Adil Ahmed, migrant: Bihać je lijep, ali odoh dalje

Ahemd je trenutno smješten u nedovršenom Đačkom domu u Bihaću, gdje se nalaze i ostali migranti (Al Jazeera)
Ahemd je trenutno smješten u nedovršenom Đačkom domu u Bihaću, gdje se nalaze i ostali migranti (Al Jazeera)

Adil Ahmed (24) je migrant porijeklom iz Pakistana, koji mjesec dana boravi u Bihaću. Rodnu grudu u Islamabadu napustio je prije tri godine i krenuo u potragu za boljim životom. S obzirom da ga u Bihaću nije pronašao, Adil je odlučio produžiti dalje u Španiju, gdje živi njegov stric.

Nekoliko puta je pokušavao preći granicu i ući u Evropsku uniju, ali ga je svaki put u tome spriječila hrvatska policija. Ostavši zaglavljen u administrativnom sjedištu Unsko-sanskog kantona, Adil je odlučio vrijeme provoditi upoznavajući kulturu i običaje lokalnog stanovništva, o kojem ima samo riječi hvale.

“Ovdje žive dobri i vrijedni ljudi. Zaista sam prijatno iznenađen odnosom lokalnog stanovništva prema nama i visokim nivoom tolerancije kojeg pokazuju od našeg dolaska. Policija nije kao u zemljama kroz koje smo prolazili tokom našeg puta, gdje su nas tukli i pokrali nam sve što smo imali. Volio bi da nemamo ograničenja kretanja, jer nam to onemogućuje da bolje upoznamo ovaj dio vaše prelijepe zemlje”, priča Adil.

Građevinski inženjer bez posla

Sva njegova braća i sestre su se snašli i žive van Pakistan, u kojem su, ističe Adil, plate niske, a prilike za uposlenje rijetke. Mladi tamo za sve, tvrdi on, krive vlasti, koje su korumpirane i nesposobne novim generacijama stvoriti uslove i prilike za kvalitetno plaćen rad i napredak u karijeri. Zbog toga mladi Pakistanci, kaže Adil, sve masovnije odlaze i napuštaju Pakistan te ih danas rasutih po cijelom svijetu ukupno ima oko četiri miliona.

“Studirao sam građevinu i inženjer sam po struci, ali nisam se imao prilike u Pakistanu zaposlitii pokazat šta znam u toj oblasti. Smatram da imam talenta i da mogu napraviti dobru karijeru. Tri godine proveo sam na radu u Dubaiju i tek sam tamo stekao prva iskustva u struci. Međutim, za nas Pakistance ni tamo nisu dobri uslovi, nismo kvalitetno plaćeni, te sam se odlučio na povratak kući. Ne mogu više čekati, mladost mi prolazi, a nisam još ništa postigao u životu. Moram ići  dalje i tragati za srećom i boljim životom”, priča Adil.

Na migrantskom putu u nepoznato prešao je pet država i zaustavio se na krajnjem zapadu Bosne i Hercegovine, gdje, kako reče, čeka svoju nafaku i upućuje molitve Bogu da mu olakša prolazak do željenog cilja. A cilj je – ni manje, ni više – Barcelona.

'Najveći problem je to što dobivamo samo jedan obrok hrane na dan, a ima nas mnogo', kaže Ahmed

Tamo njegov stric ima ugostiteljski objekat, u kojem priprema tradicionalnu pakistansku hranu za zemljake koji tamo žive. Posao ide dobro i za Adila ima mjesta, ali vize nije mogao dobiti, iako je zahtjev za njenim izdavanjem podnosio nekoliko puta. I onda mu je prekipjelo te se odlučio priključiti drugima koji su iz istih razloga krenuli na dalek i neizvjestan put u potrazi za boljim životom.

“Iz Pakistana smo otišli u Iran, a zatim u Tursku, gdje smo proveli tri godine. Bili smo smješteni u Istanbulu i zaista je bilo prelijepo. Turci su pravi ljudi i prava braća, dočekali su nas i primili kao da smo im najbliži rođaci. Sve smo tu imali, ali mnogima od nas to nije bio cilj. Nakon izvjesnog vremena, odlučili smo nastaviti dalje. Iz Turske smo otišli u Grčku, a tamo su se prema nama vrlo loše odnosili. Nismo dugo ostali i produžili smo za Makedoniju, a zatim u Srbiju, gdje smo boravili neko vrijeme. Njihova policija je kao hrvatska i jedino što nam je preostalo bila je Bosna i Hercegovina, gdje živi dosta muslimana. Zbog toga smo se odlučili doći, ovamo gdje nas policija neće tući i odakle ćemo moći nastaviti s pokušajima da uđemo u Evropsku uniju”, kaže Adil.

Daleko je obećana Evropa…

Trenutno je smješten u nedovršenom Đačkom domu u Bihaću, gdje se nalaze i ostali migranti. Jedan dio njih, koji su nedavno pristigli, iznajmljuju privatne smještaje i tu borave. Oni koji su u Đačkom domu nemaju para, telefon, niti dokumente, zbog čega je nemoguće, tvrdi Adil, da stupe u kontakt sa svojom porodicom i zatraže da im pošalju novca. A kada bi uspjeli da se s njima čuju, nemaju mogućnost novac podići, jer nemaju dokumente. Sve im je oduzela hrvatska policija i sada su tu bez ičega.

“Ovdje nema uslova za boravak. Zgrada je stara i nedovršena, puna je vlage. Ali, rekli su nam da nemaju boljeg smještaja za nas i moramo tu boraviti, jer nemamo drugog izlaza. Najveći problem je to što dobivamo samo jedan obrok hrane na dan, a ima nas mnogo. Ljudi su gladni, vjerujte mi da i zbog toga često dolazi do sukoba i fizičkih obračuna među njima, jer se otimaju za hranu. Redovi su dugi i svako hoće dobiti porciju, ali i nešto ostaviti za kasnije, a to je nemoguće, jer nema dovoljno hrane”, priča Adil.

Šansu za olakšan prelazak hrvatske granice vidi u narednom periodu, kada se igraju najvažnije utakmice na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Adil kaže da će i dalje pokušavati preći granicu, jer mu je to jedina nada i sve što je preostalo u njegovim planovima za pronalazak zaposlenja i ostvarenje karijere.

Zgrada gdje su smješteni migranti je stara i nedovršena, puna je vlage, kaže Ahmed

“Bihać je lijep, ali ja idem dalje. Pokušao sam nekoliko puta, ali bezuspješno. Nastavit ću pokušavati, sve dok se ne umorim. Ako stvarno budem toliki baksuz i ne uspijem preći granicu, onda ću se vratiti kući. Drugo mi ništa ne preostaje. Iako to najradije ne bih učinio, jer me sramota roditelja. Opet moram biti na njihovom teretu, a to za mladog čovjeka nije nimalo lako”, priča Adil.

Izvor: Al Jazeere


Povezane

Teret izbjegličke krize trenutno najviše osjeti Unsko-sanski kanton, u kojem prema procjeni državnih službi, trenutno boravi između 1.600 i 1.800 migranata i izbjeglica. O posljednjim brojevima i načinu na koji se zemlja suočava s migrantskom krizom izvještava Arduana Pribinja. 

Više iz rubrike TEME
POPULARNO