvano, usađeno u podsvijest ljudi koji su živjeli uz stećke.  Osim toga, narodna predanja i vjerovanja duboko ukorijenjena u svijest čovjeka sraslog u prirodno okruženje zajedno sa stećcima su jedan od najvažnijih činilaca koji su doprinijeli tome da se stećci u ovolikom broju očuvaju do danas.

• Koliko se arheološki fakti podudaraju sa onim narodnim pričama, često se u narodu spominje stećak još kao ‘grčko groblje’, zašto tako?

– Svako ko obilazi stećke po bosanskohercegovačkim vrletima mora barem nekoliko puta čuti priču o stećcima kao grčkom groblju. Predaja je široko rasprostranjena i veoma jednostavna: u davna vremena ovdje su živjeli Grci. Nastupila je duga i hladna zima. Trajala je punih sedam godina. Nenaviknuti na takvo što, Grci su napustili ove krajeve, a za njima su ostali stećci kao vječiti podsjetnik na njihov boravak. Slična situacija je i sa kaurskim grobljima. Brojne su i predaje o svatovskim grobljima.

Ove i slične predaje su iznimno interesantne te predstavljaju dragocjen biser usmenog narodnog stvaralaštva i nematerijalne kulture naših područja. Naravno, stećci nemaju nikakve veze sa Grcima, ili nekim drugim narodima koji se spominju u predajama. Arheologija i historija su ovdje egzaktne i ne dopuštaju nikakve dileme vezano uz ovo. Nakon što je nastala jedna vremenska praznina u podizanju stećaka, koja je morala trajati barem nekoliko generacija, počele su se rađati svekolike priče i predaje s ciljem objašnjenja ovog „čudnog“ kamenja posijanog svuda naokolo. S druge strane, rađanje predanja o stećcima dodatno su pospješile česte promjene demografske slike stanovništva. Novopridošlo stanovništvo nije direktno bilo vezano za ove spomenike, te su zbog toga bili plodno tlo za razvoj predaja.

• Koliko je ukupno stećaka na našim prostorima otkriveno, kategorisano i registrovano?

– Danas se često susrećemo sa pitanjem koliko zapravo ima do danas očuvanih stećaka, a koliko ih je nekada bilo. Prema rezultatima posljednjeg popisa obavljenog pod rukovodstvom neumornog istraživača stećaka, i najznačajnijeg čovjeka za njihovu popularizaciju, Šefika Bešlagića, 1970-tih godina bilo je evidentirano oko 70.000 ovih monolita. Nažalost, danas ne znamo koliko je tačno stećaka očuvano na području Bosne i Hercegovine. Ono što je jasno jeste da je veliki broj spomenika stradao. Završavali su u putevima, štalama, kućama, mostovima, crkvama, džamijama i brojnim drugim objektima. Ponekad su razbijani iz čiste obijesti ili pak potrage za legendarnim blagom. Na području današnje Bosne i Hercegovine izvršen je pilot-projekt ponovnog popisa stećaka na teritoriju nekoliko općina kao što su Zenica, Jajce, Ključ, Hadžići itd. Terenske aktivnosti su pokazale da je ostalo dosta neevidentiranih stećaka. Tako na primjer, ranije je na području Jajca bilo evidentirano nešto više od stotinu stećaka, a danas znamo da ih ima više od 360. To je dobar indikator da ih ima još dosta „skrivenih“ o čemu svjedoče podaci koji pristižu svakodnevno sa terena. Na osnovu toga može se slobodno pretpostaviti da ih je bilo više od 100.000 što je zaista nevjerovatna brojka.

• Spominjali smo da stećaka ima u Srbiji i dijelu Dalmacije. Da li ima sličnih ili istih pojava još negdje u svijetu?

– Stećci su prvenstveno bosanskohercegovački fenomen većinom podudaran kako sa srednjovjekovnom bosanskom državom, tako i sa današnjom Bosnom i Hercegovinom. Međutim, ne treba isključiti činjenicu da ih ima na području današnje Srbije, Crne Gore i Hrvatske, ali u neuporedivo manjem broju nego što je to u Bosni i Hercegovini. Tamo se nalaze uglavnom u rubnim područjima na koja se „prelila“ kultura i umjetnost stećaka. O sličnim pojavama drugdje u svijetu se može govoriti, ali samo na nivou daljih ili dalekih reminiscencija. Imamo, na primjer, armenske nadgrobne spomenike – hačkare.

Međutim, iako u određenoj mjeri slični, direktna veza među njima se ne može uspostaviti. Postoji samo sličnost i ništa više. Upravo ta unikatnost naših stećaka sigurno je jedan od osnovnih razloga zbog čega su priznati i prepoznati od svijeta pa se danas nalaze i na UNESCO-voj listi svjetske baštine, rame uz rame najznačajnijim svjetskim spomenicima poput egipatskih piramida, Kineskog zida itd.

• Neizbježno je dotaći se stavke koju prosječan stanovnik ovih prostora najviše spominje. Čiji su stećci? Kojem narodu pripadaju?

– Najteže je odgovoriti na pitanje čiji su stećci. Možda je najjednostavnije kazati da su naši. Međutim, danas je problematično i definirati ko smo to zapravo mi.

Osim toga, problem je kada se stećci i srednji vijek posmatraju iz savremene perspektive, savremenih pogleda na svijet i aktuelnih političkih ili demografskih stanovišta. To je u startu pogrešno jer srednji vijek je poseban svijet za sebe u odnosu na nanašnje vrijeme pa ga treba tako i posmatrati. Općenito kazano, na području koje danas definiramo kao Bosna i Hercegovina tokom većine kasnog srednjeg vijeka egzistirale su tri kršćanske konfesije: samostalna, autokefalna Crkva bosanska, pravoslavlje i katoličanstvo.

Crkva bosanska je u periodu bosanske samostalnosti često bila nadominantnija pa se može kazati da se najviše njenih sljedbenika pokopavalo ispod stećaka, ali nikako svi. Poznato je da su ispod stećaka pokopavani i pripadnici katoličanstva i pravoslavlja. U tome jeste i vrijednost stećaka. Ta sveprisutna srednjovjekovna interkonfesionalnost najbolje oslikava karakter Bosne i Hercegovine.

Insistiranje na potpunoj srbizaciji, kroatizaciji ili pak bogumilizaciji stećaka je u startu pogrešno te se u tome ogledaju savremene nacionalne i nacionalističke teorije. Sljedbenici Crkve bosanske, bosanski krstjani, danas se najčešće nazivaju bogumilima, što je u principu pogrešno, jer su bogumili nešto skroz drugo, a naša Crkva je bila samostalna, autokefalna sa svojom hijerarhijom, didom koji je bio na čelu…

Osim toga, laička kultura stećaka i njihova potpuna ukorijenjenost u društvu doveli su do toga da su se jednostavno primili i zauzeli tolike razmjere da su ih svi prihvatili kao svoje spomenike. Upravo su oni bili prefiguracija vječne kuće u kojoj tijelo čeka sudnji dan i spasenje. Pored njih se molilo, oko njih se igralo. Stećak su prigrlili kao svoj i banovi, i kraljevi, i vlastela, i najprostiji i najsiromašniji seljaci. Možda ih je u jednom trenutku, u skladu sa snagom Crkve bosanske, njima najviše pripadalo, ali se nikako ne smiju izdvojiti i iz konteksta drugih konfesija na području srednjovjekovne Bosne.

Također, poznato je da su se i pripadnici vlaške populacije sahranjivali ispod stećaka. Religijske slobode u srednjovjekovnoj Bosni i u današnjim su razmjerima bile na visokom nivou. Stećci su najbolji izraz slobode religije i onoga što ona kao takva može postići i dovesti do savršenstva u odnosu na većinu teritorija kršćanske Evrope.

Ono što je interesantno jeste da se pri kraju vremena postavljanja stećaka pod njima počinju pokopavati i prvi muslimani na ovom području, kao što je to slučaj sa Mahmutom Brankovićem pokopanim ispod stuba iz okoline Rogatice, danas u Zemaljskom muzeju BiH. U skladu sa tim, možda bi se moglo govoriti osim o interkonfesionalnosti i o interreligioznosti stećaka u posljednjim fazama, ali to je pitanje o kome se može još puno raspravljati i koje još treba elaborirati.

Izvor: Al Jazeera