Dijaspora u parlamentu – dodatni glasovi ili stvarna pomoć

Dijaspora bi uskoro mogla dobiti svoje predstavnike u parlamentu bh. entiteta Republika Srpska, prvo kroz odbore, što je lakši dio posla, a onda i kao zastupnike, što je teži dio posla jer podrazumijeva promjene entitetskog Ustava. Takve su najave pozdravili iz vladajućeg Saveza nezavisnih socijaldemokrata, vjerujući da bi pomoć dijaspore time dobila višu dimenziju i ne bi se samo ograničavala na financijske injekcije onima koji su ostali u zavičaju, nego i kroz otvaranje prilika za investiranje, pogotovo u poduzetničkom i turističkom sektoru. No, opozicija sumnja u iskrene namjere vladajućih, navodeći kako je to samo predizborna priča u kojoj će se koristiti glasovi dijaspore, a u konačnici – ako i dobije predstavnike u parlamentu – samo put do više ruku za stranke na vlasti.

Iskustva s političkom zastupljenošću predstavnika dijaspore u parlamentu već ima susjedna Hrvatska, a trenutačno u Saboru sjede trojica predstavnika Hrvata u inozemstvu, doduše sva trojica iz Bosne i Hercegovine. Takva je praksa uglavnom bila i u svim prijašnjim sazivima, uz napomenu da je broj zastupnika dijaspore bio i veći, sve dok prije osam godina, ustavnim promjenama, nije ograničen na najviše tri mjesta.

U svemu se postavlja pitanje, je li Bosni i Hercegovini, odnosno njezinim entitetima važnije imati političke predstavnike i političku povezanost s dijasporom ili je korisnije tu suradnju zasnivati na gospodarskim principima. Sugovornici Al Jazeere kažu: bez politizacije. Ne bi bilo dobro da, ako se već entitetska ili državna razina vlasti odluče na institucionaliziranje takvih veza, one ne budu političke, nego konkretne u materijalnom smislu.

‘Sjajna ideja ako se ne budu uhljebljivali rođaci’

Draško Aćimović, bivši veleposlanik Bosne i Hercegovine u Belgiji i aktualni potpredsjednik Socijaldemokratske partije, pozdravlja veze s dijasporom, ali se zalaže da to ne bude samo na parlamentarnoj razini, nego kroz izvršnu vlast i ministarstva, te da se tim ljudima daju „široke ovlasti i prilika da nešto operativno urade“.

„Treba pojačati mrežu trgovačkih predstavništava, naravno ne u ovom obliku koju imamo, nego da sa dijasporom pravimo predstavništva i da neko, uslovno govoreći, ko živi u Švedskoj, uspješan je i ne treba mu plaćati troškove ni kancelariju, ali želi da ima vezu sa svojom zemljom, dobije priliku da se aktivira i pomogne kroz predstavništva. Čak to nije ni neko vraćanje duga domovini, nego lična želja da pomognu. Ima puno naših ljudi kojima ne treba posebna plata nego im treba zbog ličnog osjećaja i  mogućnosti da nešto urade“, kaže Aćimović.

Po njemu, uključivanje dijaspore u politički i društveni život Bosne i Hercegovine je „sjajna ideja ako se dobro uradi, a ne da se uhljebi neki rođak nekoga ko živi vani“.

Papić: Potpuno besmisleno

Političko povezivanje s dijasporom, smatra Žarko Papić, politički analitičar i direktor nevladine organizacije „Inicijativa za bolju i humaniju inkluziju“, nije dobro rješenje. Čak navodi da je uključivanje dijaspore u politički život Bosne i Hercegovine „potpuno besmisleno“ za što kao dokaz predstavlja hrvatski primjer. Ukazuje kako su tamo predstavnici dijaspore uglavnom članovi HDZ-a, odnosno Hrvati iz Bosne i Hercegovine.

„Apsolutno je to loše rješenje, a nema ni pravnog osnova, osim što bi se nekome otvorio prostor da ubire nekoliko glasova sa strane kad mu bude tijesna većina“, napominje Papić.

Objašnjava i tko, zapravo, čini dijasporu. To nisu državljani Bosne i Hercegovine, navodi, koji su na privremenom radu u inozemstvu, koji glasaju pismenim putem ili se vraćaju glasati u domovinu, nego bivši bh. državljani BiH koji su postali državljanima zemlje u kojoj žive i rade ili imaju dvostruko državljanstvo neke zemlje u kojoj plaćaju porez. Isti ne plaćaju u domovini.

„Trgovačka predstavništva su jako korisno i to je sasvim druga stvar. Bilo bi dobro da ekonomski i investiociono sposobna dijaspora ima, u saradnji sa domaćim vlastima, neku vrstu predstavništava ili neku svoju kuću koja bi i tehnički i stručno pomagati i usmjeravati. Sve drugo je politika, politizacija i prikupljanje ruku za glasanje“, ukazuje Papić.

Hrvatska iskustva

I u Hrvatskoj se pred svake parlamentarne izbore otvori rasprava je li dobro ili nije dobro imati predstavnike dijaspore u Saboru. Bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor objašnjava kako je to ustavna odredba, a pravo na izbor kroz posebnu izbornu jedinicu za dijasporu imaju hrvatski državljani u cijelom svijetu, a ne samo iz Bosne i Hercegovine. No, tamo ima najviše birača s hrvatskim dokumentima.

„Mandati dijaspore teorijski mogu utjecati na konačni ishod izbora i na to tko će imati većinu i formirati vladu. Stoga se uvijek otvaraju rasprave trebaju li na politiku i smjer države utjecati oni koji ne plaćaju porez u Hrvatskoj. No to je jedno šire pitanje i što se tiče Hrvatske to će biti tako do neke nove izmjene Ustava, odnosno dok se ponovno ne stvori dvotrećinska većina. Svakako bi Hrvatska trebala mijenjati izborni sustav, no na to se niti jedna vlada nije odvažila – ni Milanovićeva, ni Oreškovićeva, ni Plenkovićeva“, kaže Kosor.

Zastupljenost dijaspore vrlo često se stavlja u kontekst zastupljenosti manjina, odnosno uspoređuje se s njihovim izborom, podsjeća Kosor, jer se nacionalne manjine u Saboru imaju ukupno osam zastupnika, od čega Srbima pripada tri mjesta. „I kad to stavite na vagu, onda je jasno da više mogu manjine utjecati na formiranje vlade, nego što to mogu zastupnici iz dijaspore. Nejednak je i sustav izbora, jer zastupnicima manjina treba manje glasova da bi ušli u parlament, a drugima, uključujući i zastupnike iz dijaspore, treba veći broj glasova“, objašnjava.

Šahurić: Stvoriti most prema domovini

No, što kažu u dijaspori, a ona je prilično brojna – i ne samo bosansko-hercegovačka, nego i hrvatska, srpska, zapravo iz svih balkanskih država jer se s tih prostora odlazilo u zapadne zemlje u potrazi za boljim životom, ali i osiguranjem egzistencije ne samo nakon raspada Jugoslavije, nego i prije. Mnogi od onih koji su otišli postali su uspješni ljudi u svijetu politike, gospodarstva, znanosti, kulture i sporta.

Ismet Šahurić iz Njemačko-bosansko-hercegovačkog kulturnog društva „Sevdah“, čije je sjedište u Frankfurtu, potvrđuje tezu o velikom potencijalu u gospodarskom, političkom, kulturnom smislu, ali i u drugim segmentima društva. Objašnjava i kako je, konkretno u slučaju bh. dijaspore, prisutna kombinacija fleksibilnosti i životnog iskustva, ponesenog iz zemlje porijekla, te obrazovanja, navika i preciznosti, discipline i rada, stečenih na Zapadu. Takva kombinacija, navodi, „stvorila je ogromne ljudske potencijale građana Bosne i Hercegovine koji žive u dijaspori, a koji mogu pomoći matičnoj zemlji matici u političkom, privrednom, kulturnom i obrazovnom smislu“.

Na pitanje je li korisnije da bh. dijaspora ima svoje političke predstavnike u domovini ili da se radi na otvaranju predstavništava Bosne i Hercegovine svugdje u svijetu te preko njih i uspješnih i poznatih ljudi u njima povezivanja poduzetnika i investitora s domovinom, odgovara da bi kombinacija ta dva modela bila „idealno rješenje“.

„Mogući način organizovanja je stvaranje jedne vrste ‘mosta’ između predstavnika dijaspore i njihovog aktivnog učešća u kreiranju politike i stvaranju uslova za privredni, odnosno ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine. Građani Bosne i Hercegovine koji žive izvan granica zemlje matice moraju biti daleko više uključeni u politički razvoj BiH, a zauzvrat mogu da ponude ogromne ljudske i ekonomske potencijale u svim društvenim i privrednim nivoima“, konstatira Šahurić.

No, i on primjećuje, a što je već postalo opće poznata činjenica, da „za stvaranje plodnog terena za strane investitore najprije mora postojati jedna stabilna i funkcionalnu država“. Kad se ti uvjeti ispune, zaključuje, tada će dolazak stranih investitora u Bosnu i Hercegovinu „postati jedan sasvim normalan i prirodan proces“.

Izvor: Al Jazeera