Žrtva kojoj je država Srbija priznala svoj zločin

Metak s leđa, ničije savjesti (Ustupljeno Al Jazeeri)

Mirko Drljača, doseljenik iz Pakraca, u Hrvatskoj, odbio je pre 23 godine prinudnu mobilizaciju u Srbiji, ne pristajući da ga, kao topovsko meso, isporuče na kninsko ratište. Danas živi u jednom sremskom selu kao invalid u kojeg je pucala država, kao zaboravljeni buntovnik koji se suprotstavio ratnom ludilu, braneći u sebi – čoveka.

„Sad te mogu ubiti k'o kera i – nikom ništa“, rekao je, držeći mi cev ‘kalašnjikova’ iznad glave dok sam ležao na­­­­­­ asfaltu. Zažmurio sam, ali ne u strahu od smrti, već da ga ne bih zapamtio, da me njegov lik ne bi proganjao ako ostanem živ. Mislim u sebi – ako mi je mogao pucati s leđa, da me ne gleda u oči, može i sad, u glavu, kad više ne mogu pobjeći”, priča Mirko Drljača, doseljenik iz Pakraca, koji je 1995. godine odbio prinudnu mobilizaciju u Srbiji, ne pristajući da ga, kao topovsko meso, isporuče na kninsko ratište. Pucali su u njega, mučki, s sleđa.

Prisećajući se šta je sve preživeo, Mirko danas više i ne zna koliko puta ga je ta scena, već duže i od dve decenije, pohodila kao noćna mora, kad je 13. juna 1995. odlučio da, odbijajući prislinu mobilizaciju, u sebi brani oca, supruga i, nadasve – čoveka.

Pakrački san

Nama su u Pakracu oduzeli stanarsko pravo i nismo jedini, mnogi su tako ostali bez stana. Ovdje smo malo dogradili tu staru kuću uz pomoć norveških humanitaraca. A imamo tamo, u Pakracu, i dalje prijatelje koji se sjećaju kako smo uređivali dvorište i prostor isred naše zgrade, zajedno sadili drveće, cvijeće, da to lijepo izgleda. Nekako sam uvijek, radeći to, zamišljao: ako neko nekad bude pravio razglednicu Pakraca, slikat će našu zgradu s tim cvijećem ispred jer lijepo izgleda. Ali, eto, život ima neke svoje puteve.

Pre 23 godine, radeći reportažu za Video nedeljnik – VIN, jedva sam ga našao na traumatologiji sremskomitrovačke bolnice. Na prijemnom odeljenju, iako teški ranjenik, nigde nije bio zaveden jer – mobilizacije, zvanično – nije ni bilo! Ležao je zagledan u plafon, nemoćan i nepokretan, s ortopedskim fiksatorima na butinama i potkolenicama.

Samo dva dana ranije, neki sumanuti prvoborac “za srpsku stvar” mučki, s leđa, sasekao ga je rafalom. Promašio je srce i kičmu, ali ne i obe noge. Smrskane kosti i iskidano tkivo, ma koliko da jesu jeziv potpis i dokaz ratom i ko zna čim još poremećenih umova, od lekara su tada iziskivale samo hitnu operaciju. I ne samo jednu.  

Tajna mobilizacija

Prinudna i od očiju javnosti skrivana mobilizacija započela je u junu 1995. Širom Srbije, premda su ratni sukobi već bili na izdisaju, ali im se još nije slutio kraj. Ipak, Srbiji, koja se zvanično busala u prsa da nije u ratu, bilo je neophodno sveže topovsko meso za izvoz na ratišta u Hrvatskoj i Bosni, iako je vazduh nad bivšom Jugoslavijom odavno vonjao zatrovan besmislom bratoubilačkog krvoprolića.

Mirkov usud bili su njegovo poreklo i rodni list – rođen u okolini Virovitice, sa porodicom se prinudno doselio u Srbiju iz Pakraca nakon što je još 1991. prepoznao zlo sulude spirale započetih sukoba.

“To ni po čemu nije bio moj rat i, jednostavno, nisam htio u njemu bilo kako učestvovati. Htio sam samo da obezbjedim  mir i koru hljeba mojoj porodici”, bez trunke mržnje objašnjava Mirko zašto su napustili Pakrac.

Ne želim da znam ko je pucao

Ne znam ko je pucao, ne želim ni da znam. Bio je mlađi od mene, u nekoj crnoj uniformi. Ne želim nikad da ga sretnem! A da li se kaje? To je njegova stvar, njegova sudbina i njegova savjest. Svjedočili su mi istražni sudija Branko Crnić i ljekar Sreto Radojičić. Bilo je još očevidaca koji su obećali da će svjedočiti, ali nisu. Strah je ljude za sebe i svoje, razumijem ja to. Meni je ostao doživotni strah od uniforme.

I tad sam mislio, a i dan-danas smatram da smo zloupotrebljeni – prvo od domaćih budala, a onda i od svjetskih – ili obnutim redom, ali jesmo, svi smo zloupotrebljeni.

Potucali su se po Srbiji kao podstanari i pet puta selili dok se nisu skrasili u Sremu, u neuslovnoj trošnoj prizemljuši bez kupatila, koja je Mirku, Dragici i njihovim sinovima, tada osnovcima Davidu i Miloradu, zamenila dvosoban stan u Pakracu. Dobili su dokumenta, državljanstvo, pokušavali da usklade ritam sudbine i nametnutog preživljavanja.

I onda im je rat ponovo zalajao ispod prozora i opet zakotrljao živote, surovije nego prvi put u Pakracu.

“Mobilisali su me lokalni policajaci, opkolili su kuću prije zore, kao ovi danas što ih gledamo na televiziji kad hapse kriminalce. Poslije su, čak i na sudu, tvrdili kako su sve nas mobilisane samo sprovodili, a da smo mi, zapravo, dobrovoljno išli. Kasnije sam saznao i da su se mnogi od vojske i mobilizacije krili po šupama, na plastovima sijena, čardacima i kotobanjama za žito. Čuo sam kasnije – plaćalo se 200 do 500 tadašnjih maraka da te ‘ne nađu’ i ne diraju. Ali, ja se nisam krio, morao sam ići na tuđe njive, raditi za nadnicu. Tad nisam imao ni manje, a kamo li toliko maraka. Supruga Dragica i ja nadničili smo da bismo preživjeli. A da sam za to znao i da sam imao koji dinar – dao bih, bolje nego da ti upropaste život”, priča danas Mirko.

Mobilisane su dovezli pred Vatrogasni dom u Sremnskoj Mitrovici. Ubrzo je među privedenima procurela priča da ih spremaju za ratište. Svud okolo lokalna policija i ko zna čiji paravojni policajci i vojnici u raznim uniformama, nepetost, strepnja, nervoza i neizvesnost.

“Ko zna koja je bila ta paravojska – Martićeva, Arkanova, ne znam… Djelovali su mi kao crnokošuljaši. Bilo je raznih uniformni, maskirnih… Tražili su od svih nas dokumenta, valjda da ih ne bismo nosili sa sobom na ratište. Neko je davao izbjegličku legitimaciju, neko ličnu kartu… Meni je samo na umu bilo kako ću ostaviti nezbrinutu porodicu, suprugu bez posla i sa bolesnom kičmom, Miću i Davida koji još nisu ni osnovnu školu završili. I odlučio sam da ne uđem u autobus…” priča Mirko.

Krenuo je, ne znajući tog časa ni kud bi, ali ipak odlučan – samo ne na front. Čuo je kako iza njega odjekuje komanda, naredba, savet, šta li već:

“Pucaj!”

Onda je odjeknuo rafal.

Nepoželjan istražni sudija

Dežurni istražni sudija Okružnog suda u Sremskoj Mitrovici Branko Crnić nije tada bio poželjan na uviđaju. Podsetili su ga da “i on ima decu”. U potvrdi koju je tada potpisao, Crnić između redova, ipak, ostavlja poruku šta se desilo: “Istražni sudija obavešten je o ovom događaju koji je glasio da je oštećeni samo ranjen, pa je sudija našao da nije nadležan da vrši uviđaj u vezi sa ovom povredom koja je u vezi sa mobilizacijom, što je u nadležnosti vojnih vlasti”.

Nemam ja mrlju ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji

Nemam ja mrlju ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji

Kad su me u Novom Sadu, u invalidskoj komisiji, pitali hoću li ići u Hrvatsku na invalidsku komisiju, rekao sam: hoću, zašto ne. Nemam ja mrlju u životu – ni tamo ni ovdje, metak jedan nisam ispalio. Meni je i sad drago da ima ljudi koji su spaseni  jer mnogi od nas nisu htjeli ići u rat. Nit sam imao s kim, ni protiv koga ratovati. Uostalom, da je ikom bilo šta sporno ne bi ni ovde sud stao na moju stranu, niti bi u Hrvatskoj dobio invalidnu jer sam tamo sav svoj radni staž i stekao.

Crnić je, međutim, bio spreman da svedoči. I svedočio je kasnije, u maratonskom sudskom procesu “Drljača protiv države” objašnjavajući šta se, zapravo, Mirku dogodilo.

“Po zvaničnim izveštajima ispalo je kako sam ja prijavio NN osobu za ‘teško krivično delo protiv opšte sigurnosti’, kao da se nije znalo ko je hapsio, privodio i mobilisao. Mi za njih nismo bili ljudi, nego brojevi, brojno stanje za front, topovsko meso”, kaže danas Mirko.

Lekari su, videvši težinu povreda, bili u dilemi – amputirati obe noge ili ne.

“Pokušali su spasiti ako se spasiti može. Dvojica lekara – svaki je operiso po jednu nogu. ‘Uvijek ih možemo odsjeći ako ne bude krenulo na bolje, ali da pokušamo’, rekli su mi. Međutim, bile su prostrelne rane i smrskane obe butne kosti. Spasili su mi noge ali se rana tokom jedne od silnih operacija inficirala nekom bolničkom bakterijom i danas imam osteomilitis – hroničnu upalu kostiju, neizlječivu. Priznat mi je stopostotni invaliditet”, objašnjava Mirko.

Podiže nogavice trenerke i pokazuje ožiljke na butinama, tragove kuršuma i operacija, zavoj na desnoj natkolenici i ranu koju zbog prirode hronične upale doživotno mora dva-tri puta dnevno previjati i stalno biti pod terapijom.

Seća se kako su tog juna 1995. – iako je on bio teško ranjen i nepokretan, a porodica prestrašena i zabrinuta – odlučili da ne ćute.

“Danas tek vidim da je dobro što sam govorio, a što je vas par novinara pisalo o tome, da javnost zna. Ako smo tako bar po jedan život nekome spasili na svakoj strani, onda se bar osjećam čovjekom i lakše mi je ovu moju muku nositi”, priča Mirko.

Nadnica, ‘došlje’ i uvrede

U Hrtkovcima je nadničio, a kad je dospeo postelje, posle je i Dragica, iako s obolelom kičmom, sa dvojicom maloletnih sinova išla u nadnicu. “Oni pozajme motike i odu u nadnicu, a ja ostanem nepokretan… Katastrofa! Kad zaradiš – imaš šta za jesti, ako ne – rasmlisli šta ćeš staviti na sto. Ako dobro radiš i potegneš – zove te gazda i drugi put. A kolo sreće se okreće. Bilo je dobrih ljudi – radiš za nadnicu, plate ti i još te nahrane. Njima je i danas dobro. Ipak, još uvijek smo mi odvdje došljaci… Poneko nas došljake ponekad naziva ustašama kad nas hoće uvrijediti što smo došli iz Hrvatske. Ali, svi smo mi „došlje“ odnekud. I ja bih volio da sam na svom imanju deseta generacija, ali na na očevini nisam mogao ostati, a kamo li na djedovini.

Mirko Drljača tužio je Republiku Srbiju i MUP, a u maratonskim sudskim i upravnim procesima istrajno dokazivao da je žrtva zločina koji je “neki NN” počinio u ime države. Mirkovim životom su u međuvremenu žonglirali mnogi – od lokalne policije do sudova, pravobranilaca, opštinskih i državnih činovnika i birokrata. Vrhunac cinizma bila je potvrda mitrovačke policije da je Drljača “prijavio teško krivično delo…” i napomena kako se ta potvrda “izdaje radi regulisanja lečenja pošto oštećeni nema sredstava… i u druge svrhe se ne može upotrebiti”! Policija je tako pokušala da se dugoročno ogradi od svog (sa)učesništva, premda postoje na hiljade svedoka koji potvrđuju direktno učešće MUP Srbije i vojne policije u junu 1995. u prinudnoj mobilizaciji izbeglica, doseljenika iz Bosne i Hrvatske, pa čak i onih koji su samo rođeni ili su privremeno živeli u jednoj od ove dve republike bivše SFRJ.

Spora pravda

Uz dugotrajno lečenje i borbu za zdravlje, Mirko Drljača se paralelno borio i za pravdu, uz dugogodišnje mukotrpno povlačenje po sudovima. Zahvaljujući dvema upornim i odvažnim advokaticama – Slavki Srdić Janković koja je započela i Mirjani Pavlović koja je završila slučaj, država je, ipak, priznala svoj zločin – presuda je postala pravosnažna 2012. godine. Ostaće zabeležena činjenica da bi prvom presudom u korist Mirka Drljače njegov slučaj mogao ući u anale srpskog pravosuđa kao presedan kojim je država prihvatila odgovornost za pojedinačnu nesreću nanetu svojim građanima.

A patnje kojima su on, supruga i sinovi stoički podnosili okrutnost državnog zločina? Tu su cenu platili tako i toliko da i danas osećaju neizrecivu gorčinu.

I ponekad samo odjek koraka zakasnelih noćnih prolaznika njihovim sokakom zatutnji kao neizbrisiv eho prisilne mobilizacije junske noći 1995. godine i mučkog rafala.

“A ta sjećanja… Od toga ja više nikad ne mogu pobjeći, ni ja ni niko moj”, kaže Mirko, ponosan što je sačuvao porodicu i ostao – čovek.

Izvor: Al Jazeera