Oboljenje je daleko vjerovatnije od zgoditka na lutriji

Jedan od problema je što ne postoji standardna procedura i pacijent u različitim ustanovama dobiva različitu skrb (AP)
Jedan od problema je što ne postoji standardna procedura i pacijent u različitim ustanovama dobiva različitu skrb (AP)

Nema kraja lošim vijestima o dramatičnoj situaciji po pitanju borbe protiv raka u Hrvatskoj – prema nedavno objavljenom velikom američkom istraživanju, od 195 zemalja u svijetu Hrvatska se nalazi na 10. mjestu po smrtnosti od zloćudnih bolesti.

Iako se po broju oboljelih nalazi u prosjeku zemalja Europske unije, po smrtnosti je od Hrvatske samo Mađarska u lošijoj situaciji.

Među muškarcima najčešće maligno oboljenje je rak traheje, bronha i pluća, zatim debelog crijeva i povezanih organa te prostate, dok je kod žena najveći problem rak dojke, zatim debelog crijeva te traheje, bronha i pluća.

Tumori lošije prognoze

U većini zemalja svijeta, kaže Stjepko Pleština, predstojnik Klinike za onkologiju KBC-a Zagreb, bilježi se porast novooboljelih od zloćudnih bolesti.

No, dok istovremeno dobar dio razvijenih zemalja smanjuje broj umrlih, u Hrvatskoj bez obzira na bolju prognozu pojedinog pacijenta uz suvremene metode liječenje, uz broj novooboljelih raste i broj umrlih.

Pleština: Definirati onkološku mrežu

Negativni trendovi, kaže, zahtijevaju žurnu akciju – ne radi se, navodi, o jednom lijeku više ili manje na listi, nego o sveobuhvatnijoj akciji, u prvom redu smanjenja rizičnih čimbenika, poput pušenja, pretilosti i fizičke neaktivnosti.

“I one rizične čimbenike koje smo prepoznali, ne izbjegavamo. Nadalje, kod nas se još uvijek zloćudne bolesti otkrivaju većinom u uznapredoval fazi. Činjenica je da i oni programi ranog otkrivanja koji su pokrenuti ne daju rezultate jer jednostavno odziv ciljane populacije je prenizak – potpuno je neprihvatljivo ako imate program ranog otkrivanja raka debelog crijeva, da se na takvu akciju odazove manje od 20 posto pozvanih ljudi. Tu je, dakle, neophodna edukacija, neophodno je ljudima jasno dati do znanja da odlučuju sami o sebi i da moraju preuzeti tu odgovornost jer ni najbolje postavljeni sustav ne može pomoći ako se čovjek ne odazove”.

Iako se, kako kaže, onkologija dramatično razvila, liječenje ne može biti rješenje smanjenja novooboljelih, a cilj je spriječiti pojavu bolesti. U borbi su bitni svi elementi, stoga je, navodi, potrebno definirati onkološku mrežu.

“Reći gdje to bolesnik ide, koje će tamo dijagnostičke pretrage trebati biti obavljene, u kojemu roku i kakvo liječenje će biti primijenjeno. Dakle, moramo obuhvatiti sve segmente, od zdravih građana, potencijalnih bolesnika, liječnika, zdravstvene administracije – jedino svi zajedno možemo obrnuti ove negativne trendove”.

“Više je razloga tome. Ne bih prvenstveno stavio loše liječenje, što obično ljudi čine, već činjenicu da se kod nas još uvijek dominantno javljaju tumori lošije prognoze – primjerice, u Americi je kod muškaraca rak prostate najčešći tumor, dok je kod nas rak pluća, tumor koji je bitno lošije prognoze nego što je to rak prostate. Utisnuo se na drugo mjesto u oba stuba po smrtnosti rak debelog crijeva”, kaže Pleština.

Iako se bilježe značajno bolji rezultati u preživljenju, još uvijek se, kaže, velik broj oboljelih javlja u poodmaklom stadiju bolesti, kada su šanse izlječenje bitno manje i kada se može govoriti samo o produljenju preživljenja i očuvanju kvalitete života, ne o izlječenju.

Što se tiče praćenja i primjene suvremenih metoda liječenja i terapija, Hrvatska, kaže, dobro stoji s obzirom na postojeći nacionalni dohodak.

Nije sve u novcu

“Naravno da bismo svi željeli da je bolje, da bi svi željeli da je više lijekova, više radioterapijske opreme, da je veća dostupnost suvremenih kirurških i ostalih tehnika lokalne kontrole bolesti, ali velim, to je nešto na čemu moramo raditi, no nije ovoga časa presudno”.

Ne treba, ističe, govoriti samo o novcu – smatra da se i s postojećim resursima, ali boljom organizacijom i racionalizacijom zdravstvene mreže, može i do boljih rezultata.

“Danas je potpuno jasno da će rezultati liječenja već oboljelih biti bolji u većim centrima, nego ukoliko postoji velika disperzija s obzirom na to da će i iskustvo, znanje i dostupnost pojedinih metoda biti manje. To ne znači centralizaciju na jednome mjestu, ali isto tako nije prihvatljivo niti da se zloćudna bolest bilo kojom metodom – od kirurške pa do bilo koje vrste sistemskog liječenja – rade u svim postojećim bolnicama u državi jer to naprosto ne može dati dobre rezultate”.

U Hrvatskoj je u tijeku izrada nacionalnog plana borbe protiv raka koji, kaže, ne smije ostati ‘na papiru’, nego ga treba integrirati u realnu svakodnevicu i riješiti upravo ta pitanja jer je sada potrebno operativno rješenje.

Kampanje umjesto kontinuiteta

“Struka će ponuditi ono što misli da bi trebalo napraviti, a nakon toga svi zajedno – to nije stvar jednog ministra niti je njegova odgovornost, to možemo doista učiniti samo svi zajedno, uključujući i građane u riziku. Mi smo zemlja gdje svi računaju da im je veća šansa dobiti zgoditak na lutriji negoli zloćudnu bolest, ali na žalost nije tako – upravo je obrnuto”.

Radi se, zapravo, o općoj ‘mobilizaciji’ – zemlje koje su smanjile smrtnost, kaže, to su učinile višegodišnjim radom, dok se u Hrvatskoj pokazuje sklonost kampanjama.

“Jedan mjesec imamo dan ovog, idući dan onog, ali nemamo kontinuitet od edukacije, implementacije svih koraka u prevenciji i ranom otkrivanju, jasno postavljenu mrežu, jasno postavljene kriterije dijagnostike i terapije”, zaključuje Pleština.

Vesna Ramljak sa zagrebačke Klinike za tumore kaže da porazne statistike nisu prenapuhane – smrtnost je visoka, građani se slabo odazivaju na kontrolne preglede, onkološka skrb prema regionalnoj pripadnosti je neujednačena.

Niska razina zdravstvene ‘pismenosti’

“Ne bih htela reći da Hrvatska gubi bitku s rakom, samo bi trebala daleko više uložiti u edukaciju građana, preventivne programe, organizaciju mreže onkoloških ustanova, s ciljem pravodobne dijagnostike i liječenja, te ujednačavanje razine onkološke skrbi za sve građane na teritoriju RH. Jedan od načina smanjenja smrtnosti je i vođenje populacijskog Registra za rak i praćenje ishoda liječenja onkoloških pacijenata na nacionalnoj osnovi – primjer Republike Češke nam pokazuje kako dobro vođenje Registra za rak može pozitivno utjecati na smanjenje smrtnosti”, kaže Ramljak.

Kod građana je, navodi, niska razina zdravstvene pismenosti i vrlo su loše navike u stilu života – raste broj osoba s prekomjernom težinom, visoka je potrošnja alkohola, a Hrvatska je jedna od rijekih zemalja koje bilježe porast broja pušača, osobito među ženama.

Na razini institucija, kaže, ne postoji svijest da rak nije samo zdravstveni problem, nego i socijalni te gospodarski.

Nedostaju sveobuhvatni programi prevencije kroz cjeloživotnu edukaciju, zdravstveni odgoj u školskom kurikulumu i slično.

Ignoriranje simptoma

Sekundarna prevencija, odnosno programi ranog otkrivanja bolesti, bilježe nezadovoljavajući odaziv, a pojedinci, kaže, često simptome ignoriraju dokle god mogu.

“Ono što je poražavajuće je još uvijek visok broj žena umrlih od raka dojke, tijela maternice i jajnika, koji se pravdobnim okrivanjem mogu pravovremeno liječiti ili, kada govorimo o raku tijela maternice, spriječiti preventivnim i profilaktičkim mjerama”.  

Liječnici su, smatra, stručni i informirani o novim metodama, koje su, kaže, u pravilu dostupne građanima i razina kvalitete ne zaostaje mnogo za razvijenim zemljama, a dostupna je i većina inovativnih lijekova.

“Ali je potrebno mnogo poraditi na razvoju povjerenja i suradnje na liniji liječnik-pacijent. Oboljeli su često izloženi velikoj količini informacija, ali ne posjeduju potrebnu kritičnost kako i koje informacija koristiti, te često budu žrtve alternativnih načina liječenja koje propagiraju nesavjesne osobe”.

Eljuga: Spriječiti ‘zapinjanja’

Prva je preporuka Europske lige protiv raka, kaže Eljuga, da se ne puši jer pušenje je glavni uzročnik ne samo raka pluća i drugih s pušenjem obično povezujućih karcionoma, nego i nekih drugih sijela. Tu je i umjerena konzumacija alkohola, izbjegavanje izlaganja jakom Suncu, zdrava prehrana, redovita tjelesna aktivnost i druge. Štete i antivakcinacijske kampanje na koje, kaže, mnogi nasjedaju – u Zagrebu za učenike i učenice 8. razreda osnovne škole osigurano je besplatno cijepljenje protiv HPV-a, a odaziv je svega 15 posto.

“Nema razloga jer dosad je primjerice protiv HPV-a za prevenciju raka maternice i nekih drugih sijela, kao završnog debelog crijeva, grkljana 270 milijuna doza i nije zabilježen nijedan neželjeni slučaj”.

Dvanaesta preporuka je upravo sudjelovanje u organiziranim programima za rano otkrivanje raka. U Hrvatskoj postoje tri takva programa – rano otkrivanje raka dojke, debelog crijeva i vrata maternice, a razmatra se i program ranog otkrivanja raka prostate. Iako građani i na kućne adrese dobivaju poziv za besplatan preventivni pregled, koji se plaća iz proračuna, to često ostaje neiskorišteno.

Bitna je, kaže i suradnje obiteljskih liječnika s kolegama u bolnicama i da u tom tercijrnom dijelu ne dolazi do ‘zapinjanja’, da ‘protočnost’ sustava bude takva da osoba u najkraćem roku od ustanovljene sumnje na bolest dođe do vrhunskog tima i da se dijagnoza potvrdi ili odbaci ta sumnja.

Hrvatska, kaže, ima i ugledne onkološke centre u regionalnim središtima, ali je na njih stoga i ‘navala’ pa se zna razmjerno dugo čekati. Stoga je, zaključuje, potrebno ustanoviti multidisciplinarne centre izvrsnosti kako bi sustav bio brži i učinkovitiji.

Ramljak: Bez standardne procedure

Problemi postoje s nedovoljnim kapacitetima radioterapijskog liječenja, ponegdje i zastarjelost tehničkih uređaja.

Tu je i nedostatak sveobuhvatne onkološke skrbi za oboljele, ali i njihove obitelji, uključujući psihosocijalnu potporu, suportivna liječenja, palijativnu skrb organiziranu kao sustav.

“Kao jedan od osnovnih problema za put pacijenata kroz zdravstveni sustav pri sumnji na zloćudnu bolest je što ne postoji standardna procedura i što će pacijenti dobiti različitu onkološku skrb u različitim zdravstvenim ustanovama”, kaže Ramljak i dodaje da, prema njezinom iskustvu, kod realne sumnje na onkološku bolest ne postoji dugo čekanje – pacijenti skrb dobivaju na vrijeme, a dugo čekanje je stvar percepcije.

“Ponekad pacijenti u fazi dugotrajnog liječenja i održavanja bolesti imaju osjećaj da bi trebali obaviti neke postupke znatno brže. I tu se pokazuje problem organizacije sustava jer nije definirano tko bi i što trebao raditi u određenim fazama bolesti, pa tako vrhunski stručnjaci budu opterećeni praćenjem pacijenata koji se dugo liječe, dok za brzo djelovanje u hitnim situacijama imaju manje vremena”, zaključuje Ramljak.

Slab odaziv na programe ranog otkrivanja

Damir Eljuga, predsjednik Hrvatske lige protiv raka za rezultate američkog istraživanja kaže da su vrlo blizu realnog stanja.

Eljuga u prvi plan stavlja činjenicu da je zloćudne bolesti moguće prevenirati, sa čime Hrvatska stoji loše. Oni su nedavno održali javno-zdravstvenu kampanju “12 minuta kretanja protiv raka”, drugu godinu zaredom.

“Nažalost, odaziv i medijski odaziv je bio skroman ili nikakav. To samo govori da još nije sazrela svijest u našemu društvu da je važno primarno prevenirati zloćudne bolesti”, kaže Eljuga.

Europska liga protiv raka nekad je davala 10 preporuka primarne prevencije, sada ih je 12. Jedna je odaziv na programe ranog otkrivanja raka, kojih je u Hrvatskoj tri, no odaziv je nezadovoljavajući.

Tu bi se, smatra, trebali više angažirati i liječnici obiteljske medicine, da prate i podsjete na to svoje pacijente koji su u nekoj rizičnoj skupini.

‘Stravično velika pogreška’

“Treba svake godine odaziv u sklopu ovih nacionalnih programa biti idealno ne ispod 80 posto, nego 80 i više posto, a kod nas je niti 60 posto za rak dojke, za rak debelog crijeva niti 20-ak posto, a za rak vrata maternice je negdje između 60 i 70 posto, ali tu zbrajam i one žene koje su pozvane i one koje redovito idu”.

Kod dijela ljudi, kaže, postoji strah odlaska k liječniku.

“Obično kad se te osobe pita, kažu: Neću otići jer bojim se da će mi doktor nešto otkriti. To je čest odgovor. Ali to je stravično velika pogreška”, zaključuje Eljuga.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Rak dojke najčešća je zloćudna bolest žena zbog koje ih je prošle godine u Hrvatskoj umrlo 990. No, od raka dojke obolijevaju i muškarci. Kod njih se bolest najčešće otkrije kada je već kasno. Upravo zato u oktobru, mjesecu borbe protiv raka dojke, liječnici podsjećaju na brigu o vlastitom tijelu i upozoravaju – bolest ne […]

Više iz rubrike TEME
POPULARNO