Predstava nastala iz ideje glumice Vernese Berbo Hauptsache sie Schiessen Nicht (Samo da ne puca) govori o načinu na koji se danas, 25 godina od izbijanja rata u Bosni i Hercegovini, komemoriraju i pamte događaji koji su korjenito izmijenili politički izgled zemlje, ostavljajući iza sebe potpunu duhovnu pustoš.
Predstava koja je nastala kao koprodukcijski projekt festivala MESS, teatra “Maxim Gorki” iz Berlina i Narodnog pozorišta u Zenici autorski je odgovor teatarskih umjetnika na problem zaborava i namjernog potiskivanja ratnih strahota.
Govoreći o simbolici naslova, koji se često koristi kako bi se metaforički opisao osjećaj letargičnosti i bespomoćnosti, Berbo kaže da je i nakon toliko godina od završetka rata neophodno ulagati mnogo truda da bi se odagnala prijetnja neke zloslutne ratne nesreće.
Manipulacija ljudima
“Kod nas u predstavi akcenat je na tome sa čime se svi mi moramo pomiriti u ovoj situaciji samo da se ne bi pucalo, samo da ne bi opet došlo do rata. Radi se uvijek, u predstavi, o tome kako se ljudima i dalje manipuliše preko straha, nacionalizma, odvajanja, a ne bavi se onim što je jako važno da bi se imala budućnost, a to je da se mora saznati i iskreno preraditi prošlost. Da postaviš budućnost zemlje na čvrstim i iskrenim i kvalitetnim nogama, moraš se iskreno i otvoreno pozabaviti prošlošću. Žrtva treba da dobije svoje mjesto koje joj pripada i počinilac treba da dobije svoje mjesto i oni koji su između, mlađa generacija, prije svega, koja, po mome osjećaju, 20 godina poslije rata nema pojma o tome šta se desilo.”
Vještim scenskim i dramaturškim persiflažama u predstavi su pokazani razmjeri zločina i njihova bešćutnost, a činjenica da su neki prizori iz Drugog svjetskog rata funkcionisali kao da su se dogodili u posljednjem ratu za Berbo je veoma obeshrabrujuća, jer pokazuje kontinuitet zla i nemogućnost društva da preduzme bilo šta što bi ga moglo zaustaviti.
“To je tema predstave i mi imamo priče u komadu koje su se dešavale čak i u Drugom svjetskom ratu. Ne zna se da je to priča od tada i može se reći da se desilo u posljednjem ratu. To je tragično da te priče i zločini iz Drugog svjetskog rata nisu iskreno nisu prerađeni, žrtve nisu dobile pravdu i baš zato što tadašnji počinioci nisu kažnjeni sada su se ponovo desile ove stvari jer kada jedna generacija neke familije iskusi osjećaj da se neće ništa desiti ako odeš u susjedno selo i sve pokolješ, onda ćeš i ti otići u susjedno selo i učiniti isto. Mislim da je jedini način da se kvalitetno približimo budućnosti taj da se neprekidno bavimo time.”
Strah žrtve od vlastitog iskustva
Kao veliki problem u pamćenju rata Berbo vidi odnos koji žrtve njeguju prema preživljenom iskustvu i iracionalnoj potrebi da skrivaju vlastitu prošlost. Proces pomirenja i saznavanja istine počinje u porodici i, ako se tu izgubi bitka, istina će biti zauvijek izgubljena.
“Velika se greška radi u samoj familiji i od žrtava, ali i od počinilaca. Doživljavali smo da nam ljudi koji su preživjeli logore kažu da njihova djeca ništa ne znaju o tome, da oni svojoj djeci ništa nisu ispričali, što je, mislim, katastrofalna greška. Naravno, ne treba malom djetetu pričati te strahote, ali u određenom dijelu života tog djeteta ti imaš odgovornost da preneseš ono što se desilo i to će dijete znati da se ponaša prema tome. Znat će da se odredi i da odredi poziciju u društvu i da kaže ‘Ne; ja želim jasnu situaciju ako želim ponovo da surađujem sa drugom stranom’.”
Priznanje istine u porodici Berbo vidi tek kao prvi korak u društvenom afirmisanju istinosnih vrijednosti. Odbacivanje i potiskivanje prošlosti nije ispravan put, dodaje, navodeći Nijemce kao primjer naroda koji se, na kraju, uspio suočiti s užasima vlastitih zločina.
“Mora se razjasniti i na ličnom i na službenom nivou šta se desilo. Pridržavati se istine jedini je put i to je najteže, naravno, i ogroman je to izazov da se istina sačuva, a ona se može sačuvati tako što se ne zaboravlja i ne potiskuje nego se dokumentuje, priča se o tome i tako da se prošlost napravi diskursom, a posebno unutar familije. Otac i majka moraju iskreno reći ‘Doživjeli smo to’, a to ne znači da treba nekoga mrziti, naprotiv, ali mora se znati šta se desilo. Mora se naći način, kao što su to Nijemci našli, da u svojim familijama objasne djeci šta su radili. To nije jednostavno, ali to je jedini put. Ako se to ne uradi, produžava se i dalje ta bolest i to je društvo bolesno.”
Bosna i Hercegovina u teškom je stanju jer se rat nastavio voditi “drugim sredstvima”, pojašnjava Berbo, koja najopasnijom tendencijom smatra onu da se izjednače žrtva i počinilac zločina i da se promijeni karakter rata, što bi bio veliki poraz za istinu o prošlosti i ratu.
Nijemci kao primjer
“Ja mislim da je glavni problem to da se trenutno vodi ogromna bitka u Bosni i Hercegovini, bitka za mrtve, za to ko je imao više mrtvih i ubijenih i postoji ogromna tendencija da se izjednače krivice i postoji ogromna potreba, pogotovo u zapadnom svijetu, da se izjednače strane, da se kaže “To je bio građanski, bratoubilački rat”. A to nije tačno, jer je bila agresija jedne zemlje na drugu zemlju. Mislim da je činjenica da taj užasni pokolj, koji se desio u posljednjem ratu, u zemlji počiniocu još nije priznat kao genocid – skandal. Mislim da je za zemlju počinioca to ogromna tragedija i da se neće moći razviti dalje dok ne obavi taj čin i dok se zvanično ne izvini za to što se desilo. To se desilo Njemačkoj dva puta i oni su uspjeli da se primoraju da se suoče s tim šta su uradili drugima i zato su mogli napredovati. Sada imamo jednu jako jasnu situaciju ko je šta uradio u Drugom svjetskom ratu i tu nema ni zareza ni pitanja ni nekakvih izmišljotina ni stvaranja nekakvih vještačkih historija, što je jako opasno, i za one koji pišu te laži i za one koji moraju ispaštati zbog tih laži.”
Događaji iz rata moraju se predstavljati pošteno, iskreno i istinito, a svaki drugi pristup tim događajima dugoročno može samo proizvesti dodatnu štetu i isprovocirati neke nove nesreće. Da se takav odnos uspostavljao nakon Drugog svjetskog rata, mnogi zločini devedesetih možda bi bili izbjegnuti, kaže Berbo.
“Ja predstavljam rat u Bosni i Hercegovini kao jednu nevjerovatnu nepravdu koja se desila ljudima. Pogotovo civilima, znači, ljudima koji su bili nenaoružani. Obrađujemo događaje koji su se desili u Vlasenici, događaje iz Višegrada, događaje koji su se desili u Prijedoru. Ljude koji su preživjeli te strahote i s kojima smo mi razgovarali na temu izvinjenja. Šta bi njima značilo da im se sada neko izvini – što oni nisu doživjeli. Pričali smo s jednom ženom, koja je u Drugom svjetskom ratu doživjela strahote i do danas nije doživjela da joj se neko izvini. Taj je počinilac do smrti živio u komšiluku. U mome komadu jako je bitno da se stvari kažu iskreno i otvoreno. Najstrašnije je kada doživiš nepravdu, a onda poslije toga svi misle da si lud, prave se kao da si ti izmislio nešto i da si poludio, dakle, potpuno šizofrena situacija. Političari danas potpuno obrću situaciju, za što mislim da je ekstremno opasno, jer oni time podržavaju pogrešne i zle ljude u svom društvu koji će ih kad-tad glave koštati. Oni će jednog dana ići na svoju djecu kada naše više ne bude. To se mora reći, da se direktno kažu stvari i da se dadne pozicija žrtvi.”
Izvor: Al Jazeera
