U Bosni se vodi rat za mrtve

Rat se mora pravilno pamtiti (Al Jazeera)
Rat se mora pravilno pamtiti (Al Jazeera)

Predstava nastala iz ideje glumice Vernese Berbo Hauptsache sie Schiessen Nicht (Samo da ne puca) govori o načinu na koji se danas, 25 godina od izbijanja rata u Bosni i Hercegovini, komemoriraju i pamte događaji koji su korjenito izmijenili politički izgled zemlje, ostavljajući iza sebe potpunu duhovnu pustoš.

Predstava koja je nastala kao koprodukcijski projekt festivala MESS, teatra “Maxim Gorki” iz Berlina i Narodnog pozorišta u Zenici autorski je odgovor teatarskih umjetnika na problem zaborava i namjernog potiskivanja ratnih strahota.

Govoreći o simbolici naslova, koji se često koristi kako bi se metaforički opisao osjećaj letargičnosti i bespomoćnosti, Berbo kaže da je i nakon toliko godina od završetka rata neophodno ulagati mnogo truda da bi se odagnala prijetnja neke zloslutne ratne nesreće.

Manipulacija ljudima

“Kod nas u predstavi akcenat je na tome sa čime se svi mi moramo pomiriti u ovoj situaciji samo da se ne bi pucalo, samo da ne bi opet došlo do rata. Radi se uvijek, u predstavi, o tome kako se ljudima i dalje manipuliše preko straha, nacionalizma, odvajanja, a ne bavi se onim što je jako važno da bi se imala budućnost, a to je da se mora saznati i iskreno preraditi prošlost. Da postaviš budućnost zemlje na čvrstim i iskrenim i kvalitetnim nogama, moraš se iskreno i otvoreno pozabaviti prošlošću. Žrtva treba da dobije svoje mjesto koje joj pripada i počinilac treba da dobije svoje mjesto i oni koji su između, mlađa generacija, prije svega, koja, po mome osjećaju, 20 godina poslije rata nema pojma o tome šta se desilo.”

Vještim scenskim i dramaturškim persiflažama u predstavi su pokazani razmjeri zločina i njihova bešćutnost, a činjenica da su neki prizori iz Drugog svjetskog rata funkcionisali kao da su se dogodili u posljednjem ratu za Berbo je veoma obeshrabrujuća, jer pokazuje kontinuitet zla i nemogućnost društva da preduzme bilo šta što bi ga moglo zaustaviti.

“To je tema predstave i mi imamo priče u komadu koje su se dešavale čak i u Drugom svjetskom ratu. Ne zna se da je to priča od tada i može se reći da se desilo u posljednjem ratu. To je tragično da te priče i zločini iz Drugog svjetskog rata nisu iskreno nisu prerađeni, žrtve nisu dobile pravdu i baš zato što tadašnji počinioci nisu kažnjeni sada su se ponovo desile ove stvari jer kada jedna generacija neke familije iskusi osjećaj da se neće ništa desiti ako odeš u susjedno selo i sve pokolješ, onda ćeš i ti otići u susjedno selo i učiniti isto. Mislim da je jedini način da se kvalitetno približimo budućnosti taj da se neprekidno bavimo time.”

Strah žrtve od vlastitog iskustva

Kao veliki problem u pamćenju rata Berbo vidi odnos koji žrtve njeguju prema preživljenom iskustvu i iracionalnoj potrebi da skrivaju vlastitu prošlost. Proces pomirenja i saznavanja istine počinje u porodici i, ako se tu izgubi bitka, istina će biti zauvijek izgubljena.

“Velika se greška radi u samoj familiji i od žrtava, ali i od počinilaca. Doživljavali smo da nam ljudi koji su preživjeli logore kažu da njihova djeca ništa ne znaju o tome, da oni svojoj djeci ništa nisu ispričali, što je, mislim, katastrofalna greška. Naravno, ne treba malom djetetu pričati te strahote, ali u određenom dijelu života tog djeteta ti imaš odgovornost da preneseš ono što se desilo i to će dijete znati da se ponaša prema tome. Znat će da se odredi i da odredi poziciju u društvu i da kaže ‘Ne; ja želim jasnu situaciju ako želim ponovo da surađujem sa drugom stranom’.”

Priznanje istine u porodici Berbo vidi tek kao prvi korak u društvenom afirmisanju istinosnih vrijednosti. Odbacivanje i potiskivanje prošlosti nije ispravan put, dodaje, navodeći Nijemce kao primjer naroda koji se, na kraju, uspio suočiti s užasima vlastitih zločina.

“Mora se razjasniti i na ličnom i na službenom nivou šta se desilo. Pridržavati se istine jedini je put i to je najteže, naravno, i ogroman je to izazov da se istina sačuva, a ona se može sačuvati tako što se ne zaboravlja i ne potiskuje nego se dokumentuje, priča se o tome i tako da se prošlost napravi diskursom, a posebno unutar familije. Otac i majka moraju iskreno reći ‘Doživjeli smo to’, a to ne znači da treba nekoga mrziti, naprotiv, ali mora se znati šta se desilo. Mora se naći način, kao što su to Nijemci našli, da u svojim familijama objasne djeci šta su radili. To nije jednostavno, ali to je jedini put. Ako se to ne uradi, produžava se i dalje ta bolest i to je društvo bolesno.”

Bosna i Hercegovina u teškom je stanju jer se rat nastavio voditi “drugim sredstvima”, pojašnjava Berbo, koja najopasnijom tendencijom smatra onu da se izjednače žrtva i počinilac zločina i da se promijeni karakter rata, što bi bio veliki poraz za istinu o prošlosti i ratu.

Nijemci kao primjer

“Ja mislim da je glavni problem to da se trenutno vodi ogromna bitka u Bosni i Hercegovini, bitka za mrtve, za to ko je imao više mrtvih i ubijenih i postoji ogromna tendencija da se izjednače krivice i postoji ogromna potreba, pogotovo u zapadnom svijetu, da se izjednače strane, da se kaže “To je bio građanski, bratoubilački rat”. A to nije tačno, jer je bila agresija jedne zemlje na drugu zemlju. Mislim da je činjenica da taj užasni pokolj, koji se desio u posljednjem ratu, u zemlji počiniocu još nije priznat kao genocid – skandal. Mislim da je za zemlju počinioca to ogromna tragedija i da se neće moći razviti dalje dok ne obavi taj čin i dok se zvanično ne izvini za to što se desilo. To se desilo Njemačkoj dva puta i oni su uspjeli da se primoraju da se suoče s tim šta su uradili drugima i zato su mogli napredovati. Sada imamo jednu jako jasnu situaciju ko je šta uradio u Drugom svjetskom ratu i tu nema ni zareza ni pitanja ni nekakvih izmišljotina ni stvaranja nekakvih vještačkih historija, što je jako opasno, i za one koji pišu te laži i za one koji moraju ispaštati zbog tih laži.”

Događaji iz rata moraju se predstavljati pošteno, iskreno i istinito, a svaki drugi pristup tim događajima dugoročno može samo proizvesti dodatnu štetu i isprovocirati neke nove nesreće. Da se takav odnos uspostavljao nakon Drugog svjetskog rata, mnogi zločini devedesetih možda bi bili izbjegnuti, kaže Berbo.

“Ja predstavljam rat u Bosni i Hercegovini kao jednu nevjerovatnu nepravdu koja se desila ljudima. Pogotovo civilima, znači, ljudima koji su bili nenaoružani. Obrađujemo događaje koji su se desili u Vlasenici, događaje iz Višegrada, događaje koji su se desili u Prijedoru. Ljude koji su preživjeli te strahote i s kojima smo mi razgovarali na temu izvinjenja. Šta bi njima značilo da im se sada neko izvini – što oni nisu doživjeli. Pričali smo s jednom ženom, koja je u Drugom svjetskom ratu doživjela strahote i do danas nije doživjela da joj se neko izvini. Taj je počinilac do smrti živio u komšiluku. U mome komadu jako je bitno da se stvari kažu iskreno i otvoreno. Najstrašnije je kada doživiš nepravdu, a onda poslije toga svi misle da si lud, prave se kao da si ti izmislio nešto i da si poludio, dakle, potpuno šizofrena situacija. Političari danas potpuno obrću situaciju, za što mislim da je ekstremno opasno, jer oni time podržavaju pogrešne i zle ljude u svom društvu koji će ih kad-tad glave koštati. Oni će jednog dana ići na svoju djecu kada naše više ne bude. To se mora reći, da se direktno kažu stvari i da se dadne pozicija žrtvi.”

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO