Putem pape Franje: Izbjeglice obogaćuju ‘monolitno’ hrvatsko društvo

Tvrtko Barun, Karen Cooper, John Cooper, SOL
Tvrtko Barun uručio je zahvalnicu donatorima koji su pomogli da Centar za integraciju izbjeglica počne s radom (Al Jazeera)

Ni dva tjedna nakon što je otvoren, Centar za integraciju izbjeglica “SOL” Isusovačke službe za izbjeglice (Jezuit Refugee Service – JRS) već radi punom parom.

Prošli tjedan okupili su donatore kako bi im zahvalili na pomoći u uređenju prostorija zagrebačkoj Dubravi, koje im je kao udruzi dodijelio Grad Zagreb.

Iz Sarajeva su stigli Karen i John Cooper iz američke humanitarne organizacije mormonske Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana (Church od Jesus Christ of Latter-day saints) – u Sarajevu im je sjedište, a djeluju u BiH i Hrvatskoj i fokusirani su upravo na izbjeglice.

Novo životno uporište

“Tražimo projekte u kojima možemo biti partneri i doprinijeti i pomoći svima kojima treba. JRS-u smo partneri, pomogli smo u renovaciji prostora – kuhinji, kupaonici i sobama i uredima, u rekonstrukciji i renovaciji”, kaže Karen Cooper.

Zajednički profit od bogatstva izbjeglica

Centar, ističe Barun, tek kreće prema cilju, a to je što kvalitetnija i što brža integracija izbjeglica i azilanata u hrvatsko društvo i pomoć u svim preprekama i izazovima s kojima se na tome putu suočavaju, a ima ih, kaže, mnogo – od jezika, stanovanja, posla pa do komunikacije s ljudima, susjedima, kolegama…

Počinju pokretati i lokalnu zajednicu u želji da i društvo raste kroz njihovo prihvaćanje – rade s različitim institucijama, organizacijama i udrugama u Dubravi i Zagrebu na dobrobit i izbjeglica i društva.

“Činjenica je da je Hrvatska dosta ‘monilitna’ zemlja zbog povijesnih razloga i nismo toliko pluralno društvo – i religijski i kulturološki i nacionalno. Izbjeglice su ovdje tražile sigurnost i zaštitu, dali smo im kao društvo, kao država pomoć, hajmo onda i stvoriti okružje koje će biti dobrodošlo njima i stvoriti društvo koje će prihvatiti sve ono što oni sa sobom donose pozitivno i lijepo, bogato za naše društvo – od kulinarstva, glazbe, običaja, jezika. To je nešto što nas može obogatiti i ovdje se kroz svoje djelovanje kao Isusovačka služba za izbjeglice trudimo da to istaknemo kao pozitivne stvari i da profitiramo svi zajedno od tog bogatstva”.

“Drago nam je da možemo biti dio ovoga projekta kao sponzori da im pomognemo. Njima to znači novo životno uporište, to je mjesto gdje mogu pokrenuti napredak u svojem životu. Mi dopunjujemo ono što države čine, nadamo se da možemo pomoći bolje i da pomažemo najbolje što možemo”, dodaje John Cooper.

Okupljanje je proteklo uz kulinarske delicije koje je pripremila jedna sirijska obitelj, a počelo je nakon tečaja hrvatskog jezika. Jedna od polaznica je Hadiža Marabt iz Damaska.

U Hrvatsku je stigla prije godinu i pol dana. Na vrlo dobrom hrvatskom objašnjava da je već pohađala tečajeve.

Iako je tek otvoren, kaže, mnogi izbjeglice dolaze u Centar na tečaj i radionice te dobivaju pomoć i dragocjene informacije.

“Sve, odjeća, hrana, JRS super to organizira, a ovdje se i družimo, provodimo vrijeme. Odlično je na tečaju. Ja živim blizu Borovja u stanu sa suprugom i troje djece i svi uče hrvatski”.

Jezik – preduvjet integracije

Centar uz tečaj hrvatskog jezika, kao vrste preduvjeta integracije, organizira posebno osmišljene radionice – ‘Žene za žene’ je radionica koja će žene poticati da izraze svoje kvalitete i pripreme se za samostalan život u novoj sredini, posebno se radi s djecom, a tu je i STEM radionica računalne pismenosti i programiranja.

Centar posreduje i u prekvalifikaciji i zapošljavanju te pruža priliku za susrete s potencijalnim poslodavcima.

Iva Raguž, socijalna asistentica koja najviše radi s djecom, kaže kako pokušavaju aktivnosti koje su provodili u prihvatilištima prebaciti na integraciju.

“Najbitnija stvar je jezik – bez jezika sva druga područja su teže izvediva, onda i mi koji radimo radionice ovisimo o prevoditeljima kojih nije dovoljno i koji većinom moraju biti prisutni negdje drugdje. Nakon jezika dolazi zapošljavanje jer dvije godine brzo prođu, nakon dvije godine izbjeglice moraju same pronaći mještaj i financirati ga, što znači da što prije nauče jezik, imaju veću šansu za pronaći posao i veću sigurnost da će nakon te dvije godine imati krov nad glavom”, kaže Raguž.

Osim izbjeglica, dolaze osobe iz drugih organizacija i vladinih institucija zbog suradnje.

U radu su potrebne prilagodbe – ideja je da radionice za djecu budu vikendom kada djeca nemaju nastavu i budu usklađene s radionicama za žene, tako da dok žene imaju svoje aktivnosti, djeca imaju svoje.

‘Mi radimo za njih, oni za nas’

“Tu ćemo morati biti malo fleksibilni s obzirom na to da dolaze djeca različitih uzrasta. Tako da će to više biti princip dječjeg vrtića, a ne nekih konkretnih radionica. Konkretne radionice bi se radile jednom do dvaput tjedno”.

Nadaju se i suradnji sa Savezom izviđača, što bi uključilo jednodnevne izlete i druženje djece izbjeglica s djecom iz lokalne zajednice, a možda se otvori i mogućnost ljetovanja.

Velikim se dijelom oslanjaju na volontere, kojih trenutačno ima desetak. No, i tu su potrebne prilagodbe jer mnogi od njih rade pa se aktivnosti prebacuju u kasnije dnevne termine.

Mihael Maček pomaže izbjeglicama u nekim svakodnevnim stvarima koje, kaže, ponekad i drugim građanima predstavljaju problem.

Izbjeglice, SOL, Centar za integraciju izbjeglica
Bogatstvo koje donose izbjeglice, kaže Barun, korist je za društvo koje ih prihvaća

“Njima je bitno nekad da dobiju informaciju gdje se mogu neke stvari riješiti, bilo birokratski, bilo liječnik, kupiti nešto, nešto što je njima novo u novoj sredini. Osim toga, vodimo djecu na izlete, družimo se s njima, dakle puno stvari koje radi zajedno – s njima i za njih, ali i oni radi za nas. Mi prihvaćamo njih, ali i oni nas, postajemo prijatelji, iako radimo s njima na neki možda profesionalniji način”, kaže Maček.

Izbjeglice i tražitelji azila nisu samo korisnici i primatelji pomoći, nego i oni koji ih pružaju.

Izbjeglice primatelji, ali i pružatelji pomoći

Jedan od nekolicine zaposlenih je 32-godišnji Halid Said, koji je kao izbjeglica stigao iz Sudana i dobio azil 2013. godine. Radi kao prevoditelj za arapski, a zaposlenik Isusovačke službe je gotovo tri godine, od kada je krenula izbjeglička kriza.

Stanje u Hrvatskoj tako poznaje i prije i nakon što nego je zemlja postala članica Europske unije.

Situacija se, kaže, posljednjih godina bitno promijenila nabolje, za razliku od one u kojoj se on zatekao – ranije nije bilo toliko organizacija za pomoć, a s izbjegličkom krizom su se pojavile i one, dok prije zemlja nije imala većeg iskustva u tome.

Država bi, smatra, trebala činiti više, ali naglašava da nevladine udruge rade odličan posao.

“Ljudi dobivaju mnogo potpore, postoje mnoge organizacije im pomažu u integraciji, danas ima više učenja hrvatskog jezika, što prije nije bilo tako, traži se posao za ljude, uči ih se pisati CV-e. Radim ovdje i vidim, trebaju pomoć i dobiju pomoć – u prevođenju, traženju nekih adresa i lokacija, posla, škola za djecu. To je velika podrška, puno drugačije nego je bilo prije”.

Zanimanje poslodavaca

Iza pogona stoji voditelj Isusovačke službe za izbjeglice, Tvrtko Barun, redovnik i humanitarac koji je za rad na pomoći izbjeglicama i azilantima dobio nagradu “Europski građanin”.

Udruge popravljaju praznine sustava

U Centru za mirovne studije (CMS) kažu kako u Hrvatskoj još uvijek nema sveobuhvatne i strateški isplanirane politike uključivanja osoba koje dolaze živjeti u hrvatsko društvo, posebno izbjeglicama. Kako kaže Julija Kranjec iz CMS-a, postoji Akcijski plan, prava i mjere koje bi izbjeglice trebale imati, ali često dolazi do poteškoća u njihovom ispunjavanju. Ističe problem učenja hrvatskog jezika kao preduvjeta integracije – redovitosti održavanja tečajeva, a i 70 sati je, kaže, nedostatno čak i za primarnu razinu. Problem je i stanovanje – proces pronalaženja stanova često je dugotrajan, problem je novac koji se za to može utrošiti, ali i ponekad diskriminatorni ili čak ksenofobni stavovi građana prema ideji da svoj stan iznajme izbjeglicama. Taj problem će, kaže, postati i veći.

“Ono što još smatramo da će sad u vrlo bliskom razdoblju postati problem jesu izbjeglice koje izgube pravo na stanovanje, a to se događa nakon dvije godine otkad dobiju azil, odnosno izbjeglički status – osoba dvije godine ima pravo na osiguranje smještaja i pokrivanje troška režija, a nakon dvije godine gubi to pravo. Ono što će se dogoditi je da će ove godine jako velik broj ljudi izgubiti to pravo, među njima su i neke samohrane majke, i postavlja se pitanje što će se dalje događati”.

Visoka je nezaposlenost izbjeglica, prisutna je diskriminacija na tržištu rada, uvjeti rada te nepriznavanje diploma postignutih kvalifikacija pa izbjeglice često obavljaju slabije plaćene poslove i one koji nisu u skladu s njihovim kvalifikacijama.

S druge strane, značajno je poboljšanje uključivanje djece u obrazovni sustav, što ide gotovo po automatizmu, no nemaju sva djeca OIB pa se javlja problem izlistavanja dokumenata i potvrda. Nevladine udruge obavljaju velik dio posla institucija, uskaču i popunjavaju praznine. Istovremeno izvršavaju pritisak na donositelje odluka i podsjećaju ih na njihove obveze, odgovornosti i nadležnosti.

“U nekim slučajevima se pomaci vide, u nekim situacijama pomaka zaista nema ili su jako mali, primjerice učenje hrvatskog jezika i tečaj – upozorava se na tu problematiku godinama i to još uvijek nije adekvatno riješeno”.

SOL je, objašnjava, skraćenica od “Susret običnih ljudi”.

“Sol je nešto što povezuje i daje okus hrani, sol je nešto što povezuje ljude u tom smislu i SOL je mjesto kako ga želimo ovdje, ovaj Centar da bude susret običnih ljudi, dakle te razine, obični izbjeglice, obični građani kvarta Dubrave, Zagreba, Hrvatske, da se međusobno povežu, upoznaju, rješavaju svojih predsrasuda, strahova i da zajedno grade ovo društvo, ovaj kvart, ovaj grad”, kaže Barun.

Uz jezik, zaposlenje je jedno od ključnih poručja integracije i novog početka – posljednjih tjedana intenzivno komuniciraju s poslodavcima, a oni se sve više sami javljaju iz raznih sektora. Jedan poduzetnik treba osobe koje poznaju arapski jezik jer širi posao na ta područja, javljaju se iz područja prehrane, ugostiteljstva, građevine, prodaje…

“Činjenica je da u Hrvatskoj poslodavcima nedostaje djelatnika, a izbjeglice su osobe koje trebaju i žele naći posao i osiguravati svoj život, za sebe i svoju obitelj, svojim radom”.

Poticanje i mijenjanje sustava

Izbjeglice upoznaju i sa zakonima i običajima te pružaju svaki oblik podrške ljudima koji su nakon izlaska iz prihvatilišta ‘raštrkani’ po Zagrebu pa se ponekad osjećaju usamljeno ili izgubljeno.

Centar, kaže Barun, kao i neke druge udruge, odrađuje mnogo toga što bi po logici stvari trebali raditi država ili Grad, no tim angažmanom ‘guraju’ stvari te tako potiču i mijenjaju i sustav.

Suradnja države i nevladinog sektora je, ističe, budućnost jer institucije s jedne strane nemaju kapaciteta, a izbjeglice ne glasaju pa politici nisu prioritet, dok će nevladin sektor isti posao odraditi i to jeftinije, kvalitetnije i brže.

Tako Isusovačka služba za izbjeglice u Hrvatskoj slijedi put na kojem inzistira i papa Franjo, također Isusovac – put milosrđa i prihvaćanja izbjeglica.

Poslanje Katoličke crkve

Isusovačka služba započela je s angažmanom na problemu izbjeglica, navodi, kada su pomagali u vijetnamskoj izbjegličkoj krizi.

Sada djeluju u 50 zemalja, a u Hrvatskoj od 1993., kada su bili aktivni u vezi prognanika i izbjeglica svih nacionalnosti i religija na ovim prostorima pogođenih ratom.  

“To nastavljamo i danas. To je poslanje i Katoličke crkve i nas Isusovaca kao crkvenog katoličkog reda – navještati vjeru i promovirati pravdu, vjera koja zahtijeva pravdu i pravda koja ostvaruje tu vjeru. To je ono što je Krist živio, što je govorio i mi samo trudimo se živjeti i djelovati u skladu s Isusom Kristom”, zaključuje Barun.

Izvor: Al Jazeera